I naš će mali Kinezić za tri kolina moć trkat Alku

Tako Ivan Aralica opisuje put Pavla Vučkovića, fratra, i Šimuna Grabovca, seoskog kovača i majstora još najmanje tri zanata, iz Rame prema Cetinskoj krajini, kuda će u tišini, kradom, proći i Gospina slika. Tri stotine i kusur godina poslije, reporterski dvojac, čije je pretke mudri fra Pavao doveo u ovaj kraj spašavajući ih tlake koju im je car stambolski bio namjerio, baš tu, na izvoru Rude, tražio je odgovore na pitanja o Alci i ljudima koji su je nosili.
Kamene kuće Samardžića, Dujinog djeda Duje, s jedne su bande Sinjskog polja, a moga, pokojnog Ivana Ljubičića, s druge, a svugdje okolo Cetinska krajina koja je davala i davat će alkare i alkarske momke, ali ne svi, i ne jednako? Zašto, pitamo mlinara Mladena Samardžića, baš tu, u Grabu, kod vodenice.

- Zato šta su je Sinjani uvik ljubomorno čuvali i tili sebi. Zato i jesu u statute unili da samo rođeni Sinjanin može trkat Alku - kaže Mladen rečenicu koju ćemo toga dana čuti više puta i u selima gdje alkara, za razliku od zelenog Graba, nije bilo, a broje se u Cetinsku krajinu. Jedno takvo je i Voštane, pod Kamešnicom, u kojem danas žive redom bivši gastarbajteri i bivši ugostitelji po Njemačkoj i Švicarskoj, a najviše ih znaju po dobrim pršutima.

- U nas nema alkara i alkarskih momaka, al' je zato tu alkarski brk - kaže Marko Babić Aćim, koji je, rekao sam vam već, otukao Đermaniju da bi po stare dane uživao na svome. Kolega mu po zanatu i Švabiji Stipan Đonlić, mlad je pobjegao u mirovinu pa sad pedalira po Voštanima. Zašto, kad mu Statut Viteškog alkarskog društva to ne priječi, ne jaše konja vrana, a ne moderni bickl?

- Tribalo se rodit baš u Sinju i zato mi nismo dali alkara. Ima tu jedan iz Tijarice, Vuko, on je alkarski momak, al' on je oša živit u Sinj i onda su ga kašnje priznali ka svoga - objašnjava Stipan, pa domeće da nije da nije bilo pod Kamešnicom konja.

- Ma, bilo ih je i sedamdeset, samo, posli se svit raselija, otišlo se gori zaradit pare, pa po stare dana nazad, na svoje.
- Dici se kupilo stanove po Splitu, ali liti se svi skupimo, bude nas i dvista u selu - žive super - veli brkati Aćim.

Ne fali, dakle, povratnicima ni to što ih Alka ne bilježi kao konjanike i njihove sluge, a zašto je tako najbolje će znati Ivo Dalbello. Cetinjani Dugog poznaju kao dugogodišnjeg spikera Alke, čiji se glas "ugasio" s promjenama, devedesetih.

- Nisan zna hrvatski govorit, eto ti je. Samo se Tuđmanu priznavalo ako bi reka koju krivo, po beogradski - zafrkaje se Dalbelo, pa nas uvodi u priču o viteškoj igri i politici. Jesu li i zbog politike neka sela davala alkare, a druga ne?

- Alkar nije moga bit svak. Traži se da budeš čovik od ugleda, imena, neporočan, da znaš dobro jašit. Nije mala žrtva i trud oko Alke, pa do današnjih dana, kad je alkaru sve servirano, nije bilo ni puno ni guranja u alkare. A, da je Alka alkaru otvarala sva vrata u životu - je. Da su zbog nje mnogi napredoval i u karijeri - jesu - konstatira Dalbello.

Odlučno ne Vrličanima

Do 1932., kad je zahvaljujući Marku Buljanu i Vicku Grabovcu uređen Muzej alke, alkar je morao sam dovesti konja, timariti ga, opremiti, pobrinuti se za alkarsku odoru i dnevnice momku.

- I ni to nije značilo da će bit alkar, jer ako ga vojvoda ne primi u alkarsku četu, za vraga mu sve - aj ća. Imaš jednu anegdotu o jednome iz glazbe šta je tija bit alkar, pa je doša Vici Buljanu, alkarskom vojvodi, molit prikomandu. A, govori ti Vice njemu, a sazna je prije, kurva, da je ovi muzičar, "čuj, glazba bi tin tvojin prelaskom izgubila puno, a Alka ne bi dobila ništa". Nije tu bilo ni prigovora, ni žalbi. Nije svako za alkara, a i o tome ko će bit alkar odlučivala je i odlučivat će politika. Trče ih petnajst, a onda vojvoda kaže dodat ćemo dva pa neka ih bude sedamnest, a sad šta su se ta dva spremala u Zagrebu, šta jih niko nije nadgleda, a kakvi si na provama to se po pravilima bilježi, zbraja - nikom ništa. I niko ne bi smijo biti siguran za misto u alkarskoj četi osim alaj-čauša! - šćeto neto će Dugi.

- A, to da mogu trkat ljudi samo iz Cetinske krajine, i to se tilo razbucat. Šezdeset i četvrte se vršilo pritisak na ondašnje rukovodstvo da trču i Vrličani, a oni su se pridali Turcima. Danas i oni imaju svoga predstavnika u Alci.
Veli šjor Ivo i da je Alka uvijek imala neku vrstu vojničkog ustroja koji puno ne benda demokraciju.



- Prva poslijeratna Alka bila je sva u znaku pobjednika. Svi alkari su bili nositelji spomenice i obraćali se jedan drugome s druže. Jedino su se Frani Tripalu Kekici obraćali sa šjor Kekica. I devedesetih je bilo promjena. I o tome triba govorit i pisat kad se spominju Alka i politika. I ne triba izvrćat stvari. To nikako!

Di će žensko, bogati

Je li Alka rezervirana samo za vitezove?

- Danas bi i ženske trkale Alku, a u Statutu lipo piše da to nije moguće. Doduše, bila je i u VAD-a jedna žena Marija Grčić - Šabić, ali Alka je, kako god okrenio, muška igra, ona je preslika te pobjede i na nju tako triba gledat. Alkari se klanjaju samo jednoj ženi, i to Židovki, majci, Gospi Sinjskoj, i to je jedan od razloga zbog kojih je ona u Sinju ka igra opstala, a u Makarskoj ili Imotskom, rećimo, nije.

Ka prvo, vezali smo je uz pobjedu nad Turcima 1715., ka drugo, uz sliku Gospe od Uzašašća Blažene Djevice Marije kojon pod nogama plaze zmije i tako dobili potporu Crkve. I treće, tražili smo uvik pokroviteljstvo vladara i države, jer je Alka bila preskup projekt da je iznese ova mala sredina. Nije slučajno da se ona trče na rođendan cara Franje Prvog, jer ga se tilo dobit na svoju stranu. Pa druga Austrija je ovde bila deboto sto godina, i kad su se uređivali Alkarski dvori ja san pridlaga da se uputi jedno pismo Vladi u Beč da urede baren jednu prostoriju, jer Alka je dio i njiovog identiteta - Dalbello će, a ja ću opet o identitetu i tome tko može, a tko ne može biti alkar.

- Dogovoreno je da to može bit samo rođeni Sinjanin, zbog prirodnog prirasta, jer sve šta je umjetno, šta dovodiš sa strane, ka šta i Hajduk sad dovodi pa ne valja - mora propast - uvjeren je, pa podsjećam da je Nikola Cerinić, Bračanin iz Splitske, "ka čovik sa strane", odnio najviše Alki.



- Je, ali to je tako tada po Statutu bilo, i priznavalo mu se da je Sinjanin ako je više od dvadeset godina živija u Sinju, a Cerinića je ćaća s četri godine dovejo. Danas se traži da si tu četri generacije, pa i ovi naš mali Kinezić šta se rodija ovden u Sinju, tek bi njegov praunuk moga trkat. Uvik se do toga držalo. Da su roditelji porijeklom iz Cetinske krajine, a alkar rođenjem Sinjanin. Pa, Brunu Vuletiću se sin rodija u Washingtonu, dok je gori bijo na službi, on odavde, žena mu odavde, a mali nema pravo trkat. Bija je jedan oficir, pukovnik, Sinjanin, šta je ženu posla iz Crne Gore da rodi u Sinj, a ona rodila žensko - smijemo se s Dugim, a on će opet "to je tako, i u tradiciju ne triba dirat, jer Alka je, zapamti, kontinuitet".

- A, ovo ti dođe tristo i prva!

- Prva? Kako to?

- A, lipo. Je l' se broji od pobjede nad Osmanlijama, a ne na Turcima kako to krivo govore, iljadu sedamsto i petneste, i je l' to bila prva? E, onda je ovo tristo i prva. Al' nije to važno, odredili smo da je ovogodišnja tristota i jubilarna, i neka tako bude. Trkala se ona i prije, još od 1668., ali od 1715. mi brojimo ka organizirano. I samo tri su se priskočile: četrdeset i prve, druge i treće... - Dalbello je prava Wikipedija drevne viteške igre, vezan uz nju još od dječačkog doba kad je na trkalištu stavljao palke i vadio brokve koje je trebalo ravnati jer ih nije bilo ko danas, na kile.

I penziju je dočekao u VAD-u, a po stare dane, jer osamdeseta mu je u kalendaru, ovaj član Časnog alkarskog suda spreman je za spisateljsku trku života. Bit će to, priča se pod Kamičkom, knjiga nad knjigama - prava povijest Alke od njenog prvog spomena do danas. Tatataratata.... slijedi pisac Ivo Dalbello - Dugi. U sridu!