Što se točno dogodilo i kako sam preko noći od zaklete šopingholičarke postala zagovornica pokreta "Ne kupuj ništa", iskreno, još uvijek mi nije jasno i svaki put iznova ostanem paf kad prevrtim film i shvatim da od početka ove godine, unatoč svim sniženjima i akcijama, nisam kupila nijedan komad odjeće.
Kako bih došla do odgovora što se to sa mnom događa, prvo sam se obratila ženama, jasno je da smo dijelile zajedničke strasti višesatnih lutanja po šoping-centrima. Kolegice i prijateljice i same, kažu mi, bilježe promjene. Epidemija koronavirusa, osim što nas je zatvorila u stanove i stavila nam maske na lica, uvelike je promijenila potrošačke navike.
Kao prvo, zaključujemo da se znatno manje šminkamo, sve redom kupujemo manje dekorativne kozmetike. No, isto tako sve smo značajno pojačale njegu lica, i to prirodnim sastojcima, bez parabena, sulfata i kemijskih spojeva, o kojima prije godinu dana gotovo ništa nismo znale, tako da zapravo nismo ostvarile značajne uštede na ovom polju.
No, jasno je, sve sa zelenom, ekološkom etiketom ušlo je u naše kupaoničke ormariće. I na to smo, ističemo sve do jedne, ponosne.
Prelazimo i na odjeću. Prije epidemije nerijetko smo kupovale preko interneta, posezale za grupnim narudžbama, dijelile poštarinu... Često bismo kupovale sitnice, za relativno malo novca, ali bio je to jedan vid zajedničke ženske avanture i ćakule, budući da nismo baš mogle, poput srednjoškolki i studentica, provoditi sate po trgovinama.
Zato je otvaranje paketa u pauzama od posla nešto što ćemo dugo pamtiti. Otkad je korona preuzela prvenstvo u našim životima, zadovoljstva takve vrste ispala su s prioritetne liste. Kolegice, kažu mi, počaste se tu i tamo kojim proizvodom s akcije, uglavnom sportskog predznaka, jer sada je ionako "in" ići u duge šetnje na otvorenom i boraviti u prirodi.
Sve mi je jasno, osim onoga da, čini se, jedino ja iz tog malog ženskog kružoka zaista imam otpor prema gomilanju novih stvari. Može biti sasvim novo, u trendu, ali jednostavno imam zadršku.
Odlučila sam stoga pregledati svoje društvene mreže. Aktivna sam na Facebooku i Instagramu, ali ne baš često, no čini se da je konzumacija viralnog sadržaja ipak uspjela indirektno utjecati na moje životne stavove.
Povlačenjem u svoja četiri zida, pritisnuta pojavom neobičnog virusa i tjeskobne situacije u kojoj se našlo cijelo društvo, očito su me privukle ideje o povratku prirodi, a jedno je vuklo drugo.
Gradsko sam dijete koje je zbog korone prvi put uzelo motiku u ruke i obradilo vrt. Uzgojila sam povrtnjak i jela hranu koju sam sama proizvela. Dalo mi je to lijep vjetar u leđa, pa se moja prirodna avantura proširila na druge aspekte života.
Izbacila sam plastične vrećice, zatim i ostalu plastiku. U mojem kućanstvu zaživjele su samo staklene boce i platnene vrećice. Obitelj me je već počela čudno gledati, no nisam se dala smesti.
Hrana na našim tanjurima postala je sve zelenija, samim tim i zdravija. U trgovinama sam počela kupovati samo ono što uistinu moram. I osjećala sam se dobro. Kad podvučem crtu, rekla bih čak – slobodnije!
Onda sam naišla na knjigu "Čarolija pospremanja" i Netflixovu seriju Marie Kondo. Savršeno se uklopilo u moj svijet. Očistila sam cijeli stan od svega što nam ne treba, s tim da nijednu stvar nisam bacila, nego sam ih ispoklanjala ili odložila za reciklažu.
Doduše, poslije sam doznala da se svega dva posto odbačene odjeće na svijetu reciklira, no osjećala sam se bolje jer sam preuzela odgovornost.
Zahvaljujući ranijim šopingholičarskim izletima imam odjeće dovoljno za nekoliko godina, stoga mi se, zaključujem, čini neodgovornim kupiti išta novo. Trebalo bi, promišljam, prvo iznositi staro. Uostalom, kad sam pročitala koliko otpada i zagađenja nastaje zbog hiperprodukcije odjeće, nešto se u meni prelomilo i ne mogu nastaviti po starom.
Onda sam otkrila kako je "Ne kupuj ništa" postao svjetski pokret. Dvije Amerikanke bile su još luđe od mene kad su pokrenule stil života u kojem se ništa ne kupuje, nego se samo razmjenjuje sa susjedima – i dobar dio zapadnog svijeta time se zaludio. Minimalizam je hit novog normalnog!
E sada... Jesam li samo nasjela na marketinške trikove nove generacije, jesam li dio manije zdravlja ili me je zahvatila tjeskoba Grete Thunberg, još uvijek ne znam... Otvorena sam za sve opcije, više ničemu apsolutno ne vjerujem, sve propitujem, no održiv stil života, čini mi se, neloše mi stoji.
Tu i tamo dočeka me epitet čudakinje, no s obzirom na to koliko se u konačnici bolje osjećam, mogu to podnijeti.
Voliš ovakve teme? Svaki dan donosimo nove! I sve su na našem portalu https://slobodnadalmacija.hr/budi-slobodna