17640238
30 GODINA PONOSA DALMACIJE

LEGENDARNA ČETVRTA - Ratovali su junački i viteški

27. travnja 2021. - 17:58

Dvije scene, s početka i kraja rata, govore sve o Četvrtoj i njezinu junačkom ratnom putu. Nije se zaboravilo i nikad neće. Trideseti joj je rođendan, trideset godina je prošlo od njezina osnivanja, ali pamtit će se i za 300 godina

Hrvatska vojska u svom sastavu ima sedam gardijskih brigada, sve dobro obučene i naoružane, ali samo je jedna koja je udarna, a to je Četvrta gardijska brigada!

Te je riječi pred postrojenim pripadnicima Četvrte izgovorio tadašnji ministar obrane Gojko Šušak. Bilo je to u jeku rata, 28. travnja 1995. godine, na četvrtu godišnjicu osnivanja Četvrte, kad se oslobođenje domovine tek čekalo.

Poznata je stvar: ako nekog jako hvališ i ističeš zasluge, podižeš mu moral, ali s druge strane ostale postrojbe mogu se osjećati zakinuto. Stoga, da bi se izgovorilo tako nešto, kao što je izgovorio ministar Šušak u tako delikatnim prilikama, pred cijelom hrvatskom javnošću, morali ste imati debele razloge. A razlog za ovu posebnu čast je što 4. brigada tijekom Domovinskog rata nije znala za poraz, niti za izgubljeni položaj. Zato nitko ni Šušku, a ni Četvrtoj, nije mogao ništa prigovoriti. Takve su riječi iz usta ministra škrtog na pohvalama potpuno zaslužili.

Možda nekome danas zvuči patetično i jeftino, ali stvarno je tako bilo.

Dvije priče

Nezamislivo je pisati povijest hrvatskog naroda bez 4. brigade. A kako kad su je sami njezini pripadnici pisali? Doslovno. Mladići iz našeg susjedstva, s Rive, iz kafića, s malog baluna odjednom su, preko noći, postali ratnici spremni dati život.

Suprotstavili su se sili i nepravdi pa makar ostali bez glave. Nije lako to u sebi prelomiti i s tom spoznajom i opasnošću krenuti u borbu. A kad je već tako i kad su ustali u obranu, onda više nije bilo stajanja do oslobođenja cijele domovine.

S nastupanjem Četvrte brigade širila se sloboda. Oni su slobodu donosili gdje god su se pojavili. I još nešto važno: gdje je došla Četvrta, nije bilo nikakvih repova. Samo čista i junačka borba. Ratovali su junački, časno i viteški.

O kakvim je ljudima zapravo riječ, govore dvije istinite priče, jedna s prvog ratnog okršaja u Kruševu, a druga sa samog kraja rata, iz okolice Šipova u BiH. I obje se tiču odnosa prema neprijatelju, obje pokazuju koliko su ljudskosti i junaštva imali u sebi ti mladići iz Četvrte.

Prvi poginuli pripadnik 4. gardijske brigade bio je Nikola Džalto, 26-godišnji mladić iz Rame. Sve se događalo u mitskom Kruševu, 2. kolovoza 1991. godine, hrvatskom mjestu gotovo opkoljenom od srpskih snaga čije su stanovnike čuvali gardisti 4. brigade. Četnici su stalno pokušavali prići, opkoliti selo, zauzeti ga. Gardisti im nisu dali.

U jednoj od akcija došlo je do žestokog puškaranja na dalmatinskom kamenjaru. Pri tome je jedan neprijateljski vojnik bio teško ranjen, a Đalto je stradao jer mu je pokušao pomoći. Njegovi suborci su poslije prepričavali cijelu akciju.

"Četnici su uzvratili paljbom, mi smo pucali po njima u trku i potisnuli ih, počeli su bježati, brzo smo zauzeli vrh, nitko od naših nije nastradao" – kazivali su poslije.

"U tom trenutku začulo se jaukanje i zapomaganje iz jedne škrape, dolje je na jedno metar i po u škripu ležao pogođeni četnik. Gledao sam kako Nikola prilazi, bio je dva koraka ispred mene, prilazio mu je spuštene puške, bez agresivne namjere, očito je da mu je namjeravao pomoći. Četnik je ležao na leđima, a na prsima je držao puškomitraljez PM-72", pričali su suborci.

Kad se Nikola nagnuo nad škrapu, četnik mu je pucao u vrat, jednim metkom ga je pokosio. Nikola pada, a njegov suborac onda je oprezno prišao škripu i gledao se oči u oči sa četnikom. Pokušao je opet podignuti pušku, ali mu je klonula na prsi i izdahnuo je.

Strahote terena

Drugi događaj sa samog kraja rata ovjekovječen je kamerom ratnog snimatelja Petra Malbaše. On je snimao napredovanje 4. brigade u operaciji "Maestral", kad su kod Šipova 9. rujna 1995., nakon što je pod zapovijedanjem generala Krstičevića neprijatelj potpuno razbijen, naišli na ranjenoga srpskog vojnika.

"Izgledao je grozno, bio je ranjen u nogu i čini mi se da se odmah oprostio sa životom. Prišao sam mu s kamerom u ruci, a on je počeo zapomagati i uz jecaje preklinjati: Nemojte me ubiti, molim vas”, pričao je poslije Malbaša.

Na snimci se dalje vidi kako mu vojnici iz Četvrte govore da će mu pomoći i da se ne treba bojati, neka se smiri jer nisu ubojice. Ranjenik je bio u smrtnom strahu i dalje, krenule su i suze. Čedo Sovulj Kennedy mu je, što je mogao toplije, kao malom djetetu, rekao: "Jebemu miša, nemoj plakati, nismo mi četnici". Onda se malo smirio, pružena mu je pomoć, spašen je i uskoro se vratio kući u Bijeljinu.

Dok su se prek Malbašinom kamerom sve to zbivalo, u blizini se događala još veća strahota, ali za to u tome trenutku pripadnici Četvrte nisu znali: nedaleko od od ranjenog srpskog vojnika kojeg su spašavali, samo nekih tridesetak metara dalje, ležao je u gustišu njihov suborac, teško ranjeni hrvatski branitelj. Za njega nisu znali, a pronađen je tek naknadno. Nažalost mrtav, jer je iskrvario.

Te dvije scene, s početka i kraja rata, govore sve o Četvrtoj i njezinu junačkom i časnom ratnom putu. Nije se zaboravilo i nikad neće. Trideseti joj je rođendan, trideset godina je prošlo od njezina osnivanja, ali pamtit će se i za 300 godina.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
06. prosinac 2021 02:17