Stil Kvadrat po mom

ŽIVOT U ZGRADI

U jednom od stambenih blokova iz sovjetskog doba krije se pravo blago: portun u maniri 'kraljevskog Versaillesa'

ŽIVOT U ZGRADI

Izvana je broj 11A samo jedan u nizu jednoličnih, sivih stambenih blokova u Troješinu, kijevskom predgrađu koje se sastoji od zgrada izgrađenih u sovjetsko doba. Ulazna vrata išarana su grafitima, prizemlje je mračno i depresivno.

Ali ako iziđete iz lifta od šestog do osmog kata, dočeka vas nešto što ne može biti u većem kontrastu s vanjskim sivilom. Stubište je ožbukano, pozlaćeno i ukrašeno tako da više podsjeća na carske palače nego na stambeni blok iz Hruščovljeve ere. Smještene u pozlaćene okvire, prolaznike gledaju reprodukcije Mona Lise i drugih poznatih portreta, kerubini i cvijeće ukrašavaju stropove zajedno s oslikanim prizorima otoka, palmi...

Ta nadrealna kreacija djelo je 65-godišnjeg Vladimira Čajke, stanara sedmoga kata koji je posljednjih 15 godina ostvarivao svoju viziju. Čajka je 30 godina radio u kijevskom metrou, gdje je upoznao kolegu zaduženog za žbukanje i izradu ukrasa od gipsa, te ga je preklinjao da ga nauči to raditi.

Djetinji san

– Od djetinjstva sam sanjao, gledajući filmove o palačama, da ću ovo raditi, ali nisam mislio da će mi se pružiti prilika da to zaista i ostvarim – kaže Čajka.

Kad je njegov kolega iz metroa otišao u mirovinu, ostavio je svoje kalupe Čajki, koji je odlučio provesti u djelo ideju o ukrašavanju stubišta budući da ga je dugo mučio manjak brige o zajedničkim prostorima u stambenoj zgradi u kojoj sa suprugom živi od 1978. godine. U sovjetsko doba zgrade su se obnavljale svakih nekoliko godina, ali od ukrajinske nezavisnosti 1991. puštene su da propadaju, tvrdi Čajka.

Premda stanari svoje stanove održavaju besprijekorno čistima, nimalo ih ne zanima održavanje zajedničkih prostora.

– Ljudi ne shvaćaju da njihov dom ne započinje na ulaznim vratima stana, nego na ulici, ulazu u zgradu, u liftu. Sve je to dio doma i trebali bi voditi brigu o tome svaki dan – kaže Čajka.

Navečer i vikendima pravio je gipsane odljeve i učvršćivao ih na zidove i stropove stubišta, poslije ih je bojio i dodavao reprodukcije slavnih slika. Nakon desetljeća rada, 2011. je zaključio kako svijetloplava boja koju je odabrao ne izgleda dobro s obzirom na manjak prirodnog svjetla na stubištu i da bi njegov projekt izgledao bolje sa zelenom bojom.

– Sve sam uklonio i krenuo ispočetka – kaže Čajka, koji je otišao u mirovinu 2012. i proveo je sljedeće tri godine radeći na svojem stubištu 10 do 12 sati dnevno.

I susjedi bi htjeli

Stanari s drugih katova željeli su da preuredi i njihova stubišta, ali im je kazao kako njegova mirovina od 3000 grivni (oko 110 eura) nije dovoljna za nabavu materijala za proširenje radova. Premda su mu susjedi nudili novac, on je to odbijao, ograničivši se na vlastiti kat te one ispod i iznad njega.

– Da sam prihvatio novac, to bi postao posao, morao bih to raditi svaki dan iz obaveze, a ne zadovoljstva – objašnjava Čajka, koji umjesto toga razmišlja o preuređivanju nekih od dosad ukrašenih dijelova vjerujući kako ih još može poboljšati.

Njegov stan lišen je bilo kakvih sjajnih ukrasa, to je uredan dvosobni stan s tipičnim sovjetskim namještajem iz 70-ih godina prošlog stoljeća. Namjeravao je, kaže, urediti i stan u stilu sjajnih palača, ali njegova supruga to nije dopustila. Vladimir kaže kako ona nije nimalo impresionirana njegovim uređivanjem stubišta, da mu prigovara jer na to troši puno vremena i nikad njoj ne pomaže u stanu, a on odgovara kako je bolje da tako provodi vrijeme nego da je počeo piti...

Lokalno stanovništvo dio stubišta njegove zgrade naziva "kijevski Versailles" i mnogi dolaze vidjeti njegovo djelo, koje je postalo turistička atrakcija.

 

Naslovnica Kvadrat po mom