Prije desetak godina u jednoj mozaičnoj televizijskoj emisiji odlučili su obilježiti osmi ožujka prilogom koji je sniman u ljupkom šibenskom zaleđu. Znatiželjna reporterka pokucala je, među ostalim, i na vrata postarijeg domaćina, pa se počela raspitivati o položaju žene u njegovom kućanstvu, a i šire, u cijelome selu.
„Da kakvi je, ti položaj...“, započeo je srdačni gospodin kao da se čudi tako suvišnom pitanju, pa nastavio. „Odličan, nega šta nega je! Eto, rećemo, moja žena. Ona more šta oće. More radit kod kuće ili radit oko kuće, šta god je nju volja ona more činit, ja njoj ništa ne naređivan. Oslipija ako lažen! Oće li s blagon, oće li u polje, oće kuvat, oće prat, oće peglat, oće mest... briga se meneka. Ona odlučiva i ja se tute ne mišan. Eto kakvi je njoj položaj! Najbolji!“
Kao da mu je supruga prva svojta Erice Jong, domaćin se pohvalio kako ona, oslobođena feministica, živi u najboljem od svih mogućih svjetova i kako bi joj na tome sve druge žene i svi ljudi općenito trebali pozavidjeti. Nema veze što je pritom, dokazujući tu tezu, akribično nabrojio manje-više sve ropske poslove kojima se čeljade može baviti na selu, u rasponu od obrade zemlje preko uzgoja stoke sve do održavanja kućanstva, i pritom slobodu biranja redoslijeda kojim će žrtva crnčiti okarakterizirao kao veliki privilegij i luksuz. Iz razgovora nismo uspjeli saznati čime se gospodin bavi. Ako njegova supruga stiže sve obaviti – a stiže, jer ne kaže zaludu stara poslovica kako „žena može više smista, nego đava izatrka“ – što onda njemu preostaje? Pojma nemam, vjerojatno puno čita. Jednako tako, ostalo nam je nepoznato gdje se u trenutku snimanja toga žovijalnog intervjua nalazila gospođa, pa možemo samo nagađati što je radila: je li okopavala njivu, vodila krave na pašu, prala domaćinove gaće, peglala mu košulju, onu za nedilju i od sveca, kuhala kaštradinu ili mijesila kruh...
Osmijeh na licima
Naravno, taj nam televizijski prilog nije otkrio ništa novo. I prije njega, sve od stoljeća sedmog, znali smo, kao što i danas znamo, da je položaj žene, osobito u ruralnim sredinama, ajme i kuku. Ćakulu s domaćinom vrijedilo je pogledati ne zato što nas je on podsjetio na pune razmjere iskorištavanja, nego stoga što nam je skrenuo pozornost na činjenicu kako na svijetu postoji dovoljan broj muškaraca koji čvrsto vjeruju da žene postoje samo s jednom svrhom: da bi im služile.
Nemojmo se zavaravati, predrasuda je da našu civilizaciju pokreću fosilna goriva – pokreću je žene. I nije problem samo u tome što im tu zaslugu muškarci većinski nisu spremni priznati. Da zlo bude još i veće, mlatimudani i dangube koji parazitiraju na ženskome trudu i znoju gorljivo šire uvjerenje da su one inferiorne, slabe, i to ne samo tjelesno, da su potpuno nekonkurentne po svemu nadmoćnim muškarcima i da ih valja tretirati kao soj manjkavih, samo što ne kažu hendikepiranih.
Te duboko ukorijenjene predrasude teško je i poljuljati, a kamoli tek razbiti. Možete imati najuzornije, blistavo napisane zakone koji izrijekom svima jamče jednaka prava, ali sve vam je zaludu. Kad se s mirisnih visina teorije spustite u kaljužu prakse, svi će plemeniti članci i širokogrudni stavci kao olovo potonuti u žitkome glibu.
Socijalizam je, kao što ne znamo – jer smo se u zadnjih trideset godina to potrudili zaboraviti! – uz ostalo, bio i emancipatorski pokret koji je stanovnice jedne skoro pa feudalne zemlje uveo u moderno doba i zajamčio im sva prava koja su prije toga pripadala samo muškarcima. Ta potpuno neupitna zasluga možda je jedan od razloga zašto dotični poredak danas nije na osobitoj cijeni. Polovici zemlje on je donio osmijeh na lica, ali je zato dobar dio druge polovice ojadio.
Sve je sjajno - na papiru
Osim što je srušio monarhiju, socijalizam je srušio i male kućne kraljeve koji su svoje supruge i kćeri tretirali kao svojinu o čijoj sudbini samo oni mogu odlučivati. Srušio ih je, nažalost, de jure, ali ne i de facto, jer, kako rekoh, nije dovoljno mijenjati zakone da bismo promijenili svijet. I zato mi tri četvrt stoljeća poslije službenog oslobađanja žena iz muškoga jarma imamo situaciju koja nije bitno različita od one iz sredine prošloga vijeka.
Na papiru sve je sjajno. Na prvi pogled čini se kako nije loše ni u stvarnome životu, jer se žene vrhunskoga obrazovanja bave svim mogućim i nemogućim zanimanjima: spašavaju živote teško bolesnim pacijentima, cijepaju atome, projektiraju poslovne tornjeve, sude mafijašima i korumpiranim političarima, pišu romane i filozofske rasprave, vode kompanije koje godišnje zavrte stotine milijuna eura, predsjedavaju vladom, pa i cijelom državom... Kako nadmašiti ta silna postignuća, može li se uopće više? Na ova je pitanja pametnije ne odgovarati, jer ona, baš kao i svi nabrojani primjeri, zamagljuju srž problema: da gotovo svaka uspješna ženska karijerna priča ide ruku pod ruku s nekom neuspješnom.
I da je svaki put do uspjeha u pravilu vodio kroz pravo minsko polje primitivnih predrasuda, gdje se od žena tražilo da uvijek iznova dokazuju očigledno i samorazumljivo: da mogu jednako ili više od svojih muških konkurenata, jer ženstvo nije ni kromosomski defekt ni hereditarno prokletstvo.
Kao što znamo, muškarcima, barem onima sposobnima, koji k tome imaju i dobre društvene veze, samo je nebo granica. Ženske limite opisuje, pak, ona slavna sintagma o staklenome stropu. Cilj se jasno vidi, čini se lako dostižnim, treba samo učiniti dodatni korak ili dva... A onda se ispostavi da je između ambiciozne aspirantice na neko mjesto i dotičnoga položaja podignuta doduše nevidljiva, ali zato ne manje čvrsta, upravo nepremostiva barijera. I kao da nije dosta što ju je netko postavio, nego još moraš slušati kako se nikakva rampa, brklja, barikada ili balvan nisu ispriječili, ne, ne, bože sačuvaj, problem je samo u vama, draga kolegice...
Dva lica istosti
Tu prepreku, međutim, ne podiže nikakav ni prirodni ni božanski zakon, nikakva drugotnost o kojoj kod nas voli palamuditi kler, nego gola sila pogonjena interesom i strašću da sačuva svoju moć. Kao i kod svake diskriminacije, svejedno po kojemu ključu, uvijek se radi o samo jednom: beskrupuloznom, nasilnom nametanju svoje volje po svaku cijenu, uz naknadne pokušaje racionaliziranja toga čina laganjem o suštini stvari.
Zapravo je duboko posramljujuće da na isteku 2021. godine – dopustite da to još jednom podvučem, dakle, 2021. godine! – u srcu Europe imamo konferenciju o položaju žena u poslovnome svijetu. Naravno, nije posramljujuće za žene, nego za muškarce. Nije lijepo pripadati jednoj grupaciji koja kinji drugu i onda još svoja djela licemjerno pokušava prodati kao neizbježna, jer nad svim našim izborima stoje božanski ili prirodni zakoni, bogata tradicija i živa baština, a ono što su poštovali naši stari nikako, ni u kojem slučaju, ne može biti krivo. Stvar je u tome da je vrlo lako promijeniti bar ovaj naš komadić svijeta. Za početak, dovoljno je podsjetiti se na nedvojbenu činjenicu da nitko od nas ne živi stilom vlastitih pradjedova niti bi se rado vratio u idiličnu, romantičnu povijest u kojoj nije bilo struje, tekuće vode i antibiotika. Ako smo s tom prošlošću veselo raskrstili, nije li vrijeme da konačno kažemo zbogom surovom poretku vrijednosti u kojemu muškarci i žene još uvijek nisu ono što u stvari oduvijek jesu – dva lica istosti?