Spektakularni događaji u sumornoj društvenoj atmosferi

I stranci i sportašu to je bilo novo iskustvo: HDZ nikad dotad nije bio potučen na izborima, a Goran je dotad 13 puta zaredom ispadao s Wimbledona, uključujući i tri izgubljena finala. Zbog tolikog iščekivanja, i reakcije na oba događaja bile su vrlo intenzivne: povijesni poraz HDZ-a slavila je čitava “druga Hrvatska”, a na Goranov doček na Rivu došao je čitav Split.

U cjelokupnoj 1700-godišnjoj povijesti Splita i još duljoj povijesti Dalmacije nije bilo i nema čovjeka koji je građanima iščupao više živaca od Gorana. Upravo zato njegov je doček na Rivi bio tako spontan, masovan i divlji, uz stotine bakljama osvijetljenih brodica u portu i veliki transparent “Fala kurcu!”. Tim žovijalnim sloganom splitska je publika izrazila olakšanje što su godine frustracije koju su izazivali Goranovi mečevi napokon okončane. Bio je to i njihov Wimbledon: splitsko stanje uma tog je 9. srpnja 2001. doživjelo svjetsku slavu.

Idućih godina građane Splita i Dalmacije oduševljavali su i sportski uspjesi splitske atletičarke Blanke Vlašić i plivača Duje Draganje, koji su u ovom desetljeću više puta osvajali titule na svjetskim i europskim prvenstvima, uz dva olimpijska srebra (Draganja 2004. u Ateni, Vlašić 2008. u Pekingu). Jedino olimpijsko zlato u individualnim sportovima u ovoj je dekadi Dalmaciji donio naturalizirani Splićanin, bugarski dizač utega Nikolaj Pešalov (2000. u Sydneyju).

Tri prvenstva, dva kupa

Hajduk je u ovoj dekadi osvojio tri državna prvenstva, uz dva nacionalna kupa, što je tada u navijačkim kuloarima ocijenjeno tek solidnim, čak i pomalo mršavim učinkom. Gledajući retrospektivno, međutim, ta dekada danas izgleda fantastično: da je netko te 2005. rekao da idućih osamnaest godina Hajduk nijednom neće biti prvak, svi bi pomislili da je nesretnik sišao s uma.

U političkom smislu, odlazak HDZ-a u opoziciju i dolazak na vlast lijevo-liberalne koalicije SDP-a i HSLS-a - i još nekoliko manjih stranaka - označili su iskorak iz sirovog autoritarno-rigidnog režima devedesetih (iako daleko manji od onog što su koalicijski glasači očekivali), čemu je pridonio i predsjednik države Stjepan Mesić, koji će uz dvije izborne pobjede (2000. i 2005.) stolovati na Pantovčaku čitavo ovo desetljeće.

Iako nije uspio u potpunosti provesti obećanu detuđmanizaciju – dijelom zbog smanjenih predsjedničkih ovlasti, dijelom zbog toga što se HDZ već 2003. vratio na vlast, a u toj partiji detuđmanizacija nikad nije ni bila na dnevnom redu – Mesić je ipak u dovoljnoj mjeri relaksirao društvenu atmosferu u odnosu na autoritarne, “olovne” devedesete godine.

Važan korak u tom relaksiranju bio je Mesićev potez iz rujna 2000. godine, kada je kao vrhovni zapovjednik Oružanih snaga RH umirovio osmoricu aktivnih generala HV-a koji su potpisali pismo javnosti u kojem su kritizirali Vladine postupke i pokušali utjecati na državnu politiku. “Tko se želi baviti politikom, ima pravo na to. Ali dok je u vojsci, neće pisati pamflete”, obrazložio je Mesić.

Pun Poljud nezaposlenih

Ostavština HDZ-ove dekade bio je i rekordan broj nezaposlenih, pogotovo u Dalmaciji. Tako su u ožujku 2000. mediji objavili da je u Hrvatskoj evidentirano više od 355 tisuća nezaposlenih, najviše od 1952. godine, otkad se nezaposlenost u Hrvatskoj statistički prati. Pritom je najviše nezaposlenih bilo upravo na području Splitsko-dalmatinske županije – gotovo 47 tisuća. Dupkom pun poljudski stadion.

Tolika nezaposlenost mahom je bila posljedica razorenoga gospodarstva – dijelom zbog rata, dijelom zbog pljačkaške pretvorbe & privatizacije – o čemu su u travnju 2001. posvjedočili podaci Saveza sindikata Hrvatske (SSH), prema kojima je tadašnji hrvatski BDP iznosio samo 80 posto BDP-a iz 1989. godine, dok je industrijska proizvodnja u zemlji pala na samo 40 posto proizvodnje iz 1989., kao što je i zaposlenih te 2001. bilo čak za 40 posto manje u odnosu na kraj 80-ih.

I Split i Dalmacija iz devedesetih su izašli deindustrijalizirani, dijeleći to poratno nacionalno siromaštvo, koje u svojim memoarima (“Povijest izbliza: Memoarski zapisi 1945. - 2005.”) notira i opisuje i naš povjesničar, akademik Dušan Bilandžić, čovjek koji je 1990. de facto bio potpredsjednik Republike Hrvatske dok je Franjo Tuđman bio predsjednik Predsjedništva:

“Desetogodišnja tranzicija stvorila je novu klasnu strukturu hrvatskoga društva. Srednja klasa je nestala. Nastala je, malena po broju, klasa bogataša. Osiromašeni narod brojčano se enormno povećao. Stvorila se još jedna podjela: na jednom polu su časni, pošteni i siromašni ljudi, a na drugom polu su mafijaši, varalice, razulareni i poremećeni”, piše Bilandžić u nadnevku od 1. travnja 2001., da bi godinu i pol kasnije, u zapisu od 6. listopada 2002., njegova ocjena atmosfere u društvu bila još sumornija:

“Raspoloženjem ljudi dominiraju depresija, beznađe, pesimizam. Snovi o Hrvatskoj kao državi sreće i blagostanja su neostvareni, a šanse su zaista postojale. Nacionalne podjele su veće nego u bilo kojem razdoblju, osim 1941. - 1945. godine”, zaključio je akademik Bilandžić.

Crne vrane na Rivi

Te nacionalne podjele osobito su bile vidljive u Dalmaciji, a naročito u Splitu, koji je na početku ove dekade stekao neformalnu titulu “bastiona hrvatske desnice”. Naime, od početka 2000-ih najveći otpor novim lijevo-liberalnim vlastima stizao je iz Dalmacije, što je kulminiralo velikim antivladinim demonstracijama - u organizaciji HDZ-a i braniteljskih udruga - tobože zbog suđenja hrvatskim generalima za zločine počinjene u Domovinskom ratu (i izručenja generala Haagu).

Najveći protestni miting održan je na splitskoj Rivi 11. veljače 2001., potaknut najavom o pokretanju istrage protiv generala Mirka Norca zbog zločina nad srpskim civilima u Gospiću 1991. godine. Na miting je došlo 100.000 ljudi (među kojima je bilo dosta i onih izvan Splita i Dalmacije). I dok će pet mjeseci poslije ta ista Riva biti poprište razuzdanog slavlja i veselih lica koja su zborno klicala Goranu Ivaniševiću, u veljači 2001. bila je poprište namrgođenih lica koja su zborno klicala “Oj, Ivice i Stipane, pojest će vas crne vrane”, aludirajući na politički dvojac koji je tada vodio zemlju: premijera Ivicu Račana i predsjednika Stjepana Mesića.

Riva u Splitu tako je iste godine ugostila dva posve oprečna masovna pučka okupljanja: u veljači se posredno slavio naš eventualni ratni zločin (“Svi smo mi Mirko Norac”), dok se u srpnju neposredno slavio Goranov, splitski i dalmatinski ludizam. U veljači je dominirao thanatos, u srpnju je carevao eros. Cinici bi rekli: dobro došli u Dalmaciju!

Što se tiče ekonomije, određeni zamah gospodarske aktivnosti u Splitu i Dalmaciji vidljiv je negdje od sredine ovog desetljeća, čemu je znatan poticaj dalo otvaranje dugo iščekivane autoceste Zagreb - Split (i obrnuto) 2005. godine. Popularna Dalmatina napokon je našu regiju kvalitetno povezala s kontinentalnim dijelom zemlje.

Otvaranje autoceste pozitivno je utjecalo na rast turističke industrije u Dalmaciji. Među ostalim, Split i druge dalmatinske gradove sredinom ovog desetljeća otkrivaju i prvi mladi tzv. niskobudžetni gosti s ruksacima (“bekpekeri”) iz zapadnih zemalja, koji će u idućem desetljeću masovno nagrnuti u naš grad i regiju.

Split se smanjuje

Iako su sredinom ove dekade nastupile relativno konjunkturne godine - dijelom zahvaljujući i tom novom usponu turizma - još uvijek je veliki broj Dalmatinaca živio u egzistencijalnom grču: istraživanje koje je za naš list početkom 2008. provela agencija Puls - na temu “Stavovi građana Dalmacije o životnom standardu” - pokazalo je da samo trećini Dalmatinaca (35%) primanja omogućuju “pristojan, prosječan život”, dok drugoj trećini (36%) omogućuju “zadovoljavanje samo osnovnih potreba”, a četvrtina Dalmatinaca (24%) od plaće ima samo “težak život uz česte oskudice”.

Samo četiri posto građana Dalmacije tada je ocijenilo da im primanja omogućuju “život na višoj razini od prosjeka”. Stoga ekonomska slika dalmatinskog društva nije ispala previše ohrabrujuća: pokazalo se da šačica Dalmatinaca od svojih primanja živi dobro, trećina prosječno, a gotovo dvije trećine njih manje-više preživljava.

Štoviše, trendovi su bili negativni, jer je više od polovice Dalmatinaca (54%) ustvrdilo da te 2008. živi lošije nego godinu prije, dok ih je trećina (32%) ocijenila da im je životni standard jednak lanjskom, a tek 12 posto Dalmatinaca pohvalilo se da im je standard porastao. (Pritom ispitani Dalmatinci nisu mogli znati da će te iste 2008. svijet pogoditi financijska kriza čije će se posljedice uskoro osjetiti i u Hrvatskoj - pa tako i u Dalmaciji - što će predstavljati novi ekonomski udar na građane.)

Ne čudi stoga što Split u ovom desetljeću - baš kao i u prethodnom - bilježi pad stanovništva od šest posto: na popisu iz 2001. u gradu je živjelo 189 tisuća ljudi, a deset godina poslije 178 tisuća. Dok je u socijalističkoj Hrvatskoj Split iz popisa u popis stanovništvom brojčano rastao, u kapitalističkoj Hrvatskoj Split se brojčano smanjuje.

Konzervativna mladost

U dobre dalmatinske vijesti iz ove dekade spada osnivanje Sveučilišta u Zadru 2002. i u Dubrovniku 2003. godine, kao i rast i razvoj Splitskog sveučilišta: u istočnom dijelu grada podignut je studentski kampus, uz novu zgradu Ekonomskog fakulteta (2001.) i novu Sveučilišnu knjižnicu (2009.). A Odjel humanističkih znanosti, osnovan 2001., prerasta 2005. u Filozofski fakultet u Splitu.

Također, u Splitu je u ovoj dekadi osnovana i Galerija Emanuela Vidovića (2006.), a začet je i vrlo popularni i dobro prihvaćeni Festival mediteranskoga filma (2007.) na Bačvicama.

U tužne vijesti, pak, spada gašenje splitskog satiričko-političkog tjednika Feral Tribune, koji je u 15 godina izlaženja (od 1993. do 2008.) postao međunarodno najnagrađivaniji list u povijesti hrvatskog žurnalizma, kritički pišući o tabu-temama hrvatskog društva koje su drugi mediji izbjegavali, osobito devedesetih godina.

U ovoj prvoj poratnoj dekadi Hrvatska je u svibnju 2000. postala članica Partnerstva za mir, a u travnju 2009. i članica NATO-a. Glavni preostali strateški cilj Hrvatske bio je ulazak u Europsku uniju, pri čemu su ankete pokazivale da su građani Dalmacije o tom pitanju posve podijeljeni. U istraživanju koje je za Slobodnu Dalmaciju krajem 2006. proveo Puls, pokazalo se da 44 posto Dalmatinaca podržava ulazak Hrvatske u EU, a 50 posto je protiv.

Pritom su dalmatinski prvaci euroskepse bili - Zadrani. U Zadarskoj županiji čak se 60 posto ispitanika protivilo ulasku Hrvatske u EU, dok su od svih Dalmatinaca za ulazak u Europu najviše bili Šibenčani - njih točno polovina (50%) izjasnilo se potvrdno.

Rezultat bi za europejsku Hrvatsku bio još nepovoljniji da nije bilo najstarijih Dalmatinaca, onih preko 60 godina: jedino u toj dobnoj skupini pristaše ulaska Hrvatske u EU bili su brojniji od protivnika, dok je u svim ostalim dobnim skupinama protivnika ulaska Hrvatske u EU bilo 10-15 posto više nego pobornika.

U jednom drugom istraživanju, koje je skupina znanstvenika s Filozofskog fakulteta u Splitu objavila 2009. u časopisu Informatologija, postotak Dalmatinaca sklonih ulasku u EU je nešto veći (53%), ali se i u tom istraživanju potvrdilo da su tome najskloniji stariji ispitanici, oni u dobnoj skupini od 56 do 65 godina, među kojima je Hrvatsku u EU-u htjelo vidjeti njih gotovo dvije trećine (64%), dok je najviše EU skeptika bilo među najmlađima, onima ispod 35 godina (49%).

Iz toga se indirektno može zaključiti da su početkom trećeg milenija stariji Dalmatinci bili liberalniji i otvoreniji za nove integracije u širu europsku zajednicu, odnosno da su mlađe generacije Dalmatinaca snažnije podlegle poratnom konzervativizmu i autarkičnom zatvaranju u sebe i svoje vlastite nacionalne granice.