Predrasude i stereotipovi

Splitska sociologinja dr. Anči Leburić: Još se uvijek koprcamo u granicama muških bazena, a upravljačkih mjesta za žene sve je manje. U svemu tome, ovo me najviše užasava...

Piše Saša Ljubičić
Foto Ante Čizmić/Cropix
9. studenog 2021. - 13:42

Često su odgovornije, marljivije i profesionalnije u obavljanju povjerenih im zadaća, a slabije plaćene od muških kolega za iste poslove. Žene teže napreduju i na hijerarhijskoj ljestvici; manje ih je na rukovodećim mjestima, tzv. staklenom stropu "bliže" su žene nego muškarci, češće "zapnu" u karijeri iz razloga koje nemaju veze sa strukom i predanošću poslu.

Istinabog, te i takve su razlike i u svijetu i u nas sve manje, uviđa se da su žene i muškarci ravnopravni u svim poslovima, čak i u onima koji su još donedavno bili rezervirani isključivo za jači spol, no jaz još postoji. I to u svim društvenim područjima i oblicima ekonomije: tako je među zaposlenima u državnim i javnim službama, ali i u poduzetništvu. Manje je žena vlasnica malih, obiteljskih tvrtki nego li muškaraca, manje je onih koji su na odgovornim dužnostima u korporacijama, kao i onih koje posjeduju njihov kontrolni paket. Sačuvaj Bože da bi rekli kako je žena u našem društvu "drugotna" kad je biznis u pitanju, ali činjenica je da "one" zaostaju za "njima", unatoč tome što, navodno, živimo u društvu jednakih šansi koje su zajamčene Ustavom.

Osim toga, ovo su vremena "multitaskinga", kada zbog tehnologije koja je napredovala moramo obavljati i nekoliko različitih zadaća istovremeno, a u tom su smislu žene nadmoćnije muškarcima. Većina njih, naime, pored profesionalnih zadaća na poslu drži i "tri kantuna kuće", pa su se izvještile biti odgovorne i podjednako uspješne doma i na poslu; lakše prihvaćaju izazove novog doba u kojem sami sebi podapinjemo nogu.

Nejednakost na djelu

- Razlika između žena i muškaraca, a kad je u pitanju njihov profesionalni život, apsolutno postoji. Naravno da se bespredmetno uspoređivati sa skandinavskim zemljama gdje su te razlike kudikamo manje nego u nas i očekivati da i u nas bude tako, ali činjenica jest da je ta nejednakost na djelu. Nije prošlo puno od vremena otkad sam u senatu splitskog sveučilišta bila jedina žena - kaže naša ugledna sociologinja prof. dr. Anči Leburić i navodi primjere da su u naprednim zemljama, a Kanada spada u takve, odavno osvijestili da su žene te koje se često lakše nose s povjerenim im zadaćama.

- Nije se tek tako kanadski premijer okružio samim ženama, svjestan da će one na odgovornim dužnostima biti predanije od muških kolega - veli naša sugovornica.

- No, na svjetskoj razini ravnopravnost žena i muškaraca još je uvijek mit. Mrtva slova na brojnim papirima, deklaracijama, direktivama, pravilnicima... Živimo u rigidnoj muškoj civilizaciji i kao da nema puno pomaka u pravcima demokratizacije međuljudskih odnosa. Još uvijek virimo kroz ključanice muških odluka, još se uvijek koprcamo i praćakamo u granicama muških bazena, a upravljačkih mjesta za žene – kao da ih ima sve manje i njihova nedostižnost nerijetko prelazi u opsjednutost zabranama, manipulacijama, zlostavljanjima. U svemu tome, najviše me užasavaju razni oblici mobinga nad ženama, koji su se razvili u tako sofisticirane forme (npr. među najobrazovanijima i najsvetijima), da će ih desetljećima biti jako teško razotkrivati, a kamoli rušiti i mijenjati. Obrasci tipičnih muških ponašanja kao da se usavršavaju i bogate iskustvima, ali na račun muške populacije i njihovih muških potomaka.

Rijetke su žene koje odskaču iz tako oslikanih kolektivnih (muških) i društvenih okvira, a one kojima to uspije – uglavnom se kvalificira kao one s kojima "nešto nije u redu“, koje su pretjerano agresivne, muškaraste i kojima se nastoji "prišiti“ koješta: od lažnih prijava, falsificiranja njihovoga ponašanja, uspjeha, aktivnosti... Lista takvih tužnih osvrta bila bi podugačka, no ona ne dolazi u pravilu do sudskih spisa, niti pravnih rješenja. A kada i dođe do pravnoga pravorijeka, uglavnom se u potpunosti ignorira - kaže sociologinja Leburić i konstatira da su se u posljednjih stotinu godina ženska prava nesagledivo mijenjala i stjecala, ali u području ravnopravnoga zapošljavanja, s istim šansama i izgledima u istim ili sličnim stupnjevima obrazovanja, žene su nekako najteže podnosile društveni napredak i uspijevale izvojevati drugačije pozicije: od plaća za ravnopravan rad, do karijernoga napredovanja i stjecanja viših zvanja i složenijih društvenih funkcija na radu, u politici i slično.

Predrasude i stereotipi

- No, pravni akti i pravilnici izvrsno ravnopravno uređuju sve nivoe društvenoga života, što se u praksi teško ili minimalno ostvaruje. U poduzećima, tvrtkama i korporacijama u kojima su žene u najvećem broju zaposlenice, tek ih je manje od desetine među predsjednicima, šefovima, vlasnicima ili upravljačima. U sličnom su broju i na financijskim ili jačim poslovnim pozicijama, kao i među najbogatijima ili rukovoditeljima općenito. Tradicionalizam obiteljskih vrijednosti uglavnom im ruši zamisli o napredovanjima bilo koje vrste u poslovnim svjetovima. Tu su još i nebrojene kulturološke i druge društvene norme, predrasude i stereotipi zahvaljujući kojima mnoge žene niti ne pomišljaju se micati od zapisničarki, tajnica, sekretarica, pa čak i zapošljavati na bilo kakvim i lošije plaćenim radnim mjestima.

No, to nisu jedini razlozi. Ključne poteškoće leže u dubokom i složenom umrežavanju muških svijesti, muških odnosa, muškoga potpomaganja i općenito tipično muškoga tipa društvenoga ponašanja. Svemu tome žene kao pojedinke ne mogu parirati kao samostalne, individualizirane, premda obrazovane jedinke, iz prostoga razloga što im raspodjela društvene moći ne ide u prilog, jer su im nedostupna kafanska i slična okupljališta i prostori u kojima se nerijetko može vidjeti samo ona žena koja je dovedena da bi zabavila, relaksirala muškarce koji se premore na svojim moćnim poslovima, dobro plaćenima i nadasve perspektivnima. Iako, i tu se žena sve rjeđe viđa, jer u sveopćoj impotenciji njen lik zamjenjuju droge, alkohol i druge "privilegije“ - ističe naša sugovornica koja ne misli da će se razlike između muškaraca i žena na radnim mjestima u skoro vrijeme smanjiti.

- Vrlo sam pesimistična kada je u pitanju smanjivanje društvenih razlika između muškaraca i žena. Brojne su deklaracije napisane u Europskoj uniji, koja impresivno i vrlo gorljivo brani i deklarira ravnopravnosti i u zakonodavstvu i u sudskoj praksi, te nastoji pratiti provedbu svega toga. Jasno ukazivanje na vrijednosti koje će bitno promicati jednakosti i ravnopravnosti, nisu sporne. Povelja i direktiva ima prilično, čak je neke i Republika Hrvatska usvojila i priznala, no njihovo provođenje u djelo – nitko ne kontrolira, ne „gura“, niti javno kritizira na uporno dosljedan i jasan način. A o političkoj volji da se konkretiziraju nekakvi napori na poboljšanju svega toga, da ne govorimo. Uglavnom se važna tijela iscrpljuju u neefikasnim raspravama i nadglasavanjima, koja nemaju stvarnih društvenih učinaka.

Plan o ravnopravnosti

Postignuća u zakonodavstvu su neupitno prisutna i razvijaju se neprestano. U sudskoj praksi uspjesi su već minorniji. Trenutačno, pandemija je ugrozila i neke stečene tekovine i dostignuća na ovim područjima. Nažalost, rodno uvjetovano nasilje nad ženama se pojačalo, kao i rizici od obiteljskoga nasilja.

- Lokalne politike čak se posebno ne trude niti proklamirati konkretnije smjernice ili prioritete u lokalnom razvoju. Nedostaje ažuriranih strategija i lokalnih planova za izlaske iz raznih kriza i rastrojenih društvenih stanja. Ako se kakav značajniji dokument i donese, praćenje i društvena kontrola, pa evaluacija njegove realizacije nikada se zapravo ne ostvari. Sve to nije ni bitno za one koji upravljaju društvenom moći. Održivi rast i razvoj trebao bi uključivati i jaku brigu spram, primjerice, ženskoga poduzetništva, jačanja njihova društvenog utjecaja, no tome svakako ne svjedočimo, bez obzira na pandemiju i svakodnevne zdravstvene ugroze svih spolova i rodova.

Tako se skoro tragikomičnim doima napor splitskoga sveučilišta da (tek?) donese nekakav Plan kojim bi se „više vodilo računa“ o rodnoj ravnopravnosti, a koji je trenutačno na „javnoj raspravi“. Premda konkretni rodni podaci govore vrlo ilustrativno o čemu je riječ u postojećim rodnim odnosima na tim institucijama, čak se i strateški dokumenti ne donose promptno, a kako bi tek praćenje njihove realizacije bilo efikasno i uopće provedivo. U svemu tome i u takvim društvenim okolnostima, dodatno se nameće bojazan – što je sa svim onim ugrožavanjima ženskoga dostojanstva, mobinzima čak i javno objelodanjenim, te raznim vrstama zlostavljanja i ženske ugroze o kojima se javno ne govori, o ženskim patnjama s kojima se ne suosjeća, ali se u stvarnosti živi, trpi i preživljava ?! Prema tome, ovdje nam nisu nužne papirnate mjere i planovi, već realna empirijska istraživanja i društvena djelovanja u skladu s istraživačkim dijagnozama, stručnim razumijevanjem, kompetentnim objašnjavanjem patoloških stanja i odnosa i u konačnici programiranjem konkretnih djelovanja ad hominem - veli profesorica Leburić.

Lani je donesena Strategija za rodnu ravnopravnost od 2020. do 2025. Definirane su jasne i obvezujuće mjere za transparentnost plaća za jednaki rad ili rad jednake vrijednosti za muškarce i žene. U Hrvatskoj se ona se vjerojatno tek iščitava i ponegdje blago i bezazleno komentira.

Socijalna prava žena

Sociologinja Leburić upozorava da se bitno koncentrirati na socijalna prava žena, o kojima itekako lokalne zajednice mogu i moraju voditi računa u većoj mjeri. Od ravnopravnog sudjelovanja žena na tržištu rada, do pružanja socijalne skrbi i pomoći na svim nivoima života i rada ženske populacije. Dokinuti praksu da više žena negoli muškaraca primaju minimalne plaće za svoj rad.

- Čak i proračun EU-a daje prednost onim politikama koje će gurati u većoj ili bilo kakvoj mjeri rodno osviještenu politiku. I tu imamo veće šanse, pa ne moramo kukati zbog nedostatka novaca za intenzivnije socijalne i slične akcije i mjere.

Neka Istanbulskoj konvenciji Vijeća Europe osvanu bolji dani i neka ne bude samo bajka o kojoj će javno pričati i u nju se zaklinjati neke političke skupine, ovisno o izbornoj zgodi ili javnoj (medijskoj) prilici. U procesima oporavka od pandemije bolesti COVID-19 vjerojatno će biti više mogućnosti, pa i financijske, za konkretniju pomoć i potporu siromašnijima, bolesnijima i nezaposlenim ženama. Koliko god to paradoksalno zvučalo, ovaj aktualni društveni rasap u brojnim smislovima, bilo bi moguće pozitivnije iskoristiti za oporavak ženskoga poduzetništva, njihovoga društvenoga položaja i afirmiranja ljudskijih vrijednosti u rodnim odnosima. Tu bi mogli i aspekti civilnoga društva odigrati značajnu i primjetnu ulogu. Vrte se milijarde eura, koje bi se mogle mudro i efikasno iskoristiti i u ove deklarirane svrhe o ravnopravnosti, jednakosti, pravdi...

Doduše, pravne i političke mjere lakše je donijeti i definirati, negoli ostvariti i pratiti njihov napredak. No, svijet je već daleko odmakao od tih početnih napora, pa sada moramo nakon što smo isprepisivali mnogobrojne dokumente i odredbe, zapravo već definirane želje pretvarati smisleno i sistematski u praktične aktivnosti, i što je najvažnije, čije ćemo učinke pratiti, mjeriti, evaluirati, ali i sankcionirati one koji se uporno oglušuju analizirati što su konkretno napravili i dokazivati to punim plućima i velikim ljudskim srcem - zaključuje naša sugovornica.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
25. siječanj 2022 22:28