Jedna od temeljnih poruka kojima se nastoji osnažiti žrtve seksualnog i svakog drugog nasilja, osobito žene i djecu, jest – nisi kriva!
Ti nisi kriva zato što te susjed, obiteljski prijatelj, učitelj, svećenik, dečko, muž, otac, bilo tko.., zlostavlja. Krivnja je na strani zlostavljača, nikad na strani žrtve.
Osjećaj krivnje zbog pretrpljenog nasilja, osobito seksualnog, osobito onog koje 'nije išlo do kraja' nego je sadržano u nizu neprimjerenih, ponižavajućih, seksualiziranih, ucjenjivačkih gesta i poruka, ono je što žrtve ponajviše koči u pravodobnoj reakciji zaustavljanja nasilja.
Upravo osjećaj srama i preispitivanja vlastitog udjela u nečijem zlostavljačkom ponašanju ono je što dovodi do trpljenja novih i novih krugova ponižavanja koje traje znatno duže od tri mjeseca koliko je hrvatskim Kaznenim zakonom propisano kao rok u okviru kojeg bi seksualno uznemiravanje trebalo biti prijavljeno.
Takvo prolongiranje reakcije i šutnja u konačnici dovodi do toga da se nasilje prijavljuje puno, puno kasnije kad će reakcija i represivnih tijela, ali i mnogih u društvenome okruženju lakonski biti – šta je do sad čekala?
Ta će reakcija, dakako, izričito ili u podtekstu sadržavati i sumnju u istinitost navoda žrtve te u finalu i osudu te žrtve, a ne nasilnika.
Izjava predsjednika Zorana Milanovića koju je 'poklonio' ženama za Međunarodni dan žena upravo je na tome tragu, na tragu potpunog neshvaćanja i lakonske osude žrtava te, a to je zapravo šokantno budući da dolazi s pozicije izabranog predsjednika svih Hrvata i Hrvatica, maliciozne selekcije žrtava na 'žene i žene'.
'Postoje žene i žene', kazao je Zoran Milanović te pojasnio da 'postoje žene koje su naprosto borbene, koje se ne daju prodati, slomiti i koje će nasilnika i uznemirača svake vrste, ako treba, opaliti na neko mjesto. A postoje žene koje glumataju.’
Ukratko, predsjednik države je one žene koje ne reagiraju odmah, koje ne reagiraju fizičkom obranom, koje ne reagiraju udarcem u bolno mjesto, to su žene drugog reda. Po njemu, prvorazredne žene, one koje su očito po njegovom sudu prave žene, one će se odmah, na licu mjesta, upustiti u fizički obračun sa zlostavljačem. One druge..., one koje nisu tako 'borbene', kako reče Milanović, one zapravo samo glumataju.
Predsjednik Hrvatske je, naravno, u dijelu muške, jednako neosviještene i jednako primitivne i seksističke javnosti, pa i onog dijela desno orijentiranih glasača koji njemu, Milanoviću, nikad neće dati svoj glas, dobio aplauze.
Po društvenim mrežama dive mu se i mnoge žene jer da je njegova izjava znak njegove 'iskrenosti'. Za to vrijeme, malo tko vodi računa o tome da možda svatko od nas u vlastitoj obitelji ima neku ženu ili djevojku, često i djevojčicu, koja posramljeno šuti.
Takva šutnja bit će još gušća i bolnija što je više onih koji će svaki njezin kasniji glas koji nije udarac u jaja, proglasiti – glumatanjem. U tom smislu, predsjednik države bi se ubuduće trebao zamisliti svaki put prije negoli ga uhvati napadaj 'iskrenosti'. Bolje svašta i pojesti – da se ne baci! – nego svašta reći...