Godine rasplamsanih ideja

Zaokreti se bilježe, makar u naznakama, i u suroj politici (u kojoj opet izranja nacionalno pitanje, najava nove dominacije nacionalizama) ili pak u prvim klicama infotainmenta, informacije ambalažirane u zabavu, što također jest politika, ali s tržištem kao uskrslim ideološkim kumirom.

I to je desetljeće karakterizirao blokovski sukob u svijetu podijeljenome na "interesne sfere". Jugoslavija se, pod maršalom Titom, stavila na čelo skupine nesvrstanih zemalja. Taj aspekt vanjske politike postao je jednom od ključnih tema hrvatskog novinstva od početka šezdesetih godina. Novine u Hrvatskoj su zdušno podupirale tu vanjsku politiku nesvrstanosti.

Bile su to i godine tzv. seksualne revolucije, oslobađanja žene (pa i od grudnjaka), ali i oslobađanja od poratnog optimizma i entuzijazma, u kojemu se činilo da svijet može i mora ići naprijed, u bolja vremena, s većom socijalnom sigurnošću (sjeća li se tko odlaska u mirovinu s 35 godina staža za muškarce i 30 za žene, obveznih godišnjih odmora s povlasticom K-15 i trinaeste plaće, praktički besplatnih dječjih vrtića, pedijatra i stomatologa u svakoj četvrti?), s nadom u sve manje rada zahvaljujući automatizaciji i robotizaciji. Stiglo je otrežnjenje kroz eksploziju nezaposlenosti, masovni odlazak na njemačke bauštele. Kubanska kriza i vijetnamski rat pokazali su da samouništenje čovječanstva zaista vreba iza ugla.

Bilo je to i doba kada je i javno napukao monolitizam Titova Saveza komunista: maloj privrednoj reformi 1961. nije uslijedilo jačanje privrede nego transformacija centraliziranoga državnog kapitalizma u centralizirane republičke državne kapitalizme. Umjesto deetatizacije nacionaliziranoga uslijedile su nacionalne etatizacije.

Od 1961. traje nova rasprava o ustavnim promjenama, Prednacrt Ustava FSRJ ulazi u široku raspravu, o kojoj novine izvješćuju, ali još ne djeluju kao ravnopravne sudionice u debati. Napokon je u travnju 1963. usvojen Ustav SFRJ koji, nominalno, "narodnu demokraciju" mijenja "samoupravnom socijalističkom demokracijom", a predsjednički sustav mijenja polupredsjedničkim. Promjena koncepcije izražena je i grafički, redizajnom državnoga grba: umjesto pet buktinja za pet slavenskih nacija objedinjenih Federacijom, grb od tada ima šest buktinja, po jednu za svaku republiku. Iste promjene zahvaćaju i ustave republika, pa i u Hrvatskoj na čelo Izvršnog vijeća (vlade) dolaze novi kadrovi, dakako partijski, ali od 1967. ekonomsko-menadžerski (Savka Dabčević Kučar, Dragutin Haramija, Ivo Perišin itd.), što markira ne samo odvajanje ekonomije od idejne politike, nego i omogućuje da ekonomska politika i potisne suru ideološku.

Na VIII. kongresu SKJ 1964., u referatima Tita, Kardelja i Vlahovića uskrslo je nacionalno pitanje, s figama u džepu odobrena je privredna reforma 1965., s tezom demokratizacije tržišta – ali se opet ispostavilo da nije moguće trajno osloboditi tržište, ako se ne oslobađa i politika – a prekrštena Partija monopol nije dala iz šapa. I eto 1968., eto X. plenuma 1970., eto Karađorđeva, eto hrvatske šutnje pod geslom "ne talasaj". Ključne riječi u novinskim naslovima, umjesto obnove i izgradnje, poslije samoupravljanja, nesvrstanosti i deetatizacije, postaju kriza, stabilizacija, redukcija, stezanje kaiša – simptomi agonije.
Novine su tada, u početku šezdesetih godina, još glavni, premda nipošto više jedini prozor u svijet. Kroz njih se odvija glavnina medijskog utjecaja na javni i opći imaginarij, one odražavaju i održavaju standard opće pismenosti i oblikuju diskurs u javnoj sferi. Na prvim stranicama dnevnih listova, dominiraju politički uspjesi, između privrede i sporta skutrila se kultura, zadugo jedini zabran u kojemu se znalo naći prostora i za polemiku, s prikazima predstava, koncerata, izložaba, ukratko kronikom institucionalne kulture – ali otraga su se uvlačili trendovi.

Poučno se javljalo što u svijetu ne valja i to ilustriralo slikom, naizgled moralno-kritički unosilo se golotinju (u bikiniju, naime), ekscese Elvisa Presleyja i drugih zvijezda rocka, histeriju adolescentica koje su vrištale na koncertima, a onda i na samu pojavu Beatlesa. Iako je tiskano novinstvo još čvrsto "na liniji", šezdesete su i doba stidljivog ali upornog prodora pluralizma: uvode se rubrike koje možemo smatrati građanskima, iako pod idejnom paskom.

Katolička crkva pokreće svoj dvotjednik Glas Koncila 1963., prve crkvene novine u Hrvatskoj poslije Drugoga svjetskog rata. S obzirom na partijski idejni monopol, Glas Koncila se razmjerno malim dijelom svog opsega (nepotpisani Komentar te kolumna Pismo seoskog župnika što je kao "don Jure" pisao Živko Ante Kustić) nužno profilirao i kao jedini organski oporbeni list u Hrvatskoj. Oporba Glasa Koncila bila je izrazitija unutar Crkve, nego unutar "konkretnog društva". Naklada Glasa Koncila bila je 178.000 primjeraka 1967. godine. Od tada se znatnije oslobađa i širi tzv. omladinska štampa.

Popuštanje partijskih uzda omogućilo je da na medijsko vidjelo počnu izbijati malverzacije i korupcija, kao mračna strana ne toliko samoupravljanja, koliko uzurpiranja njegovih ovlasti sa strane menadžmenta. Kao još jedan ključan pojam izbio je u javnost i u novine crni fond, tj. potajno prikupljen i skriven novac, mahom nezakonita podrijetla. Praksa se veoma brzo protegnula i na prvoligaške nogometne klubove.

I to je bio pokazatelj da je sustav u krizi, ali težište krize nije bilo samo u "ekonomskoj bazi", nego i u "nadgradnji", upravo u političkim strukturama. Budući da su one "bdjele" nad novinama, da su novine bile njihova glavna tribina, ta je kriza od 1964. stidljivo, od 1965. jače, a od 1966. već izrazito odjekivala s novinskih stranica.

Nacionalno pitanje vratilo je na velika vrata u Savez komunista Jugoslavije na VIII. kongresu 1964. godine. To je bio kongres definitivnog prijelaza s ideološkog na ekonomski kolosijek – što je posve evidentno u novinama od 1965. nadalje. Povratka više nije bilo.

Za razliku od "meke" reforme 1961., reforma 1965. bila je oštra i teška. To se očitovalo u žestokoj devalvaciji dinara (sa 300 na 600, pa na 750 dinara za jedan dolar, a u realnim trgovinskim odnosima ubrzo i na 1250 dinara za dolar).

Nedugo zatim, na kresti parole o deetatizaciji, a zapravo na liniji razdora uslijedio je Brijunski plenum u ljeto 1966. godine, s razvlaštenjem Državne bezbjednosti. Nakon toga počinje rekonstrukcija Federacije. Ustavne promjene su prenesene i na republike, dakle i na Hrvatsku.

Novine su bile prostor političke diskusije o ustavnim promjenama, o međurepubličkim odnosima te, budući da je pet od šest republika bilo nacionalno koncipirani, zapravo o međunacionalnim odnosima. Novine su se profilirale u samostalne tribine za raspravu i, sve to više, u aktivne diskusijske partnere. Taj proces je nastavljen i, zapravo, radikaliziran na IX. kongresu SKJ u Beogradu 1969. godine. Na njemu je i Savez komunista "federaliziran": čine ga organizacije Saveza komunista u svakoj republici. Delegiranje Vladimira Bakarića i Mike Ante Tripala u Izvršni biro dovodi na čelo republičke partijske organizacije Savku Dabčević Kučar.

Sve se te promjene zbivaju u doba kada jugoslavenska privreda posrće, kada su se bitno smanjili efekti pomoći iz inozemstva i kada ta pomoć, u krajnjoj liniji, više i ne može biti presudna, jer se razvitak jugoslavenske privrede, po dvoznamenkastoj stopi rasta društvenoga bruto proizvoda kroz pedesete godine, ipak odmaknuo od strahovito niske razine na kojoj ga je zatekao kraj drugoga svjetskog rata, još potencirane sovjetskom blokadom 1949. godine.

Savez komunista je i dalje ostao jedini koridor strateškoga političkog odlučivanja, ali je radikalno izmijenjen smjer strujanja odluka.

Novine su, što nesvjesno a što svjesno, bile instrument uvjeravanja i razuvjeravanja. Komentari i prve kolumne služili su i za razmještaj snaga u političkom vodstvu, nerijetko su bili transverzalne poruke unutar političke, odnosno privredne vrhuške, odnos snaga se mogao očitati i iz njih, odnosno sve više iz njih. Pojedini komentatori i kolumnisti stekli su u zadnjoj trećini šezdesetih godina realnu političku snagu.

Privredna reforma je ubrzala i iznijela na vidjelo raslojavanje društva. Parole "protiv uravnilovke" a "za nagrađivanje prema radu", odnosno "… prema rezultatima rada" ("po učinku") nisu odražavale samo ponovo stečenu svijest o motiviranju stimulacijom, nego su bile vanjski izraz nužne racionalizacije koja je, na drugoj strani, ostavljala kako potplaćeno radništvo, tako i rapidan porast nezaposlenosti.

U početku šezdesetih proteklog stoljeća statusni simbol bio je televizor, sredinom šezdesetih automobil, a potkraj šezdesetih vikendica – s druge strane sve izrazitiji gubitak perspektive onih koji su od kolača odgurnuti, izazivao je društvene turbulencije.

Potrošaštvo je demontiralo ideološke simbole. U Tita nije bilo uputno dirati, bratstvo i jedinstvo bilo je sveta krava, tabu je bila i nesvrstanost, ali praznici proleterskog internacionalizma već su sredinom šezdesetih izgubili bilo kakav klasni ili makar politički naboj. Primjer je, uz Praznik rada, još eklatantnije bio Dan žena. Već šezdesetih Dan žena bio je povod za organiziranje izleta (po mogućnosti u blisko inozemstvo, uz kultni "shopping"), kupovanje darova i, naravno, oblapornih veselica u kolektivima (gdje se lako mogao zalomiti i kakav "sexual harassment", naravno na štetu slavljenica, poglavito na maliganski pogon)…

Sve se to reflektiralo i na novine, u kojima je "procvalo tisuću cvjetova" (da parafraziramo Maoa). Državna sigurnost je uzmicala na svim frontama, partijska "budnost" je popuštala. Naknadno se može reći da je dvogodišnje razdoblje od jeseni 1966. do kolovoza 1968. bilo najliberalnije u hrvatskom novinstvu sve do druge polovice osamdesetih – s time što je to razdoblje šezdesetih bilo optimistično, pa i bez razloga, dok je osamdesetih bilo pesimistično.

Stigla je napokon i 1968., s dvama impulsima iz inozemstva koji su, na razne načine našli društvenu rezonantnu kutiju u nas. Prvo, iz Čehoslovačke se širilo "praško proljeće", pokret liberalizacije Komunističke partije i njezina režima, s refleksijama u Poljskoj, Istočnoj Njemačkoj itd. Drugo, pod dojmom vijetnamskog rata u Sjedinjenim Američkim Državama razvio se studentski bunt, koji je u Europi (u Italiji već od jeseni 1967., u Parizu u svibnju 1968., u Njemačkoj itd.) našao oduška u studentskim nemirima, pa u francuskome generalnom štrajku.

Vijesti o tome stizale su danomice kroz medije, nailazeći na plodno tlo i u jugoslavenskim sveučilišnim centrima, ali u drukčijim uvjetima. Studentska populacija je bila suočena s golemim gastarbajterskim izvozom radne snage, nezaposlenošću, gubitkom sigurnosti u zaposlenje. Nezadovoljstvo studentske populacije rezultira i pokušajima identificiranja krivca. I toga krivca desnica, dakako, traži u komunistima, kao i prije, kao i poslije. Partija ga, naravno, traži u "trovačima" mladih, u neprijateljima, kako se to kazivalo tada, vanjskima i unutrašnjima. Nacionalisti, logično, tog neprijatelja i tog krivca nalaze u Federaciji i još prije u drugim nacijama. Ljevica glavni problem vidi u odstupanju od kanona revolucije.

Studentski bunt 1968. je nesumnjivo bio i posljedica liberalizacije koja je potekla od presudne nužnosti da se, prije svega, liberaliziraju privredni tokovi, da se liberalizira ekonomija. U Hrvatskoj su oni 1968. bili komornih razmjera. Na udaru su se 1968. našli isključivo studenti obilježeni kao ljevičari. Na zagrebačkome Filozofskom fakultetu istodobno su se profilirali i studenti druge orijentacije, katoličke, liberalne itd., npr. Dražen Budiša, pa Ivan Zvonimir Čičak itd., od kojih će se neki kasnije i sami naći u novinarstvu.

Na udaru tadašnje partijske represije našle su se, ne samo u Hrvatskoj, praktički sve novine studenata i mladih. Od lipnja 1968. pa do kraja te godine, naprosto nije bilo jednoga jedinoga omladinskog ili studentskog lista koji nije bio barem jednom zabranjen i kojemu nije smijenjeno uredništvo ili dio uredništva.

Hrvatske novine su s velikim simpatijama pratile "praško proljeće", kojemu je podršku pružalo i jugoslavensko komunističko vodstvo, na tragu svoje politike koju je Sartre definirao kao "socijalizam s ljudskim licem". Sovjetska vojna intervencija u Čehoslovačkoj 1968. izazvala je opravdani strah. To je bio signal za antiliberalno zaoštravanje kursa u zemlji koja se za obranu pripremala koliko zbiljski, toliko i propagandno (formirane su "Omladinske jedinice" kojima je u Hrvatskoj komandant bio Đuro Brodarac, začeta je Teritorijalna obrana i doktrina općenarodnog rata, logistička podloga pobuna i sukoba 1990.).

Na podlozi antisovjetskog straha s jedne strane, a s druge naglog gubljenja zamaha privredne reforme iz 1965, pojačale su se podjele i u Savezu komunista i u intelektualnim krugovima – a poprište njihovih okršaja opet su bile novine.

Savez komunista Hrvatske, predvođen Savkom Dabčević Kučar, zauzimao se za "ovladavanje cjelinom društvenog proizvoda", za raspodjelom novostvorene vrijednosti u omjeru 70:30 (što je značilo da maksimum 30 posto smije biti odliveno u poreze i u parafiskalne dažbine, uključujući tu i Fond za razvitak manje razvijenih republika i pokrajine).

Stanovitu ulogu je igrala i nekonvertibilnost domaće valute, koja je devize, osobito njemačku marku, činila pouzdanijim ulogom i sigurnijim sredstvom razmjene. Zato je jedno od propagandnih težišta u Hrvatskoj bilo postavljeno na raspodjelu deviza od vanjske trgovine te od turizma ("Hrvatska radi, Beograd se gradi").

Čuvajući fasadu partijskog monolitizma, sav taj sukob se prevalio, s redundantnim efektom, na novine. Na udaru se našla i Nedjeljna Dalmacija.

Šezdesete su, ako želimo sažeti, bile godine rasplamsanih ideja. One su u Hrvatskoj našle svoj prostor i odjek ponajprije u tiskanim novinama. Neke od tih ideja, nesrećom, nisu ostvarene, a neke, još većom nesrećom, jesu.