Mi trebamo Zemlju, kontakt s njom. Ona nam daje, hrani nas, zaslužuje naše duboko poštovanje. Grumen zemlje u ruci sadrži bezbroj organizama. Simbolizira plodnost, rad, stvaranje, novi život.
Zemlja ima jedan bitan sastojak koji u zadnje vrijeme ne konzumiramo jer jedemo voće i povrće lišeno bakterije zvane mycobacterium vaccae. Ta bakterija živi u zemlji, diže razinu serotonina, poboljšava zdravlje i imunitet. Udahnite miris zemlje, miris šume poslije kiše...
Školovanje u Parizu
Predivno nešto – zaneseno nam govori Tanja Šošić (38), nudeći nam zanimljivu slasticu zvanu "After Earth" u svom restoranu "Plima" poviše plaže Podcrkvlje u Brelima. O slasticama nije imala pojma prije, priznaje, sve dok slastičarka u obiteljskom restoranu usred sezone nije dala otkaz, pa se trebalo snaći. Tanja je tako upisala školu kod Marine Wallner u Splitu, kasnije radila s Terezom Alabandom, a potom završila u Parizu, u čuvenoj kulinarskoj školi "Le Cordon Bleu", gdje je usavršila slastičarstvo. Danas ga primjenjuje na prilično inovativan način.
Glavni sastojci njezine slastice su smrič, bor, limeta i zemlja! I zaista, nevjerojatno ukusna slastica miriše na zemlju, na humus, kao da smo u šumi kada padne prva kiša...
– Zemlju sam destilirala i umiješala hidrolat u mousse s karameliziranom čokoladom. Smrič ide u sorbetto s mentom i limetom. Inače, bobice i zelene vrhove smriča blendam, a tu je i štapić od bora... Štapiće od smriča kušajte zadnje – daje nam upute ova neobična slastičarka, služeći "After Earth" na lijepim glinenim tanjurima, koji su također njezin ručni rad.
– Inače, smrič u velikim količinama nije zdrav. Nije, primjerice, dobar za trudnice jer je čistač, purgativ, tjera na povraćanje i proljev, ali zato se koriste samo bobice i zeleni vrhovi. Smrič odlično čisti toksine iz tijela, a u kombinaciji sa zemljom koja je tusta, teška, gusta, očisti sve živo – kaže Tanja.
Otkriće na Biokovu
Pred njom na stolu je debela bilježnica. Prepuna crteža i zapisa, a sve se vrti oko zemlje, oko raznoraznog bilja...
– Dosta često razmišljam o zemlji, kao planetu i kao materiji, i o biljkama koje istražujem po Biokovu. Ideje i spoznaje zapisujem u tu bilježnicu godinama, smišljam nova jela... Tako je nastao i ovaj recept, zapravo dok sam ležala na zemlji nakon izlaska iz jame Njemica na Biokovu. Opustila sam se i preplavio me miris zemlje. Na kraju sam nabavila destilator i oduševljenju nije bilo kraja.
Osjećam duboku povezanost s Majkom Zemljom i svaki put kad uberem neke divlje plodove osjećam ogromnu zahvalnost što mi daje jesti. Zato ova slastica nije kreirana da bude drukčija od drugih nego je vezana uz čišćenje planeta Zemlje. Kako? Pa, naš odnos prema zemlji se pokvario, iskrivio, te se nadam da ove moje male priče mogu osvijestiti ljude, i spojiti ih opet sa zemljom, podići im razinu serotonina, da se osjećaju dobro... I da dvoje ljudi osvijestim, to je veliki uspjeh – otkriva nam Tanja svoju filozofiju života, dodajući kako piše knjigu o bilju. Rok za kraj ne postoji jer biljke treba pratiti tijekom četiri godišnja doba, otkriti koji je najbolji dio biljke, te kako ne pogriješiti i ubrati otrovnu...
Samu sebe testiram
– Za pripremu svakog ručka šetam dva sata po Biokovu dok ne uberem što mi treba. Veganka sam. Jedem biljke. Samu sebe testiram može li se tako živjeti. Za sada nemam prigovora – kaže Tanja dok mi virimo u jelovnik njezina restorana: kolač od mirte se sastoji od kozjeg jogurta, želea od limuna, spužve od sezama, keksića s đumbirom i puslice od mirte. Gosti kod nje mogu kušati i umak od kikirikija, crni kruh od sipe, džem od luka, domaću tjesteninu, dehidriranu ciklu, krokete od bakalara, a u pripremi je sladoled od divljih biljaka...
– Ideja je da se sve oko nas može iskoristiti. Kroz restoran kombiniram svoja razmišljanja o zemlji, prirodi, Biokovu i onome što bih htjela ponuditi gostu, da osjeti naše okuse, a ne recimo, francusku paštetu od guske ili nešto tako. Ljuti me što visoki restorani daju važnost stranim namirnicama, a zaborave da oko sebe imaju sve, i da im je zemlja oko njih sve pružila. Zato je moja ponuda domaća, bazirana na prirodi. Ma, volim ja vidjeti svijeta, ali poanta je vratiti se doma, a iz svijeta donijeti nove tehnike, kombinacije, boje, mirise, začine... – odlučno će ova djevojka, koja kada ne smišlja nove slastice, čisti podmorje sudjelujući u ekološkim akcijama, pliva s monoperajom, roni na boce, na dah, planinari, istražuje jame, penje alpinističke smjerove, izrađuje posuđe od gline i sapune od eteričnih biljaka, pješači na velikim rutama, putuje kamperom koji je sama opremila i još puno toga.
'Duga toys' iz mora
– Nije meni lako s mojom glavom – smije se Tanja, kojoj su 24 sata premalo za sve ideje koje se roje u njezinoj glavi. Jednu je nedavno realizirala, i to vrlo uspješno – s Nadom Tadić iz Nikšića kreirala je plišane igračke, simpatične morske životinje koje se sviđaju i djeci i odraslima.
– Početkom listopada 2019. krenula sam pješke na put od Brela do Bobotovog kuka, na vrh Durmitora u Crnoj Gori, sa svojim psom Boškom. Bilo je to nakon prekida 13-godišnje veze, pa mi je trebalo nekakvo čišćenje, hodočašće. Put je trajao 13 dana, oko 400 kilometara kroz koje sam smirila teške misli i otvorila se kako bih mogla upijati sve oko sebe, boje, mirise, sve što me okruživalo. U Nikšiću me ugostila ekipa iz PDS "Javorak" i tako sam upoznala Nadu, kreativnu ženu koja zna šiti. Kako obožavam podmorje, nekako se rodila ideja oko plišanaca, morskih životinja koje smo nazvali "Duga toys". Radimo ih od prirodnih materijala: pamuka, sirove svile, kašmira, frotira, vune. Ja dovršim ideju, a ona to provede u djelo. Osnovna ideja je da se poveća svijest o važnosti morskih bića, koje sam zavoljela otkako sam otkrila čari ronjenja. Evo, morski konjic je toliko rijedak, i kad ga vidiš u moru, pravo je čudo. Ima lijepu priču: morski konjici otplešu zajedno ljubavni ples ujutro, pa se razdvoje do sutradan. Cijeli život imaju jednog partnera, ali poštuju svoju slobodu... – kaže nam Tanja dok grli svog velikog prijatelja – morskog konjica od vune, pamuka i kašmira. Jako pazi na odabir materijala. – Boje čak nisu toliko bitne, pogotovo djeci, koliko opip, tekstura, materijal, pa su igračke s jedne strane nježne, a s druge nešto grublje, sirovije, baš kao i sam život – objašnjava Tanja "život koji je upravo promjena iz jednog u drugo – igra".
Solarne ploče i kišnica
Na promjene se Tanja hrabro odlučuje. Svaki novi korak, značajan je ako ide u pozitivnom smjeru. Tako se ona odlučila na mnoga duga putovanja. Prvo je bilo 40-dnevno putovanje u Nepal gdje se zaljubila u planine i po povratku se upisala u planinarsko društvo, kasnije u speleološko, i tako redom. Slijedilo je i šestomjesečno putovanje po Africi gdje je uvidjela da sve što joj treba teži 10 kilograma i stane u jedan ruksak.
– Mi smo stalno pod nekim stresom. Kad odemo u dućan i biramo pastu za zube, recimo. Koji stres od toliko izbora!? A još imamo kupiti 30 različitih stvari u dućanu. Pod stresom ste tada kao da vas lovi životinja u šumi, čak je to dokazano nekim istraživanjima. Zato, taj nametnuti stres treba reducirati, izbaciti ga koliko se može, ukloniti nepotrebne stvari... pa ne treba nam pet šampona za kosu, ne trebaju nam svi proizvodi s reklama... Pokušavam živjeti sa što manje distrakcija. I ja sam na internetu, ali koristim ga onoliko koliko mi treba, da se informiram, nešto naučim, nešto istražim, podijelim nešto s drugima... Umjesto da visim na internetu, radije prošetam – govori nam Tanja koja nakon rada u restoranu odlazi u svoj mir, u drvenu kućicu podno Biokova u kojoj koristi solarnu energiju za struju, kišnicu za vodu, a ima i kompostni WC. Nema gotovo nikakvih režija osim za mobitel i benzin.
– Ideja je da se sve oko nas može iskoristiti. Održivost, samostalnost, krug, povratak zemlji, ulaganje vlastitog truda... Kad to prihvatite, imate drukčiji odnos prema svemu, znate cijeniti vlastiti trud, plodove svoga rada... Sve je to povezano sa zemljom, to je ta energija, energetske kalorije koje nam ona daje kroz sebe... Čisti zen, ako me shvaćate – objašnjava nam ova mlada žena, koja za sebe kaže da je sasvim obična osoba koja puno promatra svijet oko sebe i svaki dan uči o životu.
Povremena samoća
Pitamo je kako balansira između Tanje ugostiteljice, čija slastičarska umijeća oduševljavaju njezine pratitelje na Instagramu, i Tanje koja živi samotno u samoodrživoj kućici, okružena divljim biljem koje bere za ručak. Dva posve različita svijeta.
– Sve je to povezano. Obožavam biti sama, ali čovjek zapravo ne može biti sam. Treba druge ljude da bi bio mentalno zdrav. No, ako te povremena samoća dovede do saznanja o sebi samome, onda si na dobrom putu. Ja sam zimi stalno sama. Mene je ta samoća vratila do ljudi, ali sada ne trošim energiju i vrijeme na one koji me iscrpljuju, već se družim s onima koji me obogaćuju.