Fotografija Splićanke Ane Ružević, prvakinje Sjedinjenih Američkih Država u vatrogastvu, te pete u cijelome svijetu, privukla je najviše pažnje na izložbi Slobodne Dalmacije "Žena koja nadahnjuje".
Izložba je još uvijek otvorena, sve do kraja ovoga tjedna u Kući jezika i kulture na splitskom Peristilu, a prizor Ane u vatrogasnom odijelu, s hrvatskom oznakom na ramenu i maskom u rukama, sjajno dočarava svu težinu i ozbiljnost njenoga poziva.
Naime, Ana živi na američkom jugu, u okrugu grada Birminghama. Uz vatrogastvo, završila je i dvoipolgodišnji studij medicinskih znanosti i stekla zvanje paramedika odnosno bolničarke jer, kako nam je kazala, na većini intervencija na koje svakodnevno izlazi, potrebna je i medicinska skrb. Konkretno, to znači da Ana unesrećenome može pružiti prvu medinsku pomoć bez prisutnosti liječnika i odvesti ga u roku od 20 minuta od trenutka primanja poziva do prve bolnice.
Na terenu je, dakle, prva. Daje se bez zadrške i kalkulacije, hrabro i odvažno. Preteklih nekoliko godina pratio ju je nadimak "Croatian Sensation", odnosno "Hrvatska senzacija", kako su je prozvale američke novine.
Mi smo je proglasili heroinom, hrvatskom Wonder Woman. Naziv je itekako opravdan, posebice kada smo, unatoč vremenskoj razlici, uspjeli stupiti s Anom u kontakt i saznati kako joj je protekla pandemijska godina utrostručila posao, izložila je još većem stresu i stavila pred njen mladi život zaista teške izazove, među ostalim i tragičnu smrt kapetana.
- Dosta se toga promijenilo u svakodnevnom životu, ali i što se tiče posla, koronavirus učinio je svoje - kazala nam je Ana. U travnju prošle godine očekivala je majčin posjet, trebale su s prijateljicama ići u New Orleans i Nashville.
Htjela im je pokazati sve aspekte svoga posla, no putovanja su preko noći postala zabranjena pa zbog lockdowna, ali i porasta broja hitnih intervencija u SAD-u, Ani nitko nije došao u posjet, a ni ona nije posjetila Hrvatsku.
- Inače jednom godišnje dođem kući u posjet obitelji, ali zbog koronavirusa nisam otišla, prošlo ljeto smo mama i ja čak imale isplaniran put na Sejšele i koncert Celine Dion u Zagrebu. Nismo imali ni sezonu u vatrogasnim natjecanjima, uspjela sam otići na samo jedno - opisuje nam i kakva je atmosfera bila u Americi.
- Na početku korone zatvorili su nam sve osim trgovina par mjeseci, na posudbu smo uzeli par stvari iz "CrossFit Gyma" pa smo vježbali vani, neko vrijeme su svi živjeli u strahu, broj poziva je porastao skoro trostruko, nismo uopće imali slobodnog vremena na poslu, nismo ni spavali tijekom smjene koja traje 24 sata - svjedoči.
Najveći porast broja poziva hitnim službama bio je, kaže nam, vezan uz nasilje kod kuće i porast broja osoba koje žele počiniti samoubojstvo, i to zbog gubitka posla, gubitka voljene osobe ili jednostavno neizvjesne budućnosti.
- Zaista tužna situacija. Najgore za nas, i mene osobno, bilo je kada je naš kapetan u 31. godini počinio samoubojstvo u lipnju prošle godine. To nas je strašno pogodilo.
Ne mogu dovoljno naglasiti potrebu da se brinemo jedni za druge, osobito zbog posla kojim se bavimo i stvari koje svakodnevno vidimo na pozivima. Situacija s kapetanom na poslu nas je zbližila, čuješ o takvim stvarima, no, misliš da se događaju na drugim mjestima, nikako ne očekuješ da će se dogoditi tebi - iskrena je.
Svakodnevni ritam, kaže, naporan je, ali već se navikla na izazove.
- Stresa se oslobađam odlaskom na CrossFit jer mi je od djetinjstva potrebna fizička aktivnost koja s vremenom preraste u dnevnu rutinu i bez koje se jednostavno ne može. Zbog posla moram biti u najboljoj fizičkoj kondiciji.
Što se tiče uspjeha, krajem 2019. sam od nacionalne Federacije hrvatskih Amerikanaca svrstana među 40 najuspješnijih Hrvata mlađih od 40 godina koji žive u inozemstvu. Tu istu nagradu je naš vatrogasac i borac Stipe Miočić primio godinu prije mene - pojašnjava.
Njeno zanimanje, zbog pandemije, postalo je sve traženije.
- Potreba za osobama s paramedik licencijom i medicinskim sestrama porasla je već sredinom 2020. kada je broj COVID pacijenata počeo rasti, toliko da su bolnice nudile dvostruku plaću kako bi privukli što veći broj medicinskih sestara.
Ja sam preboljela COVID krajem studenoga prošle godine, zbog dobrog zdravlja i prehrane nisam imala nikakvih problema. U jednom trenutku bilo nas je 20 bolesnih u vatrogasnom društvu, s ukupno stotinu članova, pa smo na smjeni bili čak i četiri, pet dana za redom - njen posao, otkriva, ima i lijepu stranu.
- U posljednjih pet godina, radeći kao paramedik, bolničarka, uspješno sam s kolegama reanimirala nekoliko ljudi koji su nam se nakon oporavka došli zahvaliti u stanicu, uz pratnju djece ili unuka, taj osjećaj je zaista neopisiv. Čak sam i porodila dvoje djece na putu do bolnice - osmijeh je na licu. Najdirljiviji su joj pozivi starijih osoba.
- Prije nekoliko tjedana imali smo poziv gospođe od 90 godina koja je pala u kuhinji i slomila ruku dok je radila kolač. Gospođu smo podigli, prijelom smo stabilizirali, a prije nego smo je prevezli do bolnice, pitala sam je ako hoće da stavim tijesto u frižider, pa da nastavi kada se vrati iz bolnice.
Gospođi se strašno svidjelo što smo toliko pažljivi bili prema njoj, te nam je rekla da uzmemo sebi par kolača za stanicu, već napravljenih, prije nego odemo. Također me pitala ako se može sa mnom pohvaliti pred svojim prijateljicama. Rekla sam joj da bi mi bila čast, i da se nadam da bi se bolničari tako dobro pobrinuli o mojoj baki ako se ikada nađe u istoj situaciji. Gospođa se već kod kuće oporavlja, a kolač je bio odličan! - oduševila nas je svojom pričom.
Situacija u SAD-u se, kaže nam, značajno popravlja. Stvari su se polako počele vraćati na staro, Alabama više neće imati nikakve restrikcije od devetoga travnja, a već su restorani i teretane otvoreni posljednjih pola godine.
- Ovih dana radim i dalje za dva vatrogasna društva, slušam redovita predavanja i tečajeve, treniram sa SWAT ekipom dva do tri puta mjesečno, spremam se za crossfit natjecanje i početak sezone vatrogasnih natjecanja. Jedva čekam lipanj, dolazim u posjet mome Splitu! - i nas je obradovala.
- Bač sam se zaželjela bakine domaće spize! Strašno mi nedostaje obitelj i prijatelji, ali uz njihovu podršku sve mi je lakše.
Javila mi se mama s izložbe koju je Slobodna Dalmacija prekrasno organizirala, baka je bila sljedeći dan, a fotografiju s izložbe poslale su mi moje najbolje prijateljice iz osnovne škole, Daniela i Ivana, sa Severininom pjesmom "Prijateljice" u pozadini.
Pustila sam suzu od sreće što imam takvu podršku u mom Splitu i krasne prijateljice s kojima nisam nikako prestala biti u kontaktu, bez obzira na to koliko smo daleko - rodni grad joj je nemoguće zaboraviti.
Ana je, baš kako nam je rekla i njena majka jednostavna, skromna i samozatajna.
- Nisam nikada očekivala da mi ovoliko ljudi piše tako krasne riječi podrške i ovim putem se svima od srca zahvaljujem. Ponosna sam što sam Hrvatica i što ste me svrstali među ostale izvanredne žene koje su inspiracija drugima!
Posljednja godina nije nikome baš bila ugodna. Upravo zbog toga se trudim ostati pozitivna i uvijek nasmijana jer nikada ne znate kakve probleme ljudi oko vas imaju i koliko im jedan običan osmijeh ili lijepa riječ mogu uljepšati dan.