PROTIRON ključna scenografija antičkog trga

Izvorni Peristil bio je sasvim prozračan, još elegantniji – nisu postojale palače Skočibučić−Lukaris i Gisogono−Cipci, koje su se utisnule među stupove sa zapadne strane, ondje su stajali mali hramovi posvećeni Veneri i Kibeli. S istočne je strane dodana renesansa crkva svetoga Roka, kao zavjet za očuvanje grada od kuge, u samom podnožju Protirona dvije su kapele, posvećene Gospi od Pojasa (1544.) i Gospi od Začeća (1650.), a sve tri danas imaju drugačiju svrhu, postale su informativni centar, galerije i sjedište vodiča.

Na vrhu Protirona nedostaje možda najljepši komad peristilske plastike – brončana kvadriga, četveroprežna kočija sunčanog boga Apolona. Ipak, ostalo je nešto vrlo važno i vrijedno: sfinga, mitska gospođa stara 3500 godina, iz vremena faraona Tuthmosisa III. (1479.–1425. prije Krista), načinjena od crnoga granita, koja u rukama drži posudu za prinose žrtvovanja. Peristilska sfinga jedna je od 12 ili 13, koliko ih je Dioklecijan zapakirao za svoju buduću jadransku palaču gušeći pobunu u Egiptu 297. i 298. godine, a ova je jedina preživjela u komadu do danas. Pretpostavlja se da su ostale dekapitirali kršćani uništavajući sve što ih je podsjećalo na poganstvo cara, jednog od najvećih progonitelja nove religije.

No, pitanje je zbog čega ovu nisu razbili; dapače, ležala je pred pročeljem glavnog antičkog i srednjovjekovnog trga, pod zvonikom i katedralom posvećenoj salonitanskom biskupu Dujmu, koji je izgubio glavu upravo za vrijeme jednog od Dioklecijanovih progona. Kamenih tjelesa većih i manjih sfingi ima posvuda po Palači: jednaka peristilskoj − koja je, prema pričama, napuknula kad je na nju pao komad kamena s kampanela – ona je kod Krstionice, bivšeg Jupiterova hrama, mramorna je u lapidariju Arheološkog muzeja, jedna je glava u muzejskom depou, manja glava ugrađena je u fasadu kuće u Dominisovoj ulici, a moguće je bila dio bestijarija srednjovjekovnog zvonika obnovljenog u 19. stoljeću, jedna je i u Podrumima, u Banovini je ona nađena pri kopanju temelja za zgradu Vodovoda na Solinskoj cesti...

A sada anegdota: jedan od najbogatijih Amerikanaca svog vremena Cornelius Vanderbilt za posjeta Splitu u 19. stoljeću htio je kupiti sfingu, ali su mu ponosni Splićani rekli da je neće prodati za sve šolde ovoga svita. Tipično. Nije novost da je Dioklecijan − sklon istočnjačkim kultovima i arhitekturi koje je upoznao tijekom godina osvajanja, ali i u Nikomediji u Maloj Aziji iz koje je godinama vladao, rijetko, ali redovito svraćajući u Rim − i svoju jadransku palaču uredio prema orijentalnom “dizajnu”.

Protiron, primjerice, nosi oblik sirijskoga luka podignutog u prvom stoljeću u Hatri, sfinge su mu očito bile ljubimice, a mnogo je arhitektonskih elemenata preuzeto s Istoka, s kojega je doveo i neke majstore koji su je gradili. Uza sve ovo, pa uključivši svakodnevni ljetni poklon caru koji se u podne odvija upravo na Protironu s kojega se Dioklecijan pokazivao stanovnicima svoje palače koji su ga dočekivali klanjajući se, ponovno se možemo uživjeti u dane kad je Split bio rođen. Kad je prostrana utvrda-vikendica nedaleko od dalmatinske antičke metropole Salone s pogledom na Šoltu i Brač bila središtem ondašnjeg svijeta. U tim godinama kriju se, lako moguće, i neke neobjašnjive karakteristike današnjih Splićana.

Damir ŠARAC
Snimili Joško ponoš, duje klarić / cropix