ATOMska ekipa. Tako se nazivaju. A kao Anuk, iza njega ide Tina, pa Oliver i glavna junakinja naše priče – Mirna Mrčela. Vjerojatno se premetanjem početnih slova njihovih imena riječ ATOM simpatično nametnula, ali ako pitate Mirnu, gotovo bi uvijek u ovoj kombinaciji svoje ime stavila na posljednje mjesto.
Naime, u životu ove 30-godišnje Zagrepčanke glavnu ulogu u njezinim pričama većinu vremena igraju dva spomenuta pseća junaka i jedna nestašna kujica.
No, ovaj put samo su nju zaslijepila svjetla reflektora. Bez obzira na to što pokraj sebe na gotovo svakoj fotografiji ima svoja tri "bremenska svirača", pažnja javnosti već mjesecima je usmjerena na mladu pravnicu koja je prije nešto manje od godinu dana priskočila u pomoć čovjeku zarobljenom u automobilu.
Ispod podvožnjaka u Miramarskoj ulici voda mu je doslovno došla do grla, a zbog brze i dobro promišljene reakcije Mirne Mrčele izbjegnuta je moguća tragedija. Takav hrabar i pravodoban čin nagrađen je priznanjem "Ponos Hrvatske".
– Osjećaj je neopisiv, zapravo nestvaran. Još uvijek mi je teško pojmiti opseg toga što se dogodilo, jer te mi večeri ni na kraj pameti nije bilo da će to ovako jako odjeknuti, da će se o tome govoriti šest mjeseci i više nakon toga, da će biti govora o nagradama, priznanjima, izložbama…
No, očekivano ili ne, jako mi je drago da je nešto pozitivno uspjelo toliko dugo okupirati pažnju javnosti i medija – kazala je Mirna, a upravo je to razlog zašto se odlučila eksponirati nakon hrabrog čina.
U teškoj, negativno nabijenoj godini, u moru crnih vijesti koje su zadesile Zagrepčane tih mjeseci, konačno se prepričavala jedna vijest sa sretnim krajem – trenutak kada je Mirna pomogla Josipu Šimiću. Zbog tog čina biti nazvan ponosom svoje države, priznaje Mirna, nije mala stvar.
– Malo što se može mjeriti sa spoznajom da je nešto što si ti napravio izazvalo takve emocije u drugima – govori nam junakinja naše priče i jedna od žena čija je fotografija bila izložena u Kući jezika i kulture na Peristilu, na izložbi Slobodne Dalmacije "Žena koja nadahnjuje".
Posvećena je svim hvalevrijednim damama, a Mirna se našla u odabranom i inspirativnom društvu. Pitali smo je doživljava li sebe kao ženu koja nadahnjuje.
– Zbilja bih voljela tako gledati na sebe. Ako sada nisam žena koja može nadahnuti druge, nadam se da ću to jednom postati. Ako ne postanem, onda nisam ostvarila ono što sam htjela u životu – kratko je komentirala. Posebno joj je draga činjenica što je za svoj hrabar čin dobila priznanje u gradu u kojem nije rođena, ali je u njemu provela značajan dio svojeg života.
Čitatelji "Slobodne" mogli su je za vrijeme njezina studiranja u Splitu, ali i kasnije, nakon povratka u Zagreb, više puta vidjeti na stranicama naše tiskovine. Nažalost, njezin volonterski rad nije bio toliko prepoznat u široj javnosti dok nije zaronila u hladnu vodu kako bi pomogla osobi s invaliditetom zarobljenoj u automobilu.
Nismo bez razloga počeli ovaj članak s njezina tri ljubimca – Anukom, Tinom i Oliverom. Mirna je spasila stotine životinja, pet godina bila je volonterka splitske udruge "Sehaliah", a jedno vrijeme bila je i predsjednica. "Slobodna" joj je ovom izložbom odala priznanje i za požrtvovan volonterski angažman.
– Volontiranje je inače samo po sebi teško i zahtjevno, a volontirati za napuštene životinje u Hrvatskoj najbolje je opisati kao Sizifov posao. Osim ogromnog broja napuštenih, zlostavljanih i zanemarenih životinja, istovremeno se borite s nerazumijevanjem lokalnih i državnih vlasti, manjkom podrške dijela javnosti i u izravnom ste sukobu s određenim institucijama koje, u svojoj nevoljkosti da kazne odgovorne za takvo stanje, svoju moć pokazuju na udrugama i volonterima.
Tako da su, nažalost, neodgovorni vlasnici samo jedan aspekt borbe – ukazala je naša sugovornica i naglasila da će volonteri, bez obzira na to u kojem području djeluju, uvijek imati njezino maksimalno poštovanje.
– Volontiranje smatram krajnje nesebičnim činom i djelovanjem. Dajete sebe, svoje vrijeme, a nerijetko i resurse, besplatno. Ulazite u nešto isključivo s mišlju kako nekome pomoći (tako bi barem trebalo biti). Zato volonteri trebaju podršku, ne samo moralnu, nego i konkretnu.
Ne treba im osuda javnosti, ne trebaju im prazna obećanja i skupljanje bodova na njihovu radu – poručila je Mrčela, koja je često educirala javnost o tom pitanju, ali i o pravilnom odgoju ljubimaca. Koliko je strastvena u tom segmentu života, toliko je angažirana i u argumentiranim raspravama i obrani ravnopravnosti spolova, a sa strane svoje struke često se oštro suočava s neznanjem javnosti i njihovim općim nepoznavanjem zakona.
– Smatram da se zakonima i njihovom dosljednom primjenom može utjecati na društvo i percepciju nasilja u društvu. Također, prijeko je potrebna edukacija ljudi čiji su poslovi povezani s borbom protiv nasilja nad ženama, poput socijalnih radnika i policajaca, i onih koji kroz obavljanje svojeg posla mogu prepoznati nasilje (nastavnici, liječnici...).
Dok pojedini slučaj dođe na sud, prođe puno stepenica prije. Na svaku stepenicu treba se koncentrirati, a na sudu je onda da – imajući u vidu sve svrhe kažnjavanja, pa tako i specijalnu i generalnu prevenciju – primjenjuje zakone i izriče kazne koje su tim zakonima propisane – objasnila je 30-godišnja pravnica i napomenula da bi svrha kažnjavanja trebala biti da tu osobu odvrati od ponovnog počinjenja nasilja, ali i da drugima pokaže da se nasilje ne isplati te da ih odvrati od počinjenja tog djela.
– Mislim da su takve kazne omogućene našim zakonima, samo ih treba primijeniti. Sustav kao sustav je trom, ni jedan sustav nigdje u svijetu nije savršen, ali to ne znači da pojedinci ne trebaju raditi na tome da taj sustav bude što učinkovitiji i što lakši za žrtvu. Kao društvo i kao sustav imamo puno mjesta za napredak, ali mislim da se ipak krećemo, i to u dobrom smjeru – pozitivno je zaključila.
Inače, ako niste znali, Mirna se odlučila baviti "obiteljskim" poslom, strukom u kojoj su joj roditelji poprilično uspješni. U svijetu mnogobrojnih pravnika i pravnica nije jednostavan zadatak pronaći svoje mjesto, a takav je zadatak Mirni barem malo teži budući da su letvicu visoko podignuli njezini roditelji – majka odvjetnica i otac sudac.
Zasad joj je dobro krenulo – proglašena je "Ponosom Hrvatske". No, bez obzira na velika očekivanja i dvoje stručnjaka pokraj sebe u tom polju, Mirna se ipak stavlja u kategoriju onih koji su se rodili pod sretnom zvijezdom.
– Imala sam dovoljnu sreću u životu da se ne moram brinuti o financijama, o stambenom pitanju, o poslu… Isto tako, na prvi pogled ni po čemu ne odskačem od većine, ni po boji kože ni po drugim fizičkim obilježjima, ni po seksualnosti, pa čak ni imenom i prezimenom.
Želim vjerovati da su mi roditelji usadili takve vrijednosti da bih se snašla čak i da mi netko sada oduzme te privilegije. Međutim, oni su sada tu, ja sam ih svjesna i zahvalna sam na njima. Isto tako, trudim se unutar tih privilegija raditi sve što mogu da popravim položaj onih koji nisu bili te sreće – kazala je, a uspješni roditelji, dodala je, mogu biti prednost, ali isto tako mogu i otegotna okolnost.
– Pred mene se stavljaju velika očekivanja, pa se bojim da ih neću moći ispuniti. Ali dajem sve od sebe, pa ćemo vidjeti – zaključila je naša sugovornica kojoj je želja da postane sutkinja. Sigurnim, laganim i temeljitim koracima stupa prema tom cilju.
U jeku pandemije, uspješno je okončala 2020. Položila je težak pravosudni ispit, pronašla je novi posao, a godina koju svi pokušavaju zaboraviti na Mirni je ostavila velik, nezaboravan i pozitivan trag u životu. Mora se priznati, s nagradom "Ponos Hrvatske" i izložbom, nije joj loše krenula ni ova, 2021. godina.