Vječna Zdravka Krstulović heroina je koju je volio ne samo Split i okolica, nego je bila miljenica cijele regije. Svojim glumačkim sposobnostima podjednako je oduševljavala kazališnu, televizijsku i filmsku publiku – njezin je talent čak i njezinu iznimnu ljepotu stavio u drugi plan.
Ovu važnu ženu krasili su dostojanstvenost, vedar duh i iznimna ljubaznost i odmjerenost, jednostavno su je svi voljeli! Nije izigravala veličinu izvan scene, bila je obična splitska djevojka odrasla u Omiškoj ulici, u kojoj je živjela standardno splitsko djetinjstvo tog doba opisano citatom "šaka suza, vrića smija".
Svojom pojavom plijenila bi pažnju gdje god bi stigla, a unatoč svim kvalitetama ostajala je skromna i prizemna. O njezinoj karizmi nema spora, pa je tako publiku uvijek iznova ostavljala bez daha svojim besmrtnim ulogama na splitskom čakavskom govoru.
Meni se još kao razigranoj splitskoj djevojčici uvukla pod kožu svojom virtuoznošću, odmjerenošću i snagom koja se krila iza krhke siluete. Inspirirao me je njezin hod kroz život – pravi je dokaz da žena može biti lijepa, nježna i ženstvena, a u isto vrijeme iznimno uspješna u tome što radi. Sviđalo mi se što nije samo izgledala kao zmaj, nego je bila zmaj u glavi!
Da je gluma njezin poziv, znala je još kao djevojčica kad bi s roditeljima išla u kazalište, koje je još više rasplamsalo njezin žar prema umjetnosti.
U bogatom dramskom iskustvu odigrala je more uloga, u kojima je uvijek majstorski veslala i pronalazila put do srca publike. Prvu ulogu dobila je sa samo 11 godina, pjevajući u prvom činu opere "Karmen". Dvije njezine uloge na mene su ostavile snažan dojam, a obje su proizišle iz pera Miljenka Smoje.
Vješto je to osmislio taj kultni Splićanin sa španjuletom za svojom čuvenom makinjetom. Pa tako Krstulović utjelovljuje dva karaktera – oba predstavljaju dalmatinski tip žene, a tako su iskonski različita. S jedne strane imamo Anđu Vlajinu – neuku, nepismenu djevojku, s nedostatkom nijansi za nepisane društvene norme, koja svoju prostu narav kompenzira gorljivošću, socijalnom inteligencijom i radikalnom predanošću ideologiji.
Tu se svakako ubraja i kultna scena u kojoj Roko ogorčeno zagrinta kako oni jedini u cilom mistu na Badnjak ne jedu bakalar i fritule. Kompleks podrijetla pokušava kompenzirati tako što se pošto-poto pokušava adaptirati na urbani način života nabavljajući odjeću po zadnjoj modi i sluškinju – kako i priliči pravoj gospodi.
S druge strane, u "Velom mistu" poprima potpun otklon od prijašnjeg identiteta i utjelovljuje posve drukčiji karakter – drage, graciozne i dostojanstvene Violete lavljeg srca. Koliko god je zračila i odisala profinjenošću i nježnim, ženstvenim stilom, toliko se istaknula kao izuzetno hrabra i plemenita žena koja bi po petlji mogla parirati ratnim herojima. Istinski karakter od žene!
U obje serije glumila je uz Borisa Dvornika, neprikosnovenog velikana hrvatskoga glumišta i bliskog prijatelja. Kraj njezina života, nažalost, pomalo je tužan i daleko je od onog sjaja koji je doživjela za vrijeme blistave karijere – ali nećemo o tome, previše je toga pozitivnog utkala u srca Splićana da bismo kvarili raspoloženje teškim temama.
Samo, eto, hvata me neka gorčina i nostalgija kad pomislim kako pada u zaborav i kako je sve manje mladih upoznato s njezinom maestralnošću i veličinom. Naravno, dok ne pogledaju neke od njezinih sjajnih uloga koje u njima rasplamsaju žar za starim Splitom i jednim izgubljenim vremenom.