''Imala je baba recept i za dobar brak: Držat jezik za zubima, a ako nešto baš moraš kazat, onda kažeš. Radi, muči, poštuj njegovu familiju, posveti se dici, drži muža čista, al' nemoj zaboravit na 'dužnosti'. Važno je da uvik ima skuvano, da je ručak na stolu do podne, a prije toga do 10 marenda i ništa bez najmanje politra vina", kazuje nam duhovita makarska književnica, turistička djelatnica i terapeutkinja refleksologije Dada Batinić (43), poznata po knjizi ''Bapske priče'' iz 2012. godine, istoimenoj predstavi "Zlatoustih", kolumnama na portalu Indeks pod nazivom ''Dadin kanoćal'' i nedavno napisanom skeču u povodu izložbe umjetnika Gorana Bolanče.
Zašto baba i njezine priče, zašto kanoćal i što njime gleda? Dada gleda i upija sve što je okružuje, prije svega polazeći od vrha, naravno Lijepe naše. Koliko već može biti Lijepa, izuzev prirodnih ljepota. Inspiraciju pronalazi u devijacijama, u svemu što je nervira i čime političari truju "ovaj napaćeni narod". U posljednjoj epizodi "kanoćala" izanalizirala je ovu opasnu Istanbulsku konvenciju, a internet je, sjetimo se, gotovo pa srušila u ljetno doba pričom o turistima i ''pranjem'' iznajmljivača.
I u svemu joj je polazište bila baba Danica, sada, nažalost, pokojna, koja nije puno "predikala", nego je više govorila kako je bilo kada su svi radili i kopali.
- Patrijarhalnost se vraća, a mi sve više naginjemo prema srednjem vijeku, tako da će sve ono što je baba govorila ponovno postati moderno – kazuje nam Dada, pa otkriva da je baba Danica bila dominantna ličnost.
Muškarci u njeno vrijeme jesu imali veće ovlasti, ali se ženu, objašnjava, slušalo, iako se o tome nije puno govorilo.
– Čini mi se da naša država najviše strahuje od seksa, sada se svi boje da se ne počne mijenjati spol i kako će muškarci ako tu i tamo ne mogu izmlatiti ženu. A prije toga smo imali paniku zbog definicije braka. A nakon seksa najveći je problem u državi drug Tito, dok su nezaposlenost i iseljavanje mladih već manji problem – kaže Dada dok ispijamo kavu na rivi, među pisanicama, gdje se ni pod njezinim kanoćalom ne može naći slobodno mjesto.
I ne daj Bože da nakon kave na Facebook ne prilijepiš sliku glave među jajima. Ili ako te nešto zaboli, pa se, na nesreću, nađeš u KBC-u Split, ne daj Bože da ne staviš na Face da si u bolnici. Pa ti onda svi pišu riječi utjehe, pitaju te što ti je. A toga nije bilo u vrijeme babe Danice. Ako si tada obolio, to se krilo kao zmija noge jer se nije smjelo znati da "imaš neku grešku", sve dok se ne udaš.
– Priče babe Danice imam snimljene na diktafon pa znam, primjerice, da ona nikada nije govorila "Biokovo", već "planina". Voljela je baba sebi dati mjesta za ubuduće pa bi komentirala događaje, pričala kako se prije živjelo, a ne kao danas. Spavali su, rekla bi, oni i živine, njih 16, u 20 kvadrata, i nitko nikomu nije smetao – kaže Dada, koja se posebno sjeća babine priče o tome kako se prije muško udvaralo ženi.
Nitko nije tipkao na mobitel, nitko nije hodao gradom sa slušalicama u ušima, da slučajno ne bi koga poznatog sreo i da ga taj još slučajnije ne bi štogod priupitao.
– Njezin Luka otišao je u vojsku i poslao joj pismo napisano crvenom kemijskom. "A, šta s' mislila?" kazivala mi je - smije se Dada.
Najveća vrlina, što je zapravo i bilo presudno da je Luka oženi, bila joj je što je mogla okopati četiri vrtla.
- I otac i baba bili su fizički radnici, težaci, a imali su uspravnije kičme nego mi danas jer kad su se i saginjali to su činili kao joga majstori. Svako malo se badne kupus, pa se nešto ispila, pa se izvadi krumpir, ali uvijek se pazilo na kičmu koja najviše "gnjije" kada ležiš - govori književnica.
– To su generacije koje su teško živjele, nisu jele linolade i ostala čuda ko mi. Baba je doživjela 90. godinu, dočekala je da Goran Ivanišević osvoji Wimbledon i tu je sliku držala na kantunalu jer je se jako bilo dojmilo, premda mi je to bila neobjašnjiva pojava jer nikada nije bila od sporta. Kad bih ja radila ljeti agencijske poslove i rekla joj da idem na posao, raditi, uslijedilo je:
"Raditi?! Nije posao ako nema mašklina i motike, sve drugo je plandovanje", citira Dada riječi svoje vječne inspiracije.
Dada Batinić danas živi samo od pisanja, a ozbiljnije iznositi misli u javnost počela je prije 18 godina, s pojavom blogova, kada je svakomu bilo omogućeno pisati što ga je volja. Tako je i ona počela s babinim pričama na blogu Dlondra iz Londona, iako je ideja bila pisanje o događajima iz Londona, pa je planirala Makaranima reći što kada se nađu u Londonu, kako se tamo jede i pije i kojim busom se može dođi od točke a do točke b.
Godine 2005. vratila se u Makarsku, jednom tjedno pisala je kolumnu za Makarsko primorje i kada se skupila kritična masa, 2012. godine, nastale su "Bapske priče", po kojima je tri godine poslije amaterska glumačka družina "Zlatousti" izvela predstavu. Sada Dada svakog tjedna piše kolumnu "Dadin kanoćal", komentira aktualnu situaciju u Hrvatskoj. I u Makarskoj, naravno.
– Gleda, pamtim i pišem. Pišem zapravo najviše o onome što mi digne nerve, a politika mi je najzanimljivija. Moram pri tome reći kako današnje stanje i aktualne naše političare i institucije može prihvatiti samo osoba koja ne voli svoju državu. Na primjer, zašto bi se mlada osoba mučila u školi? Kada vidi da sve ono što je pokralo državu i naziva se uglednim hoda slobodno, niti je zatvoreno niti osuđeno. Vaše dijete završi školu i postane mesar, a ono bez škole bude političar – gorko će Dada, uz napomenu da joj u Makarskoj najviše smeta primitivluk, seljaštvo i činjenica da dokazani kriminalci još uvijek hodaju kao viđeniji građani.
Ali, zaključuje, sve to dođe na naplatu. Kad tad.
Nakon povratka iz Londona, a prije osamostaljenja, radila je u agenciji za turizam. Imala je antikvarijat. Opstao je godinu dana. Pa se opet uhvatila pisanja. Da ne zahrđa. A što dalje? Kroz kanoćal se vidi samo pisanje. I pokoja nova knjiga. I bezbroj humoristično-ironičnih osvrta na aktualnu državnu problematiku. Bez poštede prema ikome. I bez fotografija, tipa jedna plažna, noge toćam, ili lipo mi je, Uskrs dolazi, a ja među jajima na rivi.
ISTANBULSKA KONZEKVENCIJA
Željka Kerum: Ne bi znala kazat jesan li rod ili spol. Na selu me uvik pozdravljaju sa: 'Di si, rode?' Nikad mi niko nije reka: 'Di si, spolu?'
Darka Milinović: Ženama treba pristupati oprezno, a ja najviše volim s leđa. MI smo demonkršćanska stranka, za rodnu ideologiju nema dokaza; istina je da sam rodbini sredila neke papire.
Ladislava Ilčić: Zločini nad ženama ne postoje, to je PMS izmišljotina. Ako se izglasa konvencija, svaka će pi*ka imati pravo biti neki ku*ac
Željko Markić: Premda se radi o pi*kinom dimu, nećemo dozvoliti da vatra zahvati i okolna područja. Uostalom, pored vrhunske kvalitete hrvatskog nasilja ne treba nam istanbulsko.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....