Što se tiče primarijusice dr. Branke Polić, njezina ljubav za posao kojim se bavi rodila se još za vrijeme studija medicine u Zagrebu. U trenutku kad je vidjela nedonošče u inkubatoru, odmah se, kaže, zaljubila u pedijatriju i taj je osjećaj prati do danas. Sada je već 20 punih godina u Zavodu za intenzivnu pedijatriju s postintenzivnom skrbi u splitskom KBC-u, gdje liječi najmlađe i najugroženije pacijente. Na 15 kreveta tu leže djeca od "500 grama pa do 18 godina", a nekako se čini da joj je srce najbliže onima najmanjima, prerano rođenima.
– Imala sam sreće, prošla sam pedijatrijski put kao malo tko. Kao specijalizantica na Dječjem dispanzeru, preko Odjela neonatologije pa do Intenzivne pedijatrije, u kojoj sam od osnutka, a, evo, i najstarija sam – govori liječnica, koju tijekom razgovora u vrijeme dežurstva prekida zvonjava telefona. Roditelji zovu da bi dobili informacije o svojem bolesnom djetetu, a na ovom bolničkom odjelu tu su za njih u bilo koje vrijeme.
– Roditeljima je lakše kad znaju kakva je situacija i što planiramo u daljnjem liječenju, i drago nam je da su oni uključeni. Epidemija korone poremetila nam je red i kad je u pitanju boravak roditelja s djecom u bolnici i u organizaciji same službe. Morali smo ih ograničiti na kratke posjete, u jednom kratkom periodu čak smo ih morali ukinuti, što je roditeljima jako teško. Mi smo bolnica prijatelj djece, ali, nažalost, živimo u ovom vremenu u kojem živimo. Moji kolege rade na Intenzivnoj u COVID centru na Križinama, ostalo nas je manje na odjelu pa radimo dodatno da pokrijemo službu. Svi moramo dati svoj obol, ljudi se bore za život, umiru, svi daju sve od sebe i ne preostaje nam ništa drugo kako bismo se izvukli iz ove zdravstvene krize. Tako je i moja poruka ljudima – cijepite se, svi moramo dati svoj doprinos – smatra ova srčana liječnica.
Na njezinu odjelu, kaže, rade samo visoko motivirani liječnici. Oni koji vole svoj posao i ne bi ga mijenjali ni za jedan drugi.
– Nikada nije problem tko će se od nas, u bilo koje vrijeme, ukrcati u helikopter i krenuti za Zadar ili na jug, u Dubrovnik, po ugroženo dijete. S inkubatorom, respiratorom, opremom, lijekovima, da dovedemo nedonošče u Split i liječimo ga. Nikada se nije dogodilo da se netko nije javio na telefon. Nitko ovdje ne gleda na sat, na prekovremene, je li podne ili ponoć. Kad bi se odbili sati spavanja, mi smo ovdje više nego kod kuće. To je jedini način na koji se ovaj posao može raditi. Djeca nas trebaju, moramo za njih napraviti sve i nikada nam nije žao ni minute truda. Ako nećemo za njih, za koga ćemo onda? – veli liječnica i nastavlja:
– Najteže je u ovom poslu kad uz svu cjeloživotnu edukaciju, sve stečene vještine i modernu medicinu, uz sve što možete pružiti bolesnom djetetu i na vrijeme – ne ide dobro. Tada smo jako žalosni. Trudimo se, analiziramo jesmo li mogli još nešto učiniti. Željeli bismo nešto promijeniti... Roditeljima je, naravno, najgore, nema veće boli nego kad gubiš dijete. Svi smo emocionalno potreseni, dugo to proživljavamo, nosimo to kući. To je najteži dio posla, a najsretniji smo kad je obrnuto. Kad dijete izliječimo i sve lijepo završi. Sreći nema kraja, to se jednostavno ne može izmjeriti – veli dr. Polić, ističući kako medicina danas može puno.
Svoje bogato liječničko iskustvo i znanstvena postignuća želi prenijeti na mlade, na studente. Kaže: "Bilo bi isprazno kad bi nam posao završio s mirovinom." Uključila se i u humanitarni rad preko Lions kluba, inspirirana volonterima i humanitarcima koji su puno toga dobrog napravili za bolnicu. "Njihov je rad velik kao kuća", kaže.
A za Dan žena planira izložbu Slobodne Dalmacije:
– Svakako! Trebala sam biti dežurna, ali nekako ću se zamijeniti da dođem – kaže dr. Polić.