Iako je najčešće u pokretu, u akcijama kao volonterka šibenske stanice Hrvatske gorske službe spašavanja, Ana Mijić najviše uživa u miru, tišini i mraku špilja i jama.
Otkako je prije osam godina završila speleološku školu, nakon opće planinarske, Ana se istinski zaljubila u podzemni svijet koji krije nevjerojatne ljepote rezervirane samo za one najhrabrije.
- Da, zaljubila sam se u speleologiju na prvu. Naišla sam na sjajne mentore, Aidu i Tea Barišića iz Speleološkog odsjeka Sv. Mihovil, od kojih jako puno učim. Oni su moji speleološki mama i tata. Znala bih ići svaki vikend u jame, nekad i preko radnih dana kada bih imala vremena.
I sada koristim svaki slobodan trenutak za svoju ljubav. A evo, Teo je mene i Aidu odveo na Dan žena u Kitu Gaćešinu, koja se nalazi na Crnopcu pokraj Gračaca, a koja s Draženovom puhaljkom čini najdulji hrvatski jamski sustav - priča nam Ana, 34-godišnja volonterka u stanici HGSS Šibenik, ujedno i magistrica matematike zaposlena u kompaniji Ericsson Nikola Tesla u Splitu kao inženjerka za razvoj softvera.
Putuje svakodnevno na relaciji Šibenik - Split - Šibenik i nije joj teško. Doduše, sada, zbog epidemioloških mjera, radi od kuće. Matematikom se ne bavi kao nekada jer je posao i druge aktivnosti odvukli na drugu stranu, no ona joj je pomogla u logičkom, operativnom promišljanju koje je nužno u HGSS-u i u speleologiji koja traži jako puno tehničkog znanja i opreme.
- Obožavam sve te detalje oko speleologije, a posebni užitak je naći neku biljčicu ili životinjicu stotinama metara ispod zemlje. Nema većeg veselja među speleolozima nego kada pronalaskom obogate biološki svijet novom vrstom!
Imamo i suradnju s Muzejom grada Šibenika pa često tražimo arheološke artefakte. Ima puno toga u speleologiji što me fascinira, no najljepše je otići u jame i špilje i uživati u tišini, bez signala mobitela, bez ikakvih stresova...To je moj ispušni ventil - priznaje ova mlada djevojka.
Članica HGSS-a postala je 2017. godine, a prethodno je bila na promatranju, kako se kaže. U HGSS se ulazi na preporuku iskusnih članova, a kao pripravnik potrebno je završiti tečajeve prve pomoći, te tečajeve spašavanja: u ljetnim, zimskim i speleo uvjetima. Ona je došla na preporuku kolega koji su smatrali da su njene speleološke tehnike jako korisne službi spašavanja.
Ova simpatična Šibenčanka bila je jedna od prvih koja je odmah nakon katastrofalnog potresa u Banovini hrabro otišla na teren pomagati i sanirati štete kao volonterka HGSS-a. Provela je tamo desetak prilično emocionalno teških dana.
- Najteže je bilo prvi tjedan, nismo znali što nas čeka gore. Obilazili smo sela i zaseoke bez struje i signala, susretali ljude ljude kako se griju uz vatru kraj porušenih kuća, malu djecu, prestrašene starce koji su ostali bez krova nad glavom.
Toliko ljudi sa strane je priskočilo u pomoć. Svi su davali od sebe koliko su mogli, čak i više - njezini su dojmovi koje nam otkriva. Bilo je toga tamo puno više, no neke emocije nosite sa sobom, čuvate ih, nosite se s njima na svoj način.
- Kada pomažem nekog osjećam se ispunjeno, bolje, mlađe. Lijep je to osjećaj koji vam donosi toliko sreće. Naravno, ima i teških trenutaka na koje naiđemo tijekom akcija GSS-a, posebice kada su potrage u pitanju. Tada često upoznate obitelj nestale osobe, dijelite s njima zabrinutost...Zato su mi špilje utjeha od svega. Tu osjećam mir - kaže nam Ana kojoj je velika želja prijeći tisuću metara dubine.
Bila je na nekih – 737 metara u Kiti Gaćešinoj. Nije je strah podzemnog svijeta u kojem zna boraviti po nekoliko dana s kolegama speleolozima. Osiguraju se potrebnom opremom, toplom odjećom, bivcima i mogu tu noćiti nekoliko dana.
Kada nije u jamama i špiljama, Ana je u planinama, na vježbama GSS-a, tečajevima, potragama, u društvu Sv. Mihovil koje je prilično aktivno... Udana je, a suprug, iako nije planinar, pun je razumijevanja za njezin ritam jer je i sam aktivni sportaš, maratonac.
Ana pozdravlja činjenicu da se posljednjih godina povećava zanimanje ljudi, posebice mlađe populacije za planinarskim školama.
- Mobiteli našeg društva stalno zvone. Ljudi se raspituju za škole i to je dobro. Edukacija je jako važna. Boravak u planinama zahtjeva dobru pripremu, adekvatnu opremu i još puno toga, tako se preveniraju se nesreće.
Uvijek ima nespremnih, ali prije svakog odlaska u planinu treba se dobro informirati gdje se ide i kakvi uvjeti vas čekaju. Neka ljudi planinare, ali pamet u glavu. I nek ne ostavljaju smeće iza sebe.
To me jako smeta kada čujem da je na nekoj lokaciji ostalo smeća nakon planinara smećara, kako ih ja zovem. Dala bi svakom od takvih vreću puni smeća nek je nosi u podnožje! - kritizira Ana Mijić.