Ana Delimar Čop (31) je Zagorka koja je u Zadar došla zbog studija. Kako to često biva, ubrzo je upoznala današnjeg supruga, i zajedno su odlučili ostati u Dalmaciji, gdje žive već više od deset godina. Magistra je francuskog i ruskog jezika i književnosti, no od završetka fakulteta radi u hotelijerstvu.
Ana je iznimno hrabra mlada žena, javno progovara o važnoj temi, svojevrsnom društvenom tabuu - neplodnosti. Svoje iskustvo odlučila je s nama podijeliti bez zadrške i kalkulacije, otvoreno i iskreno, kako bi javnost upoznala sa svim što ta dijagnoza sa sobom nosi. Što reći nego svaka joj čast!
- Hvala na pozivu za ovaj intervju i posebno hvala što posvećujete neplodnosti pozornost jer samo tako možemo postići cilj da neplodnost ne bude tabu. Naša priča s neplodnošću je krenula prije četiri godine, kad sam zapravo mislila da sam trudna jer mi je kasnila mjesečnica, a tad još nismo planirali djecu.
Oboje smo prvo htjeli izgraditi karijeru, ja sam tek počela raditi i htjela sam prvo imati stalan i siguran posao. Klasična priča. Tih dana smo intenzivno razmišljali što ako jesam trudna i shvatili da je to zapravo ono što želimo. Mjesečnica je ipak stigla s malim zakašnjenjem, a mi smo shvatili da možemo imati i karijeru i dijete, da oboje imamo dobar posao i da djetetu neće ništa nedostajati. Ukratko, da smo spremni. I tu se počelo događati - ništa.
Vrlo brzo smo postali svjesni da mora postojati neki problem, unatoč tome što nam je ginekologinja rekla da je sve do godinu dana pokušavanja normalno. Tek onda, ako ne dođe do trudnoće, krećemo s pretragama. Za žene iznad 35 godina taj rok pokušavanja je pola godine. Na redovnim pregledima i ultrazvuku uvijek je sve bilo uredno i doktorica je tvrdila da ne bi smjelo biti nikakvih problema.
Ipak, pred tobom su bile ozbiljne dijagnoze?
- Prošla je godina i pol i odlučili smo samoinicijativno započeti s pretragama. Kod muža je sve bilo uredno, a kod mene je tad krenuo niz otkrivanja bolesti. U to vrijeme sam radila u Austriji i tamo sam odlučila obaviti rutinski pregled uz napomenu da već duže pokušavam začeti, ali bez uspjeha.
Doktorica je na ultrazvuku primijetila nešto, ali mogla je samo pretpostavljati što je, pa me bez previše razmišljanja uputila na laparoskopsku operaciju. Gore ide sve brže, bez prikupljanja mase nalaza, papira, uputnica, tako da sam već za mjesec dana bila u bolnici na operaciji.
I tu sam se susrela s prvom dijagnozom i meni dotad sasvim nepoznatom bolešću - endometriozom. To je tkivo slično endometriju koje raste izvan maternice; po jajnicima, jajovodima, debelom crijevu... S obzirom na to da je endometrioza još nedovoljno istražena, po statistici ženi prođe 10 godina do dijagnoze endometrioze.
Ja sam imala tu sreću da mi je otkrivena dosta rano, dok je još bila u prvom stadiju, a nalazila se na jajnicima. Tada je ujedno i odstranjena, to je bilo krajem 2018. godine.
No tu nije kraj tvojim zdravstvenim tegobama?
- Do začeća i dalje nije dolazilo, u međuvremenu sam se ponovno vratila u Zadar i tražila novog doktora jer kod prijašnjeg sam samo slušala kako je sve u redu. Na moje upite da li je možda problem u mojoj štitnjači i ne bih li je možda trebala provjeriti, odgovarano mi je da nije problem u njoj jer imam redovne cikluse.
Ipak sam odlučila napraviti nalaze i otkrila sam da imam Hashimotov tireoiditis. Endokrinologinja je prema izgledu štitnjače pretpostavila da tu autoimunu bolest vrlo vjerojatno imam od rođenja. Znači da sam otkrila za Hashimota samo 28 godina kasnije. Tu je možda zakazao moj doktor obiteljske medicine koji me nikad nije poslao provjeriti štitnjaču, unatoč saznanju da i moja majka ima bolesnu štitnu žlijezdu.
Uslijedilo je liječenje nadomjesnim hormonima, koje će trajati cijeli život. Nakon što su mi odstranili endometriozu i nakon što sam počela uzimati terapiju za štitnjaču, uvidjela sam koliko je moj život prije bio nekvalitetan. Stalni umor, iscrpljenost, tromost, blijeda koža, obilne i bolne menstruacije, sve veći problemi s pamćenjem, preosjetljivost na hladnoću, dugi i česti bolovi u trbušnoj šupljini...
Danas je sasvim druga priča, osjećam se puno energičnije, zadovoljnije, nema onog dosadnog umora, nema te stalne hladnoće, nema bolova. Najgore je što sam ja mislila da je sve to bilo normalno, a daleko je od normalnog.
Je li ti, kao mladoj ženi, bilo teško prihvatiti takav razvoj događaja?
- U početku saznanja za obje bolesti bilo mi je dosta teško prihvatiti da od naizgled potpuno zdrave osobe imam jednu tešku bolest i jednu autoimunu. Pogotovo jer sam na internetu čitala o mnogim lošim iskustvima s endometriozom.
Nisam ni s kim o tome razgovarala osim s mužem, punila sam se negativom, poznanici bi ispitivali kad ćemo imati djecu, ja bih šutjela i osjećala se jako loše. Tad sam u jednom trenu shvatila da sve radim pogrešno.
Prestala sam čitati tuđa iskustva s endometriozom jer, naposljetku, svaka od nas je individualna, ima drukčije simptome i posljedice, i počela sam govoriti o njoj i o neplodnosti. Počela sam se osjećati odlično.
Tu nelagodu, koju sam prije ja osjećala, sad sam nenamjerno prebacivala na ljude koji bi me ispitivali kako to da još nemamo djece. Žao mi je da ikome mora biti neugodno, kako govoriti, tako i slušati o tome. Tu dolazimo do toga da je neplodnost, nažalost i danas, dosta veliki tabu.
Koliko je teško nositi težinu tabua na svojim leđima?
Mjesečnica je još tabu tema, pa ne čudi da je i neplodnost. To mi sami ne bismo možda primijetili, ali kad počnete govoriti o tome onda vidite na licu sugovornika nelagodu, naglo utišan ton, skoro do šaputanja "da ne bi slučajno netko čuo". To je većini ljudi šokantna i neočekivana tema pa je brže bolje završe i više ne pitaju.
To stvarno ne mora biti tako jer neplodnost je danas jako česta i moramo se osvijestiti kao društvo. Također jedan razlog zašto parovi ne vole govoriti da imaju problema s neplodnošću i da moraju na medicinski potpomognutu oplodnju je taj da se sugovornici osjete pozvani davati savjete.
Oni žele biti dobronamjerni, ali mi prolazimo kroz svašta, imamo svoje dijagnoze i nije nam lako nakon godina i godina isprobavanja slušati savjete poput: "Sve u svoje vrijeme!", "Samo se opusti i bit će..", "Nemoj misliti o tome i dogodit će se kad se najmanje nadate", "Još si mlada"... To nam je bolna točka i većina će radije izbjeći razgovor o toj temi.
Kakav je tvoj odnos prema neplodnosti?
Neplodnost je za mene puno toga. Od jedne obične dijagnoze na nalazu do načina života. Prisutna je stalno, ne može se zaboraviti jer stalno treba nešto čekati, računati plodne dane, testirati ovulaciju, uzimati dodatke prehrani, tempirati odnose, raditi nalaze i čekati rezultate, briga hoće li biti dobri nalazi, sad je dodatan stres i hoćemo li se zaraziti koronom pa morati odgoditi potpomognutu oplodnju, ili će moj doktor završiti u samoizolaciji za vrijeme postupka, i tako unedogled.
Neplodnost je također mnogo odricanja i žrtvovanja. Činimo sve kako bismo uspjeli, živimo zdravo, mijenjamo prehranu, bavimo se sportskim aktivnostima. Eto, neplodnost jednostavno postane način života i dio nas.
Vuče li za sobom i neka druga stanja, možda anksioznost i depresiju?
Da, neplodnost svakako vuče za sobom depresiju. Tu su u igri i hormonske stimulacije koje često potpomažu stanje depresije, i, ono najgore - zaredani neuspjesi u potpomognutoj oplodnji. Nerijetko je potrebna psihološka pomoć i to nije nikakva sramota, već ljudska potreba. Ja sam svoju pomoć pronašla u ženama koje prolaze kroz isto, jer najbolje se razumijemo, podržavamo, bodrimo, hrabrimo, najbolje znamo što i kad reći.
Meni je to vrsta psihološke terapije i vrlo je uspješna. Da nije sve tako crno, ima tu i smiješnih situacija, same se već šalimo na svoj račun i kroz smijeh otjeramo sve loše osjećaje. Savjetujemo jedna drugu, prepričava svaka svoje iskustvo i svoje dijagnoze, uvijek netko nešto novo čuje i sazna...
Ne prepuštaš se melankoliji...
Žaljenjem, tugovanjem i propitkivanjem "zašto baš ja" nećemo puno postići pa se time i ne zamaramo nego uvijek idemo naprijed. Jako je puno parova koji se bore s neplodnošću, statistika govori da svaki šesti par ima problem. Svatko od nas zna barem jedan takav par.
Bitno je ne zatvoriti se u sebe nego tražiti psihološku pomoć ako je potrebna, biti si međusobna podrška. Okružiti se pozitivnom okolinom, izbaciti sve toksično, pa i ako to podrazumijeva i neke dotad bliske ljude, razgovarati s osobama koje vas razumiju, baviti se aktivnostima koje volite...
Ne bih više od toga mudrovala jer i sama sam i dalje u tome, i borim se s neplodnošću kako znam i umijem. Lakše je ako imate okolinu koja vas podržava, iako možda ne razumije, jer ponavljam, razumjeti mogu samo žene, to jest parovi koji se također bore s neplodnošću.
Voliš ovakve teme? Svaki dan donosimo nove! I sve su na našem portalu https://slobodnadalmacija.hr/budi-slobodna