U glavi imam 15 gelera, ali i hrpu dobrih ideja

Karaman nakon rata nije mirovao, otvarao je kafiće, pokrenuo je građevinsku tvrtku, osnovao braniteljsku zadrugu za rafting na Cetini. Nisu ga slomile ni krize ni korona: 'Ako sve propadne, ne razmišljam o predaji. Već imam nove planove...'

Krajem veljače te nesretne 1991. godine kao 18-godišnjak dobio sam poziv za odsluženje vojnog roka. Već sredinom idućeg mjeseca stigao sam u Petrinju, u kasarnu "Vasil Gaćeša".

Bilo je to vrijeme kad se u zraku osjećalo da jugoslavenska federacija nezadrživo ulazi u terminalni stadij krize, a pobunjeni Srbi već su oborili balvane po dalmatinskim prometnicama. Mi vojnici iz Hrvatske i Slovenije bili smo pod stalnom prismotrom uglavnom srpskih oficira.

Ubrzo nakon našeg dolaska u dvorište vojarne svakodnevno pristižu i srpski dobrovoljci iz okolnih sela, u prvom redu iz danas potresom pogođenih Majskih Poljana. Razularena i pijana banda, njih oko dvije tisuće, podigli su šatore, noću odjekuju pucnji, na ražnjevima se svakodnevno vrte odojci i janjci, rakija teče u potocima. Nije slutilo na ništa dobro – početak je to tragične i krvave priče Tonćija Karamana iz triljskih Novih Sela, tada mladog ročnika JNA, kasnije dragovoljca Domovinskog rata, a danas poduzetnika, graditelja i inovatora.

Bijeg iz kasarne

Ovaj pripadnik legendarne 4. brigade HV-a svakako bi se složio sa stručnim poimanjem ratovanja kao sastavnim dijelom čovjekova boravka na ovom planetu, na kojem neprekidni konflikti barem u zadnjih sto godina stvaraju dojam da je rat konstanta, samo bi još dodao da je upravo taj povijesni period, nažalost, i najkrvavije razdoblje pogotovo u našoj domovini tijekom kojeg su Hrvati svaki kamen stoput krvlju omastili. I on je, nažalost, nekoliko puta.

Međutim, idemo redom. Nakon temeljne obuke u Petrinji, Tonći je dobio prekomandu u Bihać, gdje je, po njegovu kazivanju, situacija, barem po nacionalnoj osnovi, ipak bila nešto bolja, podnošljivija.

– U Splitu se već prosvjeduje ispred Banovine. I tako, tijekom zajedničkog gledanja prosvjeda ispred tadašnje komande Vojnopomorske oblasti ugledao sam i balkon svoga stana na Zvončacu. E upravo me je taj balkon mogao stajati života. To što sam glasno rekao da vidim balkon svoga stana iz korijena je promijenilo tada podnošljivu situaciju.

Svakog jutra umjesto doručka počinjala je politička tortura, i tako dan za danom. Nije mi preostalo ništa drugo nego pobjeći. Tako sam se jedne noći u tri sata zajedno s dvojicom prijatelja iz Valpova i Sinja, onako u vojničkim hlačama, plavim patikama i majici na špaline, uputio na put dug dvadeset sati. Kada sam stigao u Zagreb, dobio sam robu u Crvenom križu i nazvao oca. Brat me je doveo na selo i nakon dva dana otišao sam u Resnik i prijavio se u redove Četvrte brigade – navodi Karaman.

Ubrzo se formira satnija prebjega iz JNA, njih sto dvadeset, i upućuju ih na Kruševo, gdje ostaju sve do njegova pada izvukavši se kaićem preko Karinskog mora. Dolaskom u Zadar prelazi u redove druge Sinjske bojne i onda za Čepikuće. Kasnije teren za terenom, Topole, Neum, Imotica samo su dio krvavih postaja njegova križnog puta.

– Pred Božić 1992. godine osniva se izvidnički vod. Profiliralo nas je dvadesetak i na pripreme za akciju "Gusar", kasnije nazvanu "Maslenica". Siguran sam da je to jedna od najtežih bitaka u Domovinskom ratu. Sve što je valjalo Srbi su dovukli na to područje. Arkanovci, Draganovi četnici i njihovu tobože specijalnu postrojbu Vukove s Vučjaka, plus raznorazne dobrovoljačke jedinice. Svaki dan se puškaralo, probijale su se i vraćale linije. Prvi put od početka rata Hrvatska vojska je kompaktno djelovala.

Umirovljenje s 24

Nakon oslobađanja zadarskog zaleđa, Masleničkog ždrila i zrakoplovne luke Zemunik, ostajem na tom području, gdje sam nekoliko mjeseci kasnije prilikom izviđanja, nagazivši na protupješačku minu, prvi put ranjen. Čim sam se malo oporavio, odbacio sam štake i put Delnica na specijalnu obuku preživljavanja sličnu onoj američkih marinaca.

Drugo ranjavanje, sada u glavu, dogodilo se na dinarskom masivu iznad Crnog Luga. Petnaest gelera i danas nosim u glavi, ali vrela krv ne da mira. Čim sam izišao iz bolnice, ponovno na teren i tako do potpunog oslobođenja.

Unatoč nagovaranjima i pritiscima da ostanem, podnio sam zahtjev za razduživanje. Umirovljen sam u činu bojnika – samo je dio ratnih zbivanja i bojišnica kojima je hrabro kročio Tonći Karaman, stalno imajući na umu kako umirovljenje s 24 godine života ne znači i njegov kraj.

Naš sugovornik nije jedan od onih da se prepusti mrtvilu i depresiji obilazeći kladionice i kafiće, tražeći utjehu u kojekakvim porocima. Vrativši se u Split, otvara dva ugostiteljska objekta, na plaži Kaštelet i na Poljudu, koji je držao dvanaestak godina. Ugostiteljski zamašnjak opet je prekinula bolest, ovaj put infarkt i operacija ugruška na srcu.

Međutim, kao puno puta do tada, srce je opet pobijedilo i Tonći ponovno kreće u poduzetničke vode s građevinskom firmom koju vodi sve do početka recesije 2008. godine. Ratnički duh koji ne poznaje predaju, nego samo ono naprijed, dovodi ga do rodnog sela, gdje zajedno s desetak branitelja osniva braniteljsku zadrugu CRUX, s kojom se već dvije godine bavi raftingom na Cetini. Tristotinjak tisuća kuna, kreditnih sredstava, uložili su u nabavu desetak gumenjaka i kompletnu opremu.

Robinzonski turizam

– Nažalost, prije recesija, sada korona. Tek smo se zalaufali kad su počela pristizati otkazivanja rezervacija. Nije lako raditi kada pristižu mjesečni anuiteti, a vama otkazuju dogovorene ture. Unatoč svemu, razmišljam pozitivno i stalno kombiniram daljnje poslove.

Tako smo paralelno s raftingom nas trojica prijatelja preko tvrtke "Informativni kamen" osmislili i zaštitili našu inovaciju QR koda i brajice na kamenu. Naše informativne ploče na mosorskom dolitu postale su pravi hit. Nekoliko ih je već postavljeno u Trogiru, Solinu, Marušićima, Gatima – nabraja Tonći lokacije gdje se preko njihovih kamenih kodova možete povezati s objektima i određenim informacijama o njima koje građani i turisti mogu pročitati skeniranjem kodova preko svojih mobitela.

– Ako sve propadne, ne razmišljam o predaji. Već u planu imam pokretanje robinzonskog turizma u vlastitoj šumi u Novim Selima, na površini od oko jednog hektara, a želja nam je, ako riješimo imovinskopravne zavrzlame oko stare seoske škole, oplemeniti je u svrhu otvaranja hostela za cikloturizam.

Kao što vidite, ideja i energije, unatoč svemu, ne fali. Nisam čovjek koji može sjediti skrštenih ruku. Zato pozivam sve branitelje da se ostave nepotrebnih stvari, posebno politike i političara koji su nas, nažalost, i razjedinili i danas skupljaju jeftine političke poene upravo na račun napaćenih branitelja, nego da prionemo na posao i doprinosimo svojoj domovini jednakim žarom i željom s kojom su krenuli prije trideset godina. Sve drugo vodi u propast – zaključio je svoju priču o putu od ratnika do inovatora Tonći Karaman.