Njegov se lik ne slavi slikanjem murala, kao, recimo, Praljkov, niti ga se komemorira minutom šutnje na splitskom gradskom vijeću, kao što se za mandata Andre Krstulovića Opare odavalo počast spomenutom generalu HVO-a.
Srpanj je, mjesec u kojem je stradao zapovjednik policije u Osijeku Josip Reihl Kir, no ne vidim da mu je itko igdje otkrio bistu? Istinabog, njegovo se ime nalazi na spomeniku poginulim braniteljima u Osijeku, no to je falsifikat jer su pobrojeni redom pali u velikosrpskoj agresiji, a Reihl Kira je ubio pripadnik pričuvnog sastava MUP-a, formalno-pravno njegov podređeni.
Za razliku od Praljka, Kir nije bio osuđeni ratni zločinac već mirotvorac koji se ispriječio između ekstremista s hrvatske i srpske strane što su zazivali rat, a ovdje se mirotvorci ne slave. Njima se ne divi. Njih se gleda što prije zaboraviti.
Naši protiv naših
Rivu svojedobno nije napučilo sto tisuća građana da bi se naklonilo istinskim herojima poput Kira ili Milana Levara; oni su klicali notornom Mirku Norcu za kojim se vuku krvavi tragovi zločina u Gospiću nad srpskim civilima, i za koje je odslužio zasluženu kaznu.
Kiru, baš kao ni Goranu Alavanji, hrvatskom policajcu srpske nacionalnosti koji je pao kao žrtva hrvatsko-srpskog sukoba puno prije krvavog Uskrsa na Plitvicama, ne hodočaste udruge branitelja niti predstavnici lokalnih i državnih vlasti. Za njega ne pjevaju laude u aranžmanu živopisnog Ante Nadomira Tadića Šutre i interpretiraju domoljubne "uspješnice" by Thompson. Žrtve Alavanje, Kira, Levara..., potiskuju se u zaborav jer kvare sliku o svetosti Domovinskog rata i borbe za "našu stvar".
A za tu "našu stvar" – naši su ubijali naše: Antun Gudelj je ubio Kira, a Levar stradao od eksplozivne naprave, koja je djelo onih o čijim je gnusnim zločinima kao hrvatski branitelj progovorio, a odnosilo se na smaknuća njegovih sugrađana u Gospiću srpske narodnosti.
Merčepovci u Vukovaru
Alavanja je u Benkovcu ubijen iz zasjede. Ni danas se ne zna koje je nacionalnosti bio i čijoj je strani pripadao terorist koji je povukao okidač. Da to znamo, štošta bi bilo jasnije o samom početku rata u Hrvatskoj. No, čuvare "hrvatskog povijesnog narativa", redom uhljebljene u kojekakvim institutima i arhivama, to ne zanima. Kad su komunjare mogle prešutjeti Bleiburg, što bi oni sada na dugo i široko pripovijedali što se 1991. dogodilo, recimo, sindikalnom lideru Milanu Krivokući ili kako je to Mirko Graorac proglašen ratnim zločincem jer je, tako su mu stavili na teret, bio čuvar na zloglasnoj Manjači, iako na desetke bivših zatvorenika tvrdi da to nije istina i da ga tamo nikad vidjeli nisu?
Zašto bi se Ante Nazor i kolege iz Hrvatskog memorijalnog dokumentacijskog centra Domovinskog rata (bitno je da to velevažno zvuči!) zalagale za pozadinu nabrojenih slučajeva. Ima, brate, onih preko Drine pa neka se time bave. Mi ćemo, kao da ih čujem, tragati za dokazima koji će Praljka i slične mu u narodu osloboditi svake krivnje kad je već Haag odlučio drugačije. Mi ćemo se baviti agresijom na Vukovar, a njima ostavljamo tko je i zašto smaknuo četrdesetak uglednih vukovarskih Srba prije napada JNA na grad i kakvu vezu s time imaju Merčepovi eskadroni smrti? I zašto do dana današnjeg nitko za to nije (o)suđen?
Povijest se ponavlja. Pobjednici iz 1995., baš kao oni točno pedeset godina ranije, pomest će pod tepih sve o čemu nije upitno govoriti jer podliježe samoj sumnji da su u obrambenom ratu, kako se to voli naglasiti, i pojedini branitelji činili zločine, od kojih su neki prošli nekažnjeno. No, to ne mijenja činjenicu da su se gore pobrojeni slučajevi dogodili i da ostaju mrljom na obrazima sviju nas koji smo im kao suvremenici, izravno ili posredno – svjedočili. To se ne da "prekrojiti". I to nas progoni svih ovih godina.