17977332
SVJEDOČANSTVO

Hrabra Šoltanka Venera Stojan sasvim nam je iskreno govorila o svojoj borbi s rakom dojke: Nisam se pomirila sa sudbinom, u meni je tekla velika volja za životom

Piše Matea Roglić
Foto Joško Ponoš/Cropix
7. lipnja 2021. - 13:17

– Te subotnje večeri uživala sam u pjenušavoj kadi i pjevušila sam neke tamo romantične sonate, srčano kao da se pripremam za rasturiti neki koncert, a onda sam napipala kvržicu na lijevoj dojci i zamrzla se u momentu – u uvodu nam je kazala umirovljena Šoltanka Venera Stojan (69).

– Prvo sam zamahnula rukom i rekla: ma nije ovo ono što mislim, ili ipak je? Ma nije... Umislila sam, tješim ja sebe i pritom se trudim biti pribrana, a onda je opet napipam. Izgubila sam kontakt sama sa sobom i onda sam skužila da to definitivno jest kvrga i da to može biti ono što sam čula da je nešto strašno – prisjeća se Stojan osjećaja straha koji je proživjela kada je prvi put posumnjala da boluje od raka dojke.

image
Venera je pristupačna i topla žena britkog smisla za humor
Joško Ponoš/Cropix

Već na prvu smo zaključili kako je riječ o pristupačnoj i toploj ženi britkog smisla za humor, koja konce ne ispušta iz svojih ruku koliko god životna situacija bila zahtjevna. Ipak, priznaje nam kako nije odmah preuzela inicijativu, već je neko vrijeme šutjela o svemu i situaciju stavljala pod tepih.

– Prošli su mjeseci, a ja se nisam makla s mjesta. Nikome nisam ništa spominjala, a kod doktora nisam išla. Jedan dan sam shvatila da je vrag odnio šalu, stisnula sam zube, otišla sam kod onkologinje, koja me dobro isprašila zbog prvotnog nemara, i obavila sam pregled. Nalazi su stigli vrlo brzo i potvrdili su moju sumnju, rak dojke – iznosi Stojan, koja je zloslutne vijesti odmah javila obitelji.

– Sjeli smo za stol, a ja sam im rekla. Mužu i djeci. Ostali su zatečeni i prestravljeni, ali bez suze u očima. Da je stijena bila za tim stolom, raspukla bi se od tuge i emocija koje smo osjećali – sugovornica će.

Ali nisu se predali, kaže, ni jedne sekunde, hrabro su obiteljski brodili naprijed.

– U meni nije bilo plakanja, stagnacije, nisam se pomirila sa sudbinom, u meni je tekla velika volja za životom. Svoju utjehu sam pronašla u pisanju. Napisala sam autobiografsku knjigu "Škatule Batule" – pružila nam je Stojan isječak svoga života pretočen na papir.

image
U teškoj životnoj situaciji smiraj je pronašla u svojoj rodnoj Maslinici i sjećanjima iz djetinjstva
Joško Ponoš/Cropix

Smiraj je pronašla i u svojoj rodnoj Maslinici i sjećanjima iz djetinjstva.

– Prisjetila sam se svega. Sebe kao djevojčice, kupanja, druženja, moje ekipe, naših đireva, utjehu sam tražila u svome djetinjstvu, koje, iako je bilo prožeto neimaštinom, bilo je kvalitetno i čarobno – s nostalgičnim smiješkom govori Stojan.

Onda je krenula bitka, iz koje se junakinja priče izdignula s pobjedničkim smiješkom.

– Obavili smo operaciju. Srećom, na kemoterapiju nisam morala ići, ali zračenje sam prošla. To mi je unijelo dodatnu hrabrost i volju. Strah je pomalo kopnio. Nakon svega, rekla sam sebi: e sad kad je sve ovo prošlo, sad ću ja kormilariti svojim životom. Stanje uma mi se skroz promijenilo – tvrdi hrabra žena čiji se mentalni sklop okrenuo, ističe, za 180 stupnjeva.

– Počela sam crtati, pisati, javila sam se u zbor. Imala sam snažnu potrebu za fizičkim radom, tako sam izbacivala teret. Znate kako kažu, nezaposleni mozak je đavolje igralište. Učlanila sam se u Klub žena liječenih na dojci, a druženje s tim ženama dalo mi je dodatnu snagu. Smijemo se, pjevamo, glupiramo se, ponašamo se kao djeca, ćakulamo o svemu osim o raku i negativi – govori Stojan, koja je u sebi pronašla, naglašava, snagu za koju nije znala da postoji.

image
- Živim normalnim životom. Pišem, a uskoro mi izlazi i zbirka poezije na čakavštini moga maloga mista. Radim svašta, ne odustajem, a osmijeh s lica ne skidam. Ma partin dalje životu u goste...
Joško Ponoš/Cropix

Prošlo je dvadeset godina otkad je hrabra otočanka operirala rak na lijevoj dojci, i od tada je dobro.

Istina, muči je artritis, "ali što bi život bio da ti s nečim malo ne zapapri", smije se Venera i zaključuje:

 – Živim normalnim životom. Pišem, a uskoro mi izlazi i zbirka poezije na čakavštini moga maloga mista. Radim svašta, ne odustajem, a osmijeh s lica ne skidam. Ma partin dalje životu u goste...

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
09. lipanj 2021 13:26