Palagruža: lip je život na lanterni

Prvo što je Marija Žuvela, Zagorka rodom, učinila kad se popela u novi dom na Palagruži, lanterni koja joj je kuća već punih 28 godina, bilo je montiranje dječjeg kreveca. Kći je tada imala samo osam mjeseci i nije bila jedino dijete na tom otoku. Marijin suprug Nikola Žuvela dobio je prije 30 godina Palagružu kao prvu lanternu, brzo nakon toga bio je dvije godine i na Pločici, ali svojoj se prvoj ljubavi brzo vratio i dugo na njoj ostao.

Onog trena kad se na nju iskrcao, izgledala mu je kao neki planet iz svemira. Ali odmah se prilagodio, kaže, tvrdeći i da kad je na njoj, na onaj dom na kopnu ne misli. I obratno − kad je na kopnu, tada misli ne skreću put dalekog juga. Ne može se drukčije, lanternisti su takvi, posebni.

− Ne može svatko radit na lanterni. Moraš ovo puno volit. Ali da se opet rodin, i opet bi ovo izabra. Tijekom vrimena je na Palagruži znalo bit po devetero dice. Tri obitelji su ovde živile. Tada se radilo tri miseca ovde, jedan doma. Posli ćere ovde mi je doša i sin, i on se tu odgojija. Moja je Mare, kad su krenili u školu, išla na kraj, a ja san osta. I onda se vraćala − govori nam Nikola ispod palagruškoga klifa na čijem se vrhu, na 96. metru, nalazi svjetioničareva kuća.

Spas nudi žičara

Vrh s morskom dubinom ispod povezuje žičara s košarom, koja je za Nikolu najvažniji transport. Tijekom našeg kratkog posjeta u nju je u više navrata iz nemirne barkice ukrcavao stvari turista koji su na naš najudaljeniji pučinski otok pristigli na sedmodnevni ljetni odmor. Pa onda i kućne potrepštine, plinske boce... Imali smo točno 16 minuta za razgovor, za putanju žičare gore-dolje.

− Lip je život na Palagruži. Nije ona pusta. Ima svita, liti čak i previše. Bude ribara, policije, nautičara, turista, dođu ljudi iz “Plovputa”. Svaki dan neko svrati gore. Vidiš, kad oden u penziju za pet godina, neću više dolazit ovdi. Uživa san, naradija san se. I znaš, nikad ja krizu ovde doživija nisam. I kad bi sam bija. Navikne se čovik, uposli se. I sin mi je lanternist. Ma di će bit dosadno, ma kakvi, ima se posla puno, uvik se nešto nađe.

Svaki dan su redovne obaveze, naš svjetioničarski posal ima svojih radnji. Počinje on rano, u 3 i po ujutro. Cijeli se dan ima posla, najviše zimi. Ide se i u ribe. Pa u kapare, prije ih je bilo puno, sad se uvati 20, 30 kila, skupimo za prijatelje. Ima i pelina, divljeg luka, lovora, sljeza za čaj – kaže Nikola.

Ima i jedan tovar, legendarni Mercedes, koji je pametan ka pametan čovik. Zovu ga od milja Ćoro jer ne vidi dobro, ali iako što je ćorav, nema šanse da mu promakne brod kojim se donose stvari za otok. Kad ga nanjuši, Ćori se izgubi trag, otrči na drugu puntu otoka, ostavi Nikolu da se sam snalazi s bagajima. Sreća za sve što žičara radi punom snagom pa Nikola ne treba na svoja leđa prtiti ono što s “Plovputovim” gliserom dođe iz civilizacije.

− Nevjerojatna je beštija to magare. Čudo jedno. Puno se tega na Palagruži doživi, teških zima, valova od osam, čak i deset metara, huke, buke, vitra koji odnese pola plaže, lom stina koje se obrušavaju... Nije ona za sve ljude – kaže Nikola, s kojim smo se transportirali do “Plovputove” ekipe u sigurne ruke kapetana Ivana Botice iz Račišća. I on je priča za sebe. Ovaj je čovjek u 35 godina staža bio na Palagruži 2000 puta. Od Korčule, gdje mu je baza, do Palagruže je 60 milja. Pa sada vi prebrojite morsku kilometražu.

Veza s kopnom

− Moja je ruta bila Korčula − Palagruža − Sušac − Struga. Oko 100 posada se u to moje vrime prominilo na lanternama. Puno je to i puta i vrimena, i lanterni i svega. I dobroga i lošega. Do prije 15 godina “Plovputovim” se brodom lanternistima i hrana donosila. Majko moja, koja su to vrimena bila... Drveni brod, nikad doć, kad bi imali smjenu, išlo bi se po četiri dana. Vozilo bi se osam sati od Korčule do Palagruže, i to po lipom vrimenu.

Gliserom sada idemo tri sata. Aaa, kad odem u penziju, neću se više na brod popet. Samo ću ležat i šetat. Nema majci više na brod, pa ni na ribe − smije se kapetan Ivan, kojem društvo posljednjih šest godina pravi njegov zamjenik, desna ruka, jedini preostali član posade, Korčulanin Vladimir Čuljak.

TANJA ŠIMUNDIĆ BENDIĆ
FOTO: NIKOLA VILIĆ / CROPIX

Avanturisti s kopna Plovputovim gliserom u pohode Palagruži stigla su i dva bračna para, Zagrepčani Jadranka i Branimir Antonić i Požežani Danica i Davor Martinčić. Odlučili su se na odmor na pučini, daleko od svega. - Palagruža je bila naš izbor nakon niza putovanja po svjetskim destinacijama. Jednostavno smo je poželjeli vidjeti. Morali smo. Spremamo se i u Meksiko, Indiju, imamo neke planove ići na Grenland, tjedan dana živjeti s Eskimima, a onda taj naš plan puta završiti s Indonezijom- otkriva nam svoj turistički planer Branimir sav u nestrpljenju zbog susreta s mističnim jadranskim otokom.