17733530
ispovijest

Hrabra majka Marina Zubak s karcinomom dojke bori se dvije godine: ‘Niti prašina, niti neskuhan ručak, niti stres na poslu, ništa nije vrijedno zdravlja‘

Piše Tihana Marović
Foto Privatna arhiva
8. svibnja 2021. - 08:46

Jedna od najtežih situacija u kojoj se svaka obitelj može naći, svakako je ona kada se majka, familijski kamen temeljac  i utočište od svih problema, suoči s teškom dijagnozom. Upravo se to dogodilo obitelji Zagrepčanke Marine Zubak (46), supruge i majke dvoje djece, kojoj je prije dvije godine dijagnosticiran karcinom dojke. Marina je na taj životni izazov odgovorila hrabro i odvažno; o svemu je odlučila javno progovoriti. Još uvijek je u fazi oporavka, a uz supruga Juru, najveću joj potporu daju kćer Diana (24), studentica diplomskog studija Akademije primijenjenih umjetnosti u Rijeci i Mihael (14), koji ove godine završava osmi razred.

Njezina borba s bolestima počela je puno prije karcinoma, 2009. godine, kada je imala 34 godine. Tada je doživjela prvi moždani udar, otkrivena joj je autoimuna bolest koja uzrokuje zgrušavanje krvi.

- Nepunu godinu prije karcinoma je konačno došlo sve na svoje, uspjeli smo lijekovima i terapijama suzbiti posljedice, dovesti moje zdravlje u red. To je bilo vrijeme kada sam konačno živjela život, disala punim plućima i naravno, mislila sam da sam svoje odradila, da će konačno biti mira što se zdravlja tiče. No, sve se nekako uspjelo iskomplicirati.

U kakvoj vas je situaciji zatekao karcinom i kako se nosite s njim?

- Iako sam ranije imala ciste na dojci, 2019. godine ispostavilo se da se ipak radi o tumoru. Kada čujete rečenicu “gospođo, imate tumor” najprije ste u stanju šoka. Nakon toga prva misao je smrt pa obitelj, kako ćete reći djeci, roditeljima. Sve se to odvija u sekundama. Misli lete, stotinu pitanja u glavi, jednostavno ste u nekom stanju nevjerice.

Kada sam izišla iz ordinacije sve je nekako izgledalo drukčije, kao da su nestale boje, razmišljate nevjerojatnom brzinom, gledate ljude koji prolaze kraj vas, smiju se, razgovaraju i imate osjećaj kao da ste u nekom lošem filmu ili snu iz kojeg ćete se svaki čas probuditi. Stavila sam sunčane naočale i put do doma preplakala.

Dopustila sam si tjedan dana da emocije odrade svoje, razmišljanja od najgore do najbolje varijante i onda sam rekla sama sebi, idemo to odradit, iz ove kože se ne može. Sabrala se i krenula s pretragama.

image
Podrška obitelji Marini je neizmjerno važna, a tu svakako glavnu ulogu imaju i njena djeca, kćer Diana i sin Mihael
Privatna arhiva

Kako je izgledao taj vaš put?

Cijeli taj put, od UZV-a do danas, kao i kod svakoga s dijagnozom karcinoma pun je uspona i padova. Nekad padneš, kako ja to volim reći, lupiš nosom o pod, ali onda opet dođu dani koji su sasvim u redu i podnošljivi. Ni najzdraviji čovjek ne može uvijek biti dobro, a kod ovakvih dijagnoza, kada dotakneš neku granicu, viriš preko ruba, ipak je malo teže to odraditi.

A reakcije društva?

Reakcije društva su, posebno u samom početku, pune sažalijevanja i onih fraza “misli pozitivno”, “sve će biti u redu”, “bitno da je na vrijeme”…I danas se pitam što to točno znači na vrijeme?! Svatko ima savjet što biste trebali jesti i piti i kako biste trebali zdravo živjeti. Dugo mi je to sve skupa smetalo, danas puno manje, iako bih ponekad iskočila iz kože, a onda opet pronalazim opravdanje da ljudi možda ne znaju drukčije.

image
Suprug Jure nezamijenjiva je potpora
Privatna arhiva

Takav razvoj događaja promijenio vam je prioritete?

Rekla bih da je za promjenu prioriteta potreban ipak malo duži put, ne ide to od danas do sutra. Naučeni smo živjeti užurbanim životom, htjeli ne htjeli punim stresa, posao, obaveze kod kuće, djeca. Iako nisam mama koja sebi ne bi dozvolila odlazak na kavu, koncert, u kino ili već neki drugi gušt, puno sam pažnje posvećivala odgoju djece.

To je značilo puno razgovora, osluškivanje njihovih emocija, faza i svega što ide uz odgoj. I za taj dio mi nije nimalo žao, jer imam dvoje prekrasne djece, ali danas znam da sam sebe previše svugdje davala, svugdje osim samoj sebi.

Niti prašina, niti neskuhan ručak, niti malo stati na loptu na radnom mjestu, cijela ta strka, ništa nije vrijedno zdravlja.

Mogu reći da polako, ali sigurno idem prema nekoj opuštenijoj verziji sebe. Proces je to koji nije lagan, ali treba svima. Moraš voljeti sebe, nije to sebičnost, nego konačno postavljanje stvari na mjesto.

image
Marina je, zaključili smo to čim smo stupili s njom u kontakt, prava heroina, žena koja je uzor i inspiracija
Privatna arhiva

Kada ste i zašto odlučili o borbi s karcinomom progovoriti javno, pa i na društvenim mrežama, recimo na Instagramu?

Dijagnoza karcinoma donosi veliki stres i negdje morate izventilirati. Dugo su se misli motale u mojoj glavi, puno sam razmišljala o svemu i shvatila da to moram istresti iz sebe.

Kako nemam puno koncentracije da bih sjela i pisala dugačke tekstove, Instagram mi se činio najboljim rješenjem, dio po dio pretočiti u priču. Prvenstveno sam to napravila zbog sebe, a i htjela sam da ostane zabilježeno i za moju djecu i za žene koje će se naći u sličnoj situaciji.

Kada sam ja bila na početku, nisam znala ništa o raku dojke, nisam znala da je svaki jedinstven kao otisak prsta. Sjećam se svog bjesomučnog googlanja i slaganja kockica u glavi. Voljela bih da sam imala sve na jednom mjestu, pisano rukom žene koja je prošla borbu. To je bio veliki faktor, zbog čega sam se odlučila na pisanje.

Nakon nekog vremena počele su stizati poruke podrške, ohrabrenja, pitanja, žene koje su tražile podršku i to mi je dalo vjetar u leđa. Sretna sam, jer se osjećam korisno, jer vidim da ljudi čitaju, interesiraju se.

Ako potaknem žene da idu na preventivne preglede, to je to, isplatilo se. Ako potaknem mlade djevojke da rade redovito samopregled dojki, što mi treba više?!

Jeste li zadovoljni potporom društva?

Teško je ocijeniti potporu društva. Nekad sam nailazila na razumijevanje, nekad ne. Ljudi ne razumiju kad te vide, jer izgledaš zdravo, da ti je teško, recimo, stajati u redu pa dobiješ jezikovu juhu. S druge strane te iznenade nepoznati ljudi sitnim gestama, ako vide da nešto ne možeš.

Najveća podrška, osim obitelji i prijatelja, ipak dolazi od žena koje su u istim cipelama kao i ti, jer nitko te niti ne može bolje razumjeti.

Od naših udruga "Nismo same", "Sve za nju", "Caspere" do žena u raznim grupama... Među njima sam stekla prijateljice za cijeli život, svakodnevno komuniciramo, dižemo jedna drugu, smijemo se besmislicama, što je na kraju najbolji lijek.

image
Ilustraciju #poštujsisu osmislila je Marinina kći Dijana, studentica na Umjetničkoj akademiji u Rijeci, u znak podrške mami i svim ženama koje se bore ili su se borile s karcinomom dojke
 
Privatna arhiva

Što biste promijenili u društvenoj percepciji borbe s karcinomom?

Prvo što se kod nas treba promijeniti je podizanje svjesnosti ljudi o svim vrstama raka i odlascima na preventivne preglede, to je temelj. Često sam čula rečenicu “neću ići, da mi nešto ne nađu” ili “ako odem sigurno će mi nešto naći”. Svjesnost nula.

Država u kojoj onkološki pacijenti ostaju bez terapija je maćeha. Da pacijenti moraju izlaziti pred kamere i boriti se i na kraju izboriti za sebe i druge je stvar koja se ne smije ponoviti.

Kao što je važno podizanje svjesnosti građana o raku, isto toliko je važno da pojedini liječnici znaju da je dobra komunikacija s pacijentom jedno od njegovih osnovnih prava. Pacijent ima pravo postaviti pitanje ma koliko se ono nekome činilo besmisleno i dobiti na njega odgovor. Kad iziđeš iz ordinacije s upitnikom iznad glave i bez odgovora na pitanja, nisi se maknuo s početka.

Moram reći da imam sreću što imam divne liječnike, ali sam se susretala i s onima nakon kojih bi bila zbunjena i razočarana.

Kako je karcinom utjecao na vas kao ženu, ali i kao majku? 

Karcinom je utjecao na sve u mom životu.

Kako je vrijeme od dijagnoze odmicalo pa je došla operacija, terapije, zračenje i organizam sve više slabio, sve teže mi je padalo što ne mogu više ništa kao prije. Od najobičnijih kućanskih poslova do druženja s obitelji.

Nisam manje žena i majka, moj odnos prema djeci se nije promijenio, uvijek sam tu za njih. Trudim se provesti što više kvalitetnog vremena s njima, makar u razgovorima, šetnjama... Puna sam planova, želim još puno toga napraviti i vidjeti, vidjet ćemo što će moje tijelo na to reći.

Iako su se moji izlasci iz kuće sveli uglavnom na posjete bolnicama i pokoju kavu, uvijek se trudim izgledati dobro, to je za moj gušt. Našminkati se i odjenuti nešto lijepo, odmah se osjećam živom, svijet je moj.

image
Treba puno hrabrosti da bi se o svojoj borbi s karcinomom javno progovorilo i zato Marini svaka čast
Privatna arhiva

Sjajan ste borac!

Borac jesam, trebalo je preživjet zadnjih dvanaest godina. Nije bilo lako, borba sa sustavom, ljudima, sa samom sobom. Nikada nisam pala toliko da nisam ustala. Čak bih rekla da ponekad pretjerujem, idem preko svojih granica u želji da budem što bolje. Možda tražim previše od sebe, ali za mene ne postoji drugi način. Uvijek mi najteže padaju periodi kada moram mirovati ili kada nešto ne mogu.

I iz tako teških životnih okolnosti da se izvući nešto lijepo?

Sretnica sam, jer imam potpunu podršku ljudi koji su mi uvijek bili najvažniji, obitelji i prijatelja. Od prvog dana nudili su se za pomoć i uvijek bili tu, makar za razgovor. Suprug mi je ogromna podrška u svemu, bez njega cijeli ovaj put bio bi puno teži. Roditelji uskaču gdje god mogu.

Djeca su posebna priča, angažirali su se u svemu, sretna sam što smo ih odgojili u tako divne mlade ljude. Moram napomenuti da su mi u dvanaestom mjesecu spasili život, imala sam jednu vrlo rijetku dijagnozu koja je uzrokovala moždani udar. Njih dvoje su odradili sve baš kako treba. Možda se ni odrasla osoba ne bi snašla u toj situaciji, ali uz njihovu pomoć sam brzo bila u bolnici.

Koliko god znaš da većinu toga moraš odraditi sam, potpora je veliki faktor, vuče te, znaš da si potreban tim ljudima, kao i oni tebi.

Možete li dati savjet majkama koje imaju dijagnosticiran karcinom, na što se trebaju usredotočiti? 

Karcinom i djeca, najteži dio nakon dobivanja dijagnoze.

Moj savjet bi bio - biti iskren. Nakon što je dijagnoza potvrđena, treba naći pravi trenutak i reći djeci, imaju pravo znati. Uostalom, liječenje se niti ne može kriti. Zato je važno puno razgovarati s njima, uključiti ih u sve faze liječenja i objasniti zašto se loše osjećaš, što se točno događa.

Iskrenost je bitna, oni vide da se nešto događa, a ako ne razgovarate s njima o tome, u svojim glavama će stvoriti scenarije možda puno gore nego što situacija realno je. Iz toga se rađaju strah i anksioznost.

Ponekad možda nije loše potražiti psihološku pomoć i za njih, ako se zatvore u sebe ili se primijeti bilo kakva promjena koja nije karakteristična za njih.

Liječenje karcinoma ne traje tri dana, to je proces. Mislim da je bitno osluškivati i razgovarati da bi oni bili mirniji. Koliko god mi smatrali da su to djeca, razumiju oni i vide više nego što mi mislimo.

Što biste možda voljeli da ste znali prije nego što ste se razboljeli?  

Voljela bih da sam znala više, da sam znala sve ovo o čemu sam govorila. Nisam imala od koga dobiti savjete u vezi karcinoma dojke, kako se nositi s dijagnozom, kako reći bližnjima, što sve nosi liječenje, jer nisam poznavala nikoga s dijagnozom.

Čitala sam priče žena koje su se izborile s bolešću, to mi je davalo nadu i nosilo me. Imala sam sreću što imam stvarno dobre liječnike koji su odgovorili na svako moje pitanje, pripremili me na sve, njihovi savjeti me vode kroz liječenje.

Voliš ovakve teme? Svaki dan donosimo nove! I sve su na našem portalu https://slobodnadalmacija.hr/budi-slobodna

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
31. svibanj 2021 20:05