Vrhunski pršuti s didova ognjišta

Šime se uhvatio posla zbog kojeg je Petrovo polje nadaleko poznato. Na starom ognjištu u Ružiću podigao je suvremenu pršutanu i i proizvodi pršute, pancete i trajne kobasice nastojeći da se u cijelosti posveti kakvoći proizvoda

Da nije bilo rata, sigurno bi završija pomorsku školu i navigava. To me oduvik privlačilo, svi pomorci u mome ditinjstvu uvik su bili glavni frajeri! – govori Šime Mijatović (46), veteran 4. gardijske brigade, legendarne "Splitske" dok razgledamo njegovu suvremenu pršutanu u Ružiću, u pitomome Petrovu polju.

Nije završio za pomorca, ali morska sol kao da mu je suđena. Da tuče svjetska mora, nagrizala bi brodski lamarin, a ovako, soljenje pravih brda mesa stvara slične posljedice u njegovom radnom okružju, kao da je na brodu usred kopna.

– Ne biste vjerovali kako sol oštećuje sve što nije inoks, naprosto lebdi u zraku, nastavlja Šime i najavljuje da će ovih dana u pršutanu doći meštri radi redovitog održavanja kako bi zadovoljio stroge HASAP standarde koje nadzire veterinarska inspekcija.

– Pršutana mora biti kao apoteka i taj drevni posao sušenja, ma koliko da je riječ o klasičnom načinu, ipak je drugačiji od onoga kako su radili naši stari. Mislio sam da o tome znam sve, ali tek kada sam završio obvezne edukacije shvatio sam koliko je još trebalo naučiti – nasmijao se Mijatović.

Tradicijski posao

U vojnu mirovinu je otišao vrlo mlad, kao ratni vojni invalid nakon osam godina službe profesionalnog vojnika, no nije niti pomišljao da je to kraj njegova radnog vijeka. Već godinama je u poslu koji ga ispunjava zadovoljstvom i radit će ga, veli, do posljednjeg daha, po tradiciji svoga kraja čuvenog po pršutima.

Supruga i on utemeljili su OPG "Pršutana Ružić" kreditom HBOR-a i proizvode pršute, pancete i trajne kobasice, koje su također gastronomska tradicija Petrova polja.

Žive u Solinu, no Mijatović je svaki dan u pršutani, a supruga je na njihovu prodajnom mjestu, u sklopu tržnice splitskoga City one centra. Zapošljavaju još jednu stalnu radnicu, a u OPG-u su prema potrebi, kao ispomoć svi članovi obitelji.

Epidemija je zadala udarac prođi i njihovih proizvoda, no Šime kaže da brode uspijevajući držati glavu iznad vode, s nadom da će se nevolja s koronom uskoro znatno ublažiti. Njihovo je suho meso domaći proizvod od polja do stola; zadovoljavajuće su riješili i sirovinu, zakupivši jednu farmu svinja kod Siska koja Mijatovićevu OPG-u isporučuje tovljenike, hranjene mješavinom krmiva koje sami pribavljaju.

Na njima je da se u cijelosti posvete kakvoći proizvoda, što je u razmjerno malenoj proizvodnji u tehnološkom smislu sasvim drugačije negoli u industrijskim pogonima.

Prijavio se s 18

– Ima još prostora za širenje proizvodnje, no odlučili smo da nam je sadašnji opseg zasad dovoljan. Epidemija je ipak utjecala na to da ljudi pažljivije promisle o poslovnim koracima, a i meni više odgovara raditi, tako da uvijek mogu uzeti slobodan dan, a da posao i otplata kredita ne pati. Ne trebaju mi glavobolje kakve za sobom vuku velike proizvodnje – govori Šime.

Nikad nije živio u Ružiću, odakle je u Split otišao njegov otac, no stalno su dolazili na staro ognjište, kod dida i babe. Imao je 15-ak godina kad se zakuhao Domovinski rat koji je Petropoljcima odnio 30-ero branitelja i civila.

U Drugom svjetskom ratu i poraću stradalo je čak 400 civila i hrvatskih vojnika, a svim je tim žrtvama "komunističkog i četničkog terora", kako je uklesano u mramor, Općina Ružić podigla 2013. godine spomenik.

Kako je Domovinski rat trajao, tako je život u Šiminu slučaju učinio da je sve više odvraćao pogled s mora i navigacije na Hrvatsku, svoj Ružić i Petrovo polje pod četničkom okupacijom, jedva dočekavši da stasa za vojsku.

Čim je napunio 18 prijavio se u 4. brigadu kao profesionalni vojnik, i s crvenkapom na glavi u sastavu 2. bojne od 1993. sudjelovao u svim važnim vojnim operacijama do konačnog oslobođenja zemlje, a kasnije i kao vojnik u mirnodopskom sastavu, sve do umirovljenja 2001. godine.

– To mi je tada odgovaralo, bio sam s dobrim ljudima i prijateljima u postrojbi, ali se nisam dalje vidio u vojnom pozivu. Prvih pola godine u mirovini osjećao sam se baš dobro, no poslije me počelo smetati, nisam znao što bih sa sobom – govori Šime.

Ruku na srce, imao je tek 26 godina, a k tome odgojio se naviknut na rad, pomažući ocu koji se bavio građevinom.

– Svima bi bilo bolje da nas je po skidanju iz uniforme dočekala mogućnost zapošljavanja, također i ljudima iz pričuvnog sastava koji se više nisu mogli vratiti na svoje radno mjesto jer su im tvrtke u međuvremenu propale. No bilo je takvo vrijeme i dobro je država dosad iznijela sav taj teret – smatra Mijatović.

Pomoć suborcima

– Današnja Hrvatska stvorena je u Domovinskom ratu i to je naš temelj. Promijenio se sustav, ali u mentalitetu imamo dosta neskromnosti. Primjećujem to na svakom koraku: ako netko ne zarađuje za skupi auto ili ne znam kakav stan, tada ništa nije dobro, a o novcu se govori kao da nema vrijednosti i kao da ga je lako zaraditi – osvrnuo se i na društveno ozračje nepoznato u zemljama stare Europe.

Šime Mijatović rado se privatno druži sa suborcima, a koliko mu poslovne obveze dopuštaju aktivan je u Udruzi veterana 4. gardijske brigade. Pozdravlja otvaranje nekoliko veteranskih centara u zemlji, među kojima je pred završetkom izgradnje i jedan u Šibeniku.

– Ti su centri zamišljeni kao pomoć veteranima, kojih je, nažalost, dosta sa psihosocijalnim problemima. Ljude treba usmjeravati, ne znaju sami isplivati iz problema i takvi su centri dobrodošli – završio je Šime Mijatović.