Nataša Jokić-Begić, profesorica kliničke psihologije na Odsjeku za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, začetnica je jedne prekrasne priče na koju je, s razlogom, neizmjerno ponosna. Osnivačica je Udruge "Kako si?", koju je u prvom valu pandemije pokrenula sa svojom grupom entuzijastičnih i vještih studenata i diplomanata psihologije.
Od samih početaka svog radnog staža, Jokić djeluje kao klinička psihologinja i znanstvenica s ljudima koji pate od tjeskobe, strahova i ostalih psihičkih teškoća. Na fakultetu drži kolegije koji su usmjereni na razumijevanje razloga pojave psihičkih smetnji, njihovo prepoznavanje i načine pružanja pomoći – dakle, njezino iskustvo u praksi neizmjerno je bogato. Zanimalo nas je kako je došla na ideju pokretanja udruge, gdje se obratiti za pomoć kada psihički “zaglibimo“ i kako nam mogu pomoći marljivi članovi ovog hvalevrijednog projekta kod mentalnih zahtjeva s kojima se svakodnevno suočavamo.
Kako ste došli na ideju osnivanja Udruge?
U ožujku 2020. godine počinjala sam s predavanjima na jednom izbornom kolegiju na kojem uobičajeno posjećujemo različite psihijatrijske ustanove, produbljujući znanja o psihičkim smetnjama. No, pandemija nas je prestigla i ustanove koje smo trebale posjetiti su se zatvorile za posjete studentima. A onda se dogodio potres.
Trebalo je osmisliti kolegij u tim novim uvjetima. Moje kliničko iskustvo iz divljih 90-ih mi je govorilo da smo na pragu pandemije psihičkih smetnji, a na kolegiju sam imala grupu entuzijastičnih, znatiželjnih, pametnih i sposobnih mladih ljudi. U roku dva dana nakon potresa smo pokrenuli digitalnu platformu “Kako si?“ s ciljem pružanja potpore široj zajednici.
Prepoznali smo da će koronakriza i potresi na različite načine utjecati na psihičko zdravlje te smo odlučili široj populaciji ponuditi psihološku pomoć i podršku dostupnu u okrilju vlastitog doma.
I, što ste napravili?
Crnim vijestima smo odlučili odgovoriti jedinim što imamo – entuzijazmom, optimizmom, znanjem i vještinama koje su studenti ubrzano razvijali. To je bilo društveno korisno učenje u punom značenju te riječi.
Pomagali smo ljudima preko e-savjetovanja, psihoedukacijom kroz stručne članke koje smo objavljivali na web stranicama, divnim ilustracijama koje su same po sebi izgledale utješno.
Odličan spoj mladenačkog entuzijazma i znanja o modernim medijima i mog iskustva koje su oni upijali. I onda je kolegij došao kraju i, shvativši koliko smo vrijednog učinili, odlučili smo da trebamo s time nastaviti i dalje, te smo osnovali Udrugu “Kako si?“.
Koji je cilj Udruge?
Glavni cilj je promicanje brige za psihičko zdravlje na prepoznatljiv, suvremen i znanstveno utemeljen način. Nastali smo u digitalnom okružju, te je glavna aktivnost do sada bila pružanje psihoedukativnih sadržaja na webu i društvenim mrežama, te pružanje psihološke podrške kroz e-savjetovanje.
No, budući da je ljudski kontakt nezamjenjiv i neprocjenjiv, u ovoj smo godini odlučili pokrenuti niz projekata koji bi se odvijali u “offline” svijetu, dakle uživo.
Kakvu vrstu podrške pružate?
U digitalnom okružju glavna aktivnost je psihoedukacija kroz objave na društvenim mrežama i tekstove koje možete pronaći na www.kakosi.hr.
Osim toga, ondje možete ispuniti upitnik koji će vam dati informacije o aktualnoj izraženosti psihičkih tegoba. Pružamo personaliziranu podršku kroz e-savjetovanje, te nam se s punim povjerenjem možete javiti ako trebate neki savjet ili samo “uho za slušanje”.
Uskoro krećemo s projektom na koji smo silno ponosni a nazvali smo ga “psiho-šetnje”. Radi se o stručno vođenim šetnjama po Zagrebu u kojem će grad ispričati svoju priču inspirirajući sudionike na razvoj psihološke otpornosti, optimizma, otvorenosti i prihvaćanja.
Kroz upoznavanje novih ljudi na šetnjama se borimo protiv usamljenosti koja je jedna od glavnih tegoba na koju se ljudi žale. Svaka će šetnja završiti psihoedukativnim sadržajima. Osim toga, uskoro otvaramo i savjetovalište “uživo”, koje će prije svega biti orijentirano na pružanje psihološke podrške mladima.
Kakav je utjecaj pandemije na psihičko zdravlje nacije?
Pandemija je dovela do neviđene promjene života. Svaka promjena izaziva prilagodbu, a kad je promjena ovako sveobuhvatna, onda govorimo o visokoj razini stresa koji svi osjećamo. Od početka pandemije stručnjaci upozoravaju na ugroženost psihičkog zdravlja.
Ljudi se razlikuju u tome kako podnose stresne situacije, no naša istraživanja pokazuju da je ova krizna situacija ostavila traga na ljude. Više ljudi pati od tjeskobe, depresivnog raspoloženja i stresa nego što je to u prethodnim razdobljima. To je sasvim očekivano s obzirom na pandemiju, ali i potrese koji su snažno zatresli sjeverozapad zemlje, kao i naše “živce”.
Na kome je ova situacija ostavila više traga?
U ovoj krizi nikome nije lako, ali žene su otvorenije u razgovorima o osjećajima i smetnjama. Tradicionalno patrijarhalno društveno okruženje njeguje stereotip o muškarcima kao snažnim i neustrašivim, pa je njima kudikamo teže i sebi i drugima priznati kada se osjećaju tjeskobni, tužni ili preplavljeni emocijama. Na svu sreću se i to mijenja, a cilj našeg djelovanja je upravo destigmatizacija potrebe za traženjem psihološke pomoći.
Kako se žene nose s pandemijom? Koji problemi ih najviše muče?
Pred svima su se našli izazovi usklađivanja poslovnih i obiteljskih zadataka, a žene su se zasigurno našle pred većim zahtjevima. Domovi su prestali biti mjesta mira i postali su učionice, teretane, radna mjesta, a ostali su i kuhinje, praonice, spavaonice.
Sve se događa na nekoliko desetaka kvadrata. Često u razgovorima čujemo kako je teško naći mir u tom novonastalom kaosu. Žene su i inače više usmjerene na druge ljude, na opažanje tuđih emocionalnih stanja, umirivanje uznemirenih, razveseljavanje tužnih ukućana i bliskih osoba. Sada to predstavlja dodatni zahtjev jer je sve više nemirnih, uznemirenih i tužnih oko nas. Sve to iscrpljuje.
Koliko je pandemija utjecala na mentalno zdravlje mladih?
Ova situacija posebno nepovoljno djeluje na mlade ljude. U životnom razdoblju adolescencije i mlađe odrasle dobi, prirodna je potreba za individualizacijom, odvajanjem od odraslih autoriteta, osamostaljivanjem, provođenjem vremena s vršnjacima. Sve je to osujećeno u zadnjih godinu dana.
Osim toga, svakodnevno i višekratno prikazivana crna slika budućnosti u kojoj je neizvjestan kraj pandemije, ali je izvjesna ekonomska kriza, nezaposlenost i ostali tjeskobni scenariji, ne predstavlja povoljan okvir za životnu radost, motivaciju i ambiciju.
Koje biste savjete dali mladim ljudima?
Na mlade se često svaljuje krivnja ako ponašanjem pokušavaju zadovoljiti svoje prirodne potrebe za druženjem. I lako je i teško biti mlad i u "mirnodopskim" vremenima, a u pandemijskim je sve prenaglašeno – tuge su tužnije, strahovi su strašniji, ali i radosti su radosnije.
Često nam se javljaju mladi ljudi koji se brinu u vezi budućnosti, potom oni koji su doživljavaju strahove od zaraze pa peru ruke do krvi i dezinficiraju sve oko sebe, bojeći se da će biti odgovorni za prenošenje bolesti. No, usamljenost je ipak najčešći razlog javljanja, pogotovo mladih koji žive sami i rade online.
Oni su nas i inspirirali za projekt psiho-šetnji kako bismo im ponudili aktivnost u kojoj će moći upoznati ljude izvan svog uobičajenog kruga. Željela bih naglasiti da je mladost sada rizičan čimbenik, ali čim ova situacija prođe, mladi ljudi će se brže oporaviti od krize, a kroz nju će steći i otpornost koja će im zasigurno pomagati dalje kroz život.
Što podrazumijeva preuzimanje odgovornosti u ovoj, svima neizvjesnoj situaciji?
Ovo su junačka vremena i u njima se ne treba dodatno junačiti. O ovome će se jednog dana pisati knjige i snimati filmovi, i svatko od nas će biti glavni junak. Zato je važno da sačuvamo zdravlje, i psihičko i tjelesno. Biti odgovoran ne znači samo nositi masku i prati ruke. Biti odgovoran znači i ne preplavljivati se vijestima, jer nam samo škode.
Biti odgovoran znači razumjeti da su neugodne emocije sasvim normalna pratilja života, a ovakvog vremena pogotovo, pa od sebe ne tražiti stalni osjećaj sreće i zadovoljstva. Biti odgovoran znači prepoznati kada nam treba psihološka podrška i bez srama se obratiti po pomoć.
Nekad je dovoljan razgovor ili dva u kojem ćete dobiti neki drugi pogled na životnu situaciju u kojoj se nalazite ili savjet kako ublažiti psihičke teškoće. Nekad će biti potreban i neki lijek za smirenje. Sve je to normalno u ovim situacijama i biti odgovoran znači čuvati svoju psihu jednako kao i svoje tijelo.
Kako znati da nam je pomoć potrebna?
Kad je riječ o zdravlju, a psihičko zdravlje je dio zdravlja, tada je uvijek bolje „puhati na hladno“. Ako smo preplavljeni neugodnim emocijama duže od dva tjedna i pri tome se stanje ne popravlja, ako imamo doživljaj da smo "na rubu", ako imamo teškoća sa spavanjem, bezvoljni smo kroz duže vrijeme, u stalnim smo strahovima, napeti smo, razdražljivi, svadljivi, nesretni, imamo želju "da nas više nema", tada ne treba čekati nego se treba obratiti za pomoć.
Gdje zatražiti pomoć?
Pomoć se nalazi u okviru zdravstvenog sustava, počevši od liječnika obiteljske medicine, pa do psihijatrijskih ustanova, ali i u okviru privatnog i nevladinog sektora.
Pri Hrvatskoj psihološkoj komori i drugim psihološkim i psihijatrijskim udruženjima pokrenut je niz telefonskih linija na kojima dežuraju stručnjaci. Korisne informacije o mjestima na kojima možete dobiti stručnu pomoć, ali i pregršt korisnih savjeta o psihičkom zdravlju, možete pronaći na web stranici www.kakosi.hr.
Voliš ovakve teme? Svaki dan donosimo nove! I sve su na našem portalu https://slobodnadalmacija.hr/budi-slobodna