U Pučišćima na Braču jedino je vatrogasno društvo u Dalmaciji koje vodi žena - na čelu DVD-a je Martina Antičević, po zanimanju viša medicinska sestra, koja je zaposlena u službi Hitne pomoći u Supetru. Društvo, koje je u ovom dijelu godine na sezonskom godišnjem odmoru nakon intenzivnih ljetnih mjeseci, među 35 vatrogasaca ima još tri žene. To su Eli Avramović, Nika Dedić i Maja Čerina, koje na dojavu o požaru oblače cokule i zaštitno odijelo, grabe kacigu i opremu koja će ih zaštititi od jezika vatre, rame uz rame sa svojim muškim kolegama. Ništa ih u akcijama na koje idu ne razlikuje od drugih vatrogasaca, rastežu cijevi za vodu, gase. Štoviše, svi zajedno su sjajna ekipa koja se nakon dobro obavljenog posla zna i dobro zabaviti.
Martina je od ožujka ove godine zapovjednica, no već osam godina vodi intervencije tako da s autoritetom nema nikakvih problema. Stekla ga je tamo gdje se jedino i može, pomažući, spašavajući živote i imovinu, u trci s vremenom koje je, bilo da se radi o požaru, automobilskoj nesreći ili trećem, najgori neprijatelj.
- Autoritet se poštuje, to što sam žensko nema veze; nikad se to nije osjetilo, ni onda kad sam bila zamjenik – govori Martina.
- Svi me slušaju. Uvijek su mi kolege bili podrška, "samo daj", i nikad nisam čula niti jedan ružan komentar, niti da bi netko, ono, okrenuo očima, narugao se, aludirajući da sam u "muškom" poslu. Sve je kako treba, valjda su se svi saživjeli s tom situacijom. Dosta dugo sam bila jedina vatrogaskinja na Braču. To je, uz moj posao na Hitnoj, jedino što sam u životu uvijek htjela raditi. Prije pet godina je u DVD došla Eli i nas dvije smo bile non-stop po terenu. Na svakom požaru, svakoj intervenciji. Pa su vjerojatno, vidjevši nas, i druge žene poželjele probat'. Tako da je u zadnje dvije godine broj vatrogaskinja u pet bračkih društava skočio: u Milni ih je tri, u Bolu ih je koje mogu izići na teren pet ili šest, u Supetru, mislim, pet. Ove sezone u DVD Pučišća su došle Nika i Maja, tako da se na požaru može vidjeti po sedam, osam žena, što se inače ne događa. Znam da u Slavoniji ima vatrogaskinja, ali nisu operativke, ne izlaze na teren – veli zapovjednica koja u ljetnim mjesecima znade ravno s dežurstva na Hitnoj produžiti na intervenciju s vatrogascima, bez obzira na to kakva je noć iza nje.
Iako – da se ne lažemo – znade da smo društvo u kojem ravnopravnost spolova ne postoji, te da postoje i prikrivene aluzije tipa "kako ćeš ti?", "ja ću, da se ti ne mučiš", Martina se ne obazire na predrasude da ona nešto ne može jer je žensko.
- Daj mi da probam, pa ću ja vidjet jel' mogu – kaže, jer najvažnije je uvijek bilo što je ona sama odlučila odabrati, a ne ono što kaže "malo misto".
- Da je drukčije, davno bih "izgorila" – komentira ova mlada žena koja ne osjeća strah u trenutku kad se zakotrlja nesreća. Kaže da je nakon svih iskustava na intervencijama potpuno hladnokrvna.
Intervencija vatrogasaca započinje onog trena kad se primi dojava o požaru. Zapovjednica procjenjuje da treba vatrogasce i proglašava uzbunu, oni joj potvrđuju tko dolazi, a tko ne. Na putu do prostorija DVD-a zna s koliko ljudi raspolaže, u glavi kombinira, raspodjeljuje ih po vozilima... Ako je potrebno, kombiniraju se vatrogasci i ostalih bračkih društava, a ima ih oko 150 na otoku. Prošlog ljeta nije bilo velikih požara, svi su ugašeni prije nego što je pao mrak. Dva velika su bila u Pučišćima, četrdesetak vatrogasaca je uspješno ugasilo vatru. U jednom od njih plamen se iz gorećeg maslinika na jednom nepristupačnom dijelu približio kućama, a u toj se prilici iskazala Eli, koja je vodeći svoj vatrogasni tim spasila stvar. Presjekla je put vatri!
- Dojavu o požaru smo kasno primili pa se vatra razbuktala – opisuje Eli Avramović (24).
- Prijetila je opasnost da plamen prijeđe cestu. Moj kolega vatrogasac dao mi je priliku da budem prva u obrani, a on je bio iza mene. Imao je povjerenja u mene, pokazao primjerom da nisam ništa slabija od njega u toj situaciji – govori ova studentica Kineziološkog fakulteta, ragbijašica i reprezentativka kojoj su Pučišćani ove godine dodijelili priznanje za sportske zasluge nakon što se vratila s europskog prvenstva s brončanom medaljom.
- Vatrogastvo se dosad smatralo muškim poslom jer se malo žena usudilo time bavit', ali sve je to do nas i naših razmišljanja i onoga što mi volimo – kaže ona.
- Možda zbog naše prirodne građe za neke stvari i trebamo pomoć muškaraca, ne možemo podizati teret od sto kila, ali važan je respekt, poštovanje, i onda stvari dobro funkcioniranju – drži vatrogaskinja, koja je na otoku poznata i kao dobrovoljna davateljica krvi.
Zanimljivo je da niti jedna od četiri mlade žene nije u uniformi pučiških vatrogasaca doživjela neki oblik omalovažavanja, no dogodilo im se to u njihovim drugim životnim ulogama. Maja Čerina (29) doktorica je u ambulanti u Pučišćima posljednje dvije godine i kaže da su se mještani, nakon početnog opreza, vrlo brzo naviknuli na novu osobu.
- Na otoku je sve odlično, ali kad sam studirala imala sam više puta slučaj da me na praksi u bolnici pacijent oslovi sa "sestro". Pacijenti žene ne doživljavaju kao doktora, već bi mi se obratili riječima: "zovite mi doktora". Mi žene im se činimo valjda kao ukras, kao da ne služimo nečemu korisnome? Ali – jesmo, korisne smo! Doktorice smo, vatrogaskinje smo! Sve što rade vatrogasci, radimo i mi. Kad sam svojima doma rekla da ću završit' vatrogasnu školu, rekli su mi: "Pa di ćeš u vatrogasce? Pa je li to za muške?". Pa - zašto ne? - govori Maja, kojoj se sviđa timski rad u DVD-u.
- Vatrogasci su kolektiv, oni su nešto drugo. Znala sam da će mi stariji i iskusniji pomoći i da me zapovjednica neće dovesti u opasnost, nije me bilo strah. A, od djetinjstva sam željela biti vatrogaskinja i doktorica; sretna sam što sam dobila ambulantu u Pučišćima jer mi je želja specijalizirati obiteljsku medicinu – naglašava ova Solinjanka.
22-godišnja Nika Dedić na vatrogasnu je obuku došla zbog Eli – zajedno su u sportu, ragbiju; zajedno igraju u reprezentaciji, zajedno studiraju na splitskoj Kineziologiji. Nika ne misli da je vatrogastvo rezervirano za muškarce, dapače, misli da žene mogu sve.
No, one koji je žele razuvjeriti srela je zbog sporta kojim se bavi:
- Uglavnom se misli da je ragbi za muškarce, a nas nazivaju "muškaračama". Govore nam "šta će ti to?", "triba rađat dicu", "pazi da ti ne oštete lice, nećeš se udat'" i slične glupe komentare – objašnjava Nika.
Sve su to komentari iz neznanja jer jako malo ljudi poznaje ragbi. Svi misle da treba imati 90 kilograma i bit velika cura da bi se bavio ragbijem, a mi u klubu imamo pet ili šest cura kojima bi se po konstituciji prije reklo da plešu balet nego da su u ovom sportu. Moje je mišljenje da su žene sposobnije u nekim stvarima od pojedinih muškaraca - predobre smo. U stvari, za sve u životu bi trebalo imati neku ambiciju. I čim ona postoji, čim postoji volja i želja, onda će svaku osobu rad i disciplina dovesti do cilja. Ako neka žena ima volju i želju, bit će bolja i od muškarca koji građom i mišićima spada u taj neki stereotip o "jačem spolu". Moja mater izgleda krhka ženica na primjer, a prebacila je više cementa i bloketa od svih muškaraca koje poznajem – ilustrira Nika i vraća se na vatrogastvo:
- Postoje ljudi koji smatraju da žene tu ne pripadaju, ali većinom nas muškarci poštuju. U ragbiju, i svemu drugom. Mi smo primitivan narod i žene se nekad ne usuđuju jer se boje takvih komentara, osuđivanja, ipak nas nema puno u vatrogastvu. I meni je bilo lakše kad sam vidjela Eli i Maju u DVD-u, iako sam osoba koja će sve probat'. Osjetila sam se sigurnije kad sam znala da će biti još žena, imala sam više samopouzdanja – iskreno će Nika Dedić.