Dug je put od Doma za nezbrinutu djecu “Sveta Ana“ u Vinkovcima do Splita i Umjetničke akademije, a Ana Marija Veselčić, vedra dvadesetšestogodišnjakinja je sve odradila s takvom lakoćom da je s razlogom postala inspiracija ne samo štićenicima domova, nego i svima ostalima.
Njezina predstava “Domaši“ osvojila je i nagradu hrvatskog glumišta – svojevrsnog domaćeg kazališnog Oskara. A tek je počela.. Popričali smo s Ana Marijom o njenim težnjama, ciljevima, ali i o kompleksnoj temi života u domu. Zanimalo nas je kako rasti i ostvariti snove u takvom zahtjevnom okruženju.
Kada se javila ljubav prema stvaralaštvu?
Vjerojatno sam se rodila s njom. Zvuči blesavo kad to tako kažem, ali otkad znam za sebe, imam nezatomljivu potrebu za stvaranjem. Nije mi uvijek bilo jasno što bih ja to voljela konačno stvoriti ili napraviti, nije mi do kraja jasno ni sad. Ali, mislim da je ljepota upravo u tome. Da zapravo nemam pojma što radim dok stvaram.
Što možemo saznati o životu u Domu za nezbrinutu djecu iz vaše predstave?
Radeći na predstavi, željela sam ljudima objasniti kako je to "nama, tamo u domu". Činjenica je da su takva mjesta (domovi za djecu s neodgovarajućom roditeljskom skrbi), mnogima dom. Netko tu živi i odrasta. Po mom mišljenju, jedna takva ustanova je država za sebe, ima svoja pravila, pisana i nepisana, po kojima stanovnici te države žive. Tamo nikad nije dosadno. Zamislite obiteljsku kuću sa šezdesetero djece i dvadesetak roditelja. Tako to otprilike izgleda.
Nadam se da publika s izvedbe mojih "Domaša" izađe s novim iskustvom, odnosno snažnim doživljajem. Upravo iz tog razloga i sama idem u kazalište. Da nešto doživim. Konkretno, moje djetinjstvo je bilo živopisno, u svim bojama. To bi ukratko mogao biti odgovor na vaše pitanje o mom iskustvu života u domu.
Biste li izdvojili nešto što vam je bilo posebno teško u odrastanju? Je li Vam ukradeno djetinjstvo?
Bilo je puno teških stvari u mom djetinjstvu, iz kojih sam naučila važne lekcije. Smatram da, na kraju priče, nije toliko bitno što ti se dogodilo u životu, koliko je bitna tvoja volja i kapacitet da te teške stvari u odrastanju nauče kako rasti dalje, prigrliti bol, potom je otpustiti i otvoriti se novim i lijepim stvarima. Zvučim kao motivacijski govornik, hahaha...
No, nipošto ne mislim da mi je djetinjstvo ukradeno. Dapače, s obzirom na posao kojim se bavim, moje djetinjstvo je neka vrsta ogromnog walk-in ormara punog karaktera, događaja, emocija i sličnih stvari. Iznimno sam zahvalna što sam odrasla u Domu.
Pružio mi je širinu u ranoj dobi, dao mi je prilike kakve u obiteljskoj kući ne bih imala, počevši od obrazovanja do razvijanja moje potrebe za stvaralaštvom. Kad malo bolje pogledate stvari, zapravo sam blagoslovljena. Opet zvučim kao motivacijski govornik, stvarno mi nitko ne plaća za ovo..
Koliku ulogu su imali prijatelji u formiranju vaše ličnosti?
Pročitala sam na društvenim mrežama (dok sam još bila na njima) da su prijatelji obitelj koju sami biramo. Nisam osoba koja se druži s puno ljudi, ali ljudi s kojima se družim su raznoliki i veliki ljudi, koji me i danas formiraju kao ličnost i imaju veliku ulogu u mom životu.
“Iz naše rupe izađeš kad imaš osamnaest godina. Osim ako ideš na fakultet pa budeš u domskom stanu. Moj brat Dario bit će tu još deset godina i onda ja još dvije i onda ćemo oboje biti samostalni. Meni je to baš smiješno. U ponoć ti bude rođendan, napuniš osamnaest, dobiješ svoje papire, spakiraš stvari i ideš biti samostalan.“ Lela, 6. godina (ulomak iz teksta predstave). Je li ovo zaista tako? Ili se pak institucija pobrine za štićenike nakon punoljetnosti?
Danas je situacija bolja nego prije deset ili petnaest godina. Organizacije, udruge i zaklade su velikim dijelom doprinijele kvaliteti prelaska mladih ljudi iz sustava u stvarni svijet. Nažalost, još ima prostora za napredak.
Raditi u sustavu nije nimalo lako, ali isto tako postoji još puno promjena koje se moraju napraviti da bi bivši korisnici tog sustava bili što bolje pripremljeni za samostalan život
Danas nije lako osamostaliti se ni ako dolazite iz prosječne hrvatske obitelji. Ne živimo u zlatnom dobu. Ono što ja konkretno mogu napraviti da poboljšam situaciju je pričati o tome. Netko će čuti, nešto će se pokrenuti. Na kraju, to su živa djeca, ona brzo rastu i postaju mladi ljudi kojima je potrebno da ih netko nauči kako upecati ribu, umjesto da iznova i iznova pecamo ribu za njih.
Što bi ste preporučili mladim štićenicima domova? Što biste voljeli da je vama netko rekao?
Citirat ću svoju staru odgajateljicu Slavicu: “U zlu se ne ponizi, u dobru se ne uzvisi.”
Brine li institucija dovoljno o svojim štićenicima?
O tome bi trebalo pričati sa sadašnjim korisnicima i djelatnicima. Treba, dakako, imati na umu da je ta institucija sačinjena od pravih ljudi od krvi i mesa, s vlastitim obiteljima, kreditima i problemima.
Postoje svakakvi ljudi, pa tako i u toj instituciji. Ono što bih hitno promijenila je papirologija, a smatram da bi se i djelatnici u sustavu složili sa mnom. U zadnje vrijeme je sramotno malen broj udomljavanja i posvajanja.
Isto tako, smatram da je premali fokus na bivšim korisnicima. Iz vlastitog iskustva mogu reći da je puno teže izaći iz doma nego biti u njemu. Nitko te ne može na to pripremiti. Ne znam što bih konkretno napravila, ali to je nešto na što bih obratila pozornost. Da sam ja netko, jel.
Koji su vaši planovi za dalje?
Trenutno radim na novoj predstavi u HNK Split, češki tekst “Iz života kukaca”. Redatelj je Saša Anočić, a podjela velika i mlada. Premijera bi trebala biti krajem svibnja. Veselim se radu, pogotovo u ovim prilikama.
Nedavno sam se preselila u novi stan, pa ću se neko vrijeme baviti istraživanjem novog kvarta. Imam sa strane nekakav tekst, koji sam kao napisala u lockdownu, ali njime se moram pošteno pozabaviti da bih to mogla nazvati svojom novom dramom. Također, trebala bih položiti vozački. Odugovlačim to jako dugo i sad bi bilo dosta. Ukratko, slatke svakodnevne brige blesave djevojke u srednjim dvadesetima.
Voliš ovakve teme? Svaki dan donosimo nove! I sve su na našem portalu https://slobodnadalmacija.hr/budi-slobodna