Gospodin Joso Gregurić iz sudnice je izašao u istom stanju u kakvom je u nju ušao. Slomljen čovjek u kojemu gotovo nema života, piše reporter Jutarnjeg lista koji je s Gregurićem razgovarao po izlasku s prvog ročišta.
Hodali smo 15-ak minuta zajedno gradom, od suda do optičarske radnje u koju je otišao kako bi podigao naočale supruge Marice. Razgovarali smo o suđenju, njegovoj boli za kćeri, njenoj bolesti, osjećajima, nastavku života.
- Znate kad sam ja umro? Ne 8. listopada prošle godine, ne jučer, ne danas, nego 19. lipnja 2009. Toga dana moja je kći utrčala u bolnicu Rebro u kojoj je bila podvrgnuta operaciji na mozgu.
Iz bolnice je izašla kao biljka. Nikada više nije hodala, nikada nas više nije vidjela, nikada nije pokazala da je tu, da nas č...
Hodali smo 15-ak minuta zajedno gradom, od suda do optičarske radnje u koju je otišao kako bi podigao naočale supruge Marice. Razgovarali smo o suđenju, njegovoj boli za kćeri, njenoj bolesti, osjećajima, nastavku života.
- Znate kad sam ja umro? Ne 8. listopada prošle godine, ne jučer, ne danas, nego 19. lipnja 2009. Toga dana moja je kći utrčala u bolnicu Rebro u kojoj je bila podvrgnuta operaciji na mozgu.
Iz bolnice kao biljka
Iz bolnice je izašla kao biljka. Nikada više nije hodala, nikada nas više nije vidjela, nikada nije pokazala da je tu, da nas č...
