StoryEditorOCM
Košarkabijeli jordan
Mali Mario Hezonja novo je dubrovačko čudo
30. ožujka 2015. - 18:36
Izjednačio je nekidan 20-godišnji Mario Hezonja rekord španjolske lige, stavio hladno osam trica iz isto toliko pokušaja, od toga su dvije, tri bile "s parkinga", te je svoje ime upisao uz imena četvorice kojima je to prethodno pošlo za rukom. Našao se "mali" u društvu Oscara Scmidtha, Saše Đorđevića, Igora Rakočevića i Taquana Deana. Raspisala se čitava Španjolska, ali i svijet.
Ako treba sažeti u jednu rečenicu što su napisali: Mali je čudo!
Zove tog popodneva prijatelj iz Zagreba, kolega Vlado Radičević. Ni pet minuta nije prošlo od završetka utakmice. Jesi li vidio što je napravio "mali"? Ni da, ni ne, nego ravno u glavu: Izvolite, što trebate, dobili ste Dubrovnik, grad košarke?
Prasnuo je Vlado u smijeh. Samo se ti smij. Eto, je li Hezonja ruši rekorde, je li svako malo njegov potez ako ne najatraktivniji onda među najatraktivnijim potezima kola? Jest. Je li Hrvoje Perić svako malo MVP kola u talijanskom prvenstvu, je li to isto Ante Tomić u španjolskoj ligi te u Euroligi? Jest! Je li zapažen i Lukša Andrić u Kazahstanu? Jest! Jesu li trojica Dubrovčana, Tomić, Andrić i Hezonja, bila u sastavu reprezentacije na Svjetskom prvenstvu u Španjolskoj, najviše iz jednog grada? Jest! I tko je onda grad košarke ako to sad nije Dubrovnik?
I dok jedni to ne žele čuti, drugi možda i ne znaju kako su svi baš iz Dubrovnika, pogotovo najmlađi, koji je zaludio cijeli košarkaški svijet, zbog kojeg su NBA skauti češće u Europi nego kod kuće, na utakmicama sveučilišne košarke. Dolaze ga gledati, prate, trče za njim po Europi.
- Samo da mu je bilo trčat i igrat se, a kad se uhvatio košarkaške lopte, ne ispušta je – otkriva Marijov tata Roni (Ronald), koji je bio jedan od najboljih vratara u mlađim uzrastima Vaterpolskog kluba Jug.
I dok je trenirao vaterpolo, u Gružu i Kuparima, Ronija su zamijetili u Košarkaškom klubu Jug, današnjem Dubrovniku. Pokušali ga privoljeti da dođe pod koševe. Predispozicije su mu bile sjajne. Viši od dva metra. Skočan. Brz. U tome su nakratko bili uspjeli. Ali, košarkaški klub Jug u to je vrijeme bio član Dalmatinske lige, najnižeg ranga. Mlađi uzrasti su na godinu odigrali utakmica koje su se mogle izbrojati na prste dvije ruke. Zapeli bi već na prvom koraku. U Dalmaciji je konkurencija bila prejaka. Pored Jugoplastike, Šibenke i Zadra dubrovački klub nije mogao ama baš ništa, i to je Ronija, iako je dominirao pod koševima, zadržalo među vratnicama, u bazenu.
- Za razliku od tate, koji je igrao vaterpolo, kratko košarku, ja sam trenirao sve i svašta dok nisam počeo igrati košarku - kaže Mario.
Ronijev sin je već na svom prvom košarkaškom treningu skrenuo pozornost na sebe. Prije gotovo četiri godine, kada je odveo Hrvatsku do zlata na Europskom prvenstvu za igrače do 16 godina, "Super Marija" je počeo hvaliti čitav košarkaški svijet. Dubrovčanin je bio i najkorisniji igrač kadetskog EP-a 2011.
- Isti otac. I Mario ima odlične predispozicije. Zar nisu američki skauti to istaknuli kad su ga vidjelio na kampu u Trevisu? Njemu su predvidjeli NBA karijeru – govorio je tih dana Pero Jejina, trener mlađih uzrasta Dubrovnika, koji je trenirao Marija, a koji je u svom uzrastu, bilo je to jasno nakon prve utakmice, za dva koplja ispred ostalih.
Jejina bi nakon svake utakmice kazao novinarima: "Izvadite koševe ostalih, a onda oduzmite od ukupnog broja. Tako je lakše". Da, bilo je lakše, jer Hezonja bi znao ubaciti i tri četvrtine svih koševa za mlađe kadete, potom i za kadete Dubrovnika. Međutim, Jejina nije posebno isticao učinak malog Hezonje, tvrdeći kako može on još daleko bolje.
Slijedi priča iz kasne jeseni 2008. godine. Prazan je bio Stradun tih dana. Tu i tamo bi se pokoji stranac našao u šetnji najpoznatijom dubrovačkom ulicom, a tada je svoj prvi đir napravila i Gordana Bedalov. Bivša velika nada hrvatske košarke, koja je bila u Americi, vratila se u Hrvatsku te stigla u Gospino polje i zaigrala za Ženski košarkaški klub Ragusu. Nije u Dubrovnik stigla sama. Nekoliko dana poslije nje stigao je Dejon Prejean, tamnoputi Amerikanac.
Zaljubljen do ušiju u Gordanu, kao i ona u njega. Kako su oboje voljeli i igru pod obručima, a kako je Dubrovnik imao prvoligaša u obje konkurencije, ne samo ženskoj, već i u muškoj, Prejean se priključio treninzima Dubrovnika.
Doslovno je iz aviona stigao na svoju prvu utakmicu za klub iz Gospina polja. Igrao je u Kupu protiv Kvarnera. Kakav je igrač, bilo je jasno već nakon nekoliko minuta. Dubrovnik je, istina, izgubio tu utakmicu, ali je dobio veliko pojačanje.
Mnogi su se odmah pitali, tko je ovaj Didi, kako su ga zvali od milja. Otkrio je Didi kako je u rodnoj Kaliforniji počeo igrati košarku za srednjoškolsku ekipu. Potom kako je otišao na sveučilište na Floridi gdje je upoznao Gordanu. Nakon toga je sezonu proveo u dresu California State Universityja. Nije bio loš. Pokušao je zaigrati u NBA-u. Bio u kampu Los Angeles Lakersa. Nije prošao.
Uglavnom, Didi je na kraju došao u Gospino polje. Na treningu je prvi put vidio Marija Hezonju, tada 13-godišnjaka. I uzme Hezonja loptu, digne se s nekih osam metara te pogodi tricu.
"Tko je sad ovaj, jebem ti sve!", izustio je Didi.
Potom je Hezonja i zakucao, a Amerikanac mu je odmah nalijepio nadimak "bijeli Jordan".
Hezonja je išao u Osnovnu školu Marina Držića, na Ilijinoj Glavici. Na putu od kuće do škole je košarkaško igralište u kvartu Sedam smrtnih grijeha. Tu bi zastao prije škole, polaganje, šut, na kraju nekoliko slobodnih bacanja, pa trka u školu, da se ne zakasni na početak prvog sata, a nakon škole trka natrag na igralište dok iz kuće nisu "digli uzbunu": "Dolazi više doma!".
Došao bi, pojeo nešto na brzinu te odmah pitao: "Mogu još malo do igrališta?".
"Kad ćeš učit?"
"Kad se vratim."
Vraćao bi se kasno, dizao se rano. Najvažnije je bilo zauzeti koš prije drugih te igrati. I dok je drugima nakon određenog vremena bilo dosta, njemu nikad. Plus, trka na trening. Sa svojim vršnjacima, ali i s prvom ekipom Dubrovnika.
Zahvaljujući Didiju, kojem osmijeh nije silazio s lica, Dubrovnik je kroz A-1 ligu izborio nastup u Ligi za prvaka hrvatske lige. Eto Cibone, Zadra i ostalih u Gospino polje. Za utakmicu s Cibonu sa sjajnim Alanom Andersonom tražila se karta više. Velimir Perasović je bio na klupi "vukova" te sezone. I dok je čekao da igrači napuste svlačionicu, pa da i on krene prema klupi dvorane u Gospinu polju, pored njega je prošao jedan "mali".
"Mali, što ti radiš tu, što nisi u školi", upitao je Perasović gledajući u Marija Hezonju.
Na parketu nije bilo dileme tko je bolji. Cibona je ostvarila uvjerljivu pobjedu. Onaj "mali" je zaigrao na kraju. Ušao, primio loptu na osam metara, digao se i pogodio. Jednim je potezom sve oduševio. A išao je u osmi razred osnovne škole.
- To je bilo jedino što sam mogao napraviti u tom trenutku, šutnuti. Tek poslije sam mogao ulaziti u kontakt sa starijim igračima... Zbog toga je ta utakmica protiv Cibone u Gradu, te utakmice u dresu prve momčadi Zagreba u Ligi za prvaka i doigravanju, nešto sasvim drugo. Neki drugi svijet u odnosu na ovo danas - pojašanjava.
Na isti način imao je i debi za prvu momčad Zagreba. Ivica Burić je bio trener prve momčadi kluba iz Trnskog. Hezonja je ušao u igru u završnici polufinalne utakmice protiv Zadra koju su "mravi" uvjerljivo dobili u Višnjiku. Opet je "hladno stavio tricu".
- Voli košarku. Non stop je na treningu. Mogao bi igrati od jutra do mraka. Samo da mu je lopta u ruci. O drugom i ne razmišlja - ističe Marijeva majka Perica.
- Dvorana i škola, lopta i knjiga. Škola je važna, ali ja više volim košarku. Ona je meni na prvom mjestu - razvlači osmijeh Mario, a majci se ta izjava ne sviđa previše.
- Mario je zadnje dvije godine napravio velik iskorak, sazrio je, njegovo tijelo sposobno je igrati košarku na najvećoj razini, igrati u najjačoj ligi svijeta, NBA-u. Tehnički je dosta napredovao u Španjolskoj, popravio igru s loptom i igru bez lopte. Prije se najviše oslanjao na šut, a sad može sve. Da, u ovom trenutku je jedan od najvećih potencijala u svijetu – ističe Darko Kunce, čak 15 godina trener prve momčadi Košarkaškog kluba Dubrovnik, koji je u ljeto 2010. digao sidro kada je postao profesionalac u Hrvatskom košarkaškom savezu.
Kunce je Marija Hezonju upoznao na treningu školske ekipe. Odskakao je od ostalih. Ne toliko fizički, koliko pojavom. Skrenuo je pozornost svih. U drugom polugodištu sedmog razreda osnovne škole već je trenirao sa šest godina starijima, generacijom igrača rođenih 1989. godine i mlađim. Vrlo brzo i sa seniorima. I, bilo je pitanje dana kada će otići.
Želio je to, želio je igrati s boljima, u jačoj konkurenciji, to je bila njegova želja. Otišao je nakon završene osnovne škole. Pravac Zagreb, u Košarkaški klub Zagreb s kojim je bio pobjednik juniorske Eurolige. Bilo je jasno kako ni u Trnskom neće dugo ostati. Poziv iz Barcelone nije mogao odbiti.
U "blaugrani" je kratko igrao za \'B\' momčad. Već nakon prvih utakmica je i tamo svima bilo jasno kako je pitanje dana kada će zaigrati za prvu momčad. Dogodilo se to 30. studenog 2012. u Istanbulu, u euroligaškoj utakmici protiv Bešiktaša. Barcelona je slavila, a 17-godišnji Hezonja je za 12 minuta igre ubacio pet koševa, imao dva skoka i jednu ukradenu loptu.
Već nakon prvih utakmica za prvu momčad Barcelone počelo se pričati kako je Hezonja "vragolasti Denis", kako ga je teško trenirati, kako se ljuti na trenera kada ga zamjene.
- Mario je zaigran, njega se gleda kroz prizmu momčadi kojoj pripada, a ne kroz to koliko ima godina. To su normalne reakcije dječaka, koji bi htio odmah imati sve, a što je nemoguće. Međutim, s vremenom će to i doći na svoje – govori Kunce, koji je s Marijom prošao dosta toga.
- Njegova negativna reakcija nije usmjerena na nikoga drugog već na njega samog, on se ljuti na sebe kad ne ide dok njegove gestikulacije, odmahivanje rukom, svatko tumači na svoj način. Ima i onih zlonamjernih koji to protumače negativno. Kažem, on je uvijek pozitivan. To su mladenačke reakcije - tvrdi Kunce.
Mario je takav bio na prvom treningu. Takav je i danas. Samouvjeren.
- Zato je danas tu gdje jest. Mene fascinira njegovo fotografsko pamćenje. Sad će se sjetiti što je bilo prije nekoliko godina, što je tko rekao tada, što je tko odigrao tada. Zatim, on je jedan od rijetkih igrača koji razmišlja o svakom detalju, koji će postaviti milijun pitanja, a zašto je to ovako, a zašto je onako, je li trebalo ovako ili onako. To su stvari koje ga čine posebnim.
Poseban je i po tome što će uvijek po povratku s natjecanja u Dubrovnik, čim spusti kufere u sobu, uzeti loptu, nazvati svoje staro društvo te otići na igralište u Sedam smrtnih grijeha - dodaje Kunce.
- Vjerojatno je bilo i većih talenata od Marija Hezonje, ali ovaj radni momenat, to nitko nije imao. Nakon osvojene zlatne medalje na Europskom kadetskom prvenstvu 2011., ujutro se vraćamo kućama u sedam ujutro te sam dozvolio igračima kako mogu biti vanka do ponoća, ali Mario nije htio nakon večere ići u šetnju, te nije bilo za očekivati kako će drugi poći kad on neće. "Ujutro se rano putuje, trebamo se odmorit", tako je govorio, a jutro nakon povratka već je bio na treningu. I to su stvari koje su ga dovele gdje jest i to će ga dovesti još dalje. On je tek na pola puta – ističe Kunce.
Marijovo shvaćanje košarke je američko, to je košarka trenutka. Mario ne voli šablone. Voli igrati jedan na jedan, košarku po čitavom terenu. Može igrati već na osam metara, osam i pol od koša.
- Napravit će veliku NBA karijeru, siguran sam u to. Nisam se bojao reći prije dvije godine kako će Mario biti među deset najboljih na draftu, a sad se usuđujem reći kako će ovo ljeto biti među pet. Ako dobije minutažu u Barceloni do kraja sezone, onda ta pozicija može biti samo bolja – ističe Kunce.
Još prošle godine Mario je izjavio: "Da sam na koledžu, bio bih broj jedan na NBA draftu".
- Mali je "spaljen" totalno. Meni je on jedan od najdražih igrača. Ponaša se onako kako sam se ja ponašao sa 16, 17 godina, iako ja nisam u tim godinama bio ta klasa kakva je on, a on je već s 18 bio ekstra klasa. To njegovo drsko ponašanje, nepriznavanje kako nitko nije bolji, to je nešto što se meni sviđa. Većina mu to uzima kao nešto što mu je mana, a ja sam mišljenja kako mu je to stravična prednost. Sigurno će doći vrijeme kada će se smiriti. Međutim, najvažnije, Mario je sportaš od glave do pete, on voli košarku, ne pije, ne puši, ne izlazi, trenira pet, šest sati dnevno, čak i više, a to što je ponekad na terenu divlji, to je po meni prednost – napominje Nikša Prkačin, Dubrovčanin, bivši kapetan hrvatske košarkaške reprezentacije.
Prkačin je 2010. zaključio karijeru u žutom dresu Zagreba. Sezonu poslije Mario je zabilježio prve nastupe za seniorsku momčad Zagreba. U Trnskom je upoznao Darija Šarića, Šibenčanina koji je Hrvatsku godinu prije Marija odveo do naslova europskog prvaka do 16 godina.
- Mi smo bili kolege iz školske klupe – otkriva Mario.
Skupa su, dok su igrali za Zagreb, pohađali Turističku školu. Tri mjeseca prije slavlja s reprezentacijom u Češkoj na Euru, Hezonja je sa Šarićem osvojio juniorsku Euroligu u dresu Zagreba. Tada je stariji Šarić bio MVP, a Hezonja uz njega član prve petorke. Na Euru je Hezonja u svih devet utakmica, uz isto toliko pobjeda, bio prvo ime.
- Dobili smo u finalu Češku, pobjeda nije dolazila niti jedan trenutak u pitanje, ali i da se to nije dogodilo, da je kojim slučajem Češka slavila, opet bi bilo jasno tko je MVP prvenstva. Hezonja je bio daleko ispred ostalih – prisjeća se Kunce.
Tada, sa 16 godina, sa Zagrebom je sudjelovao u osvajanju prvog naslova prvaka Hrvatske kluba iz Trnskog. S 19 je s Barcelonom prvak Španjolske. Kad je bio kadetski prvak Hrvatske, bio je jedan od najboljih igrača Svjetskog prvenstva za igrače do 19 godina. Istaknuo se tada i na utakmici najboljih mladih košarkaša svijeta, točnije na jubilarnom 10. Jordan Brand Classic kampu u Charlotti.
– Igrao sam pred sedam tisuća ljudi. Bilo je super, osim što sam bio u poraženoj momčadi. Utakmicu su gledali brojni skauti. Nakon utakmice sam imao više njihovih vizitki u novčaniku nego dolara – smije se Mario čije je zakucavanje u toj utakmici bilo proglašeno potezom utakmice.
- U Charlotti smo imali priliku družiti se s Michaelom Jordanom. Tražili su od nas da ga ne gnjavimo, međutim, priliku slikati se s njim nitko od nas nije želio propustiti. Dok sam čekao u redu za slikat se, netko ga je upitao protiv koga mu je bilo najteže igrati. Jordan je kazao protiv Dražena Petrovića i tada je netko kazao kako sam i ja iz Hrvatske. Potom smo se slikali skupa – sjeća se Mario susreta s "najvećim".
- Tko mi je najdraži od NBA klubova? Volim Lakerse i Knickse – ističe.
Možda u lipnju na NBA draftu prigrabi baš jedan od ta dva dresa.
T. VLAŠIĆ
Izjednačio je nekidan 20-godišnji Mario Hezonja rekord španjolske lige, stavio hladno osam trica iz isto toliko pokušaja, od toga su dvije, tri bile "s parkinga", te je svoje ime upisao uz imena četvorice kojima je to prethodno pošlo za rukom. Našao se "mali" u društvu Oscara Scmidtha, Saše Đorđevića, Igora Rakočevića i Taquana Deana. Raspisala se čitava Španjolska, ali i svijet.
Ako treba sažeti u jednu rečenicu što su napisali: Mali je čudo!
Zove tog popodneva prijatelj iz Zagreba, kolega Vlado Radičević. Ni pet minuta nije prošlo od završetka utakmice. Jesi li vidio što je napravio "mali"? Ni da, ni ne, nego ravno u glavu: Izvolite, što trebate, dobili ste Dubrovnik, grad košarke?
Prasnuo je Vlado u smijeh. Samo se ti smij. Eto, je li Hezonja ruši rekorde, je li svako malo njegov potez ako ne najatraktivniji onda među najatraktivnijim potezima kola? Jest. Je li Hrvoje Perić svako malo MVP kola u talijanskom prvenstvu, je li to isto Ante Tomić u španjolskoj ligi te u Euroligi? Jest! Je li zapažen i Lukša Andrić u Kazahstanu? Jest! Jesu li trojica Dubrovčana, Tomić, Andrić i Hezonja, bila u sastavu reprezentacije na Svjetskom prvenstvu u Španjolskoj, najviše iz jednog grada? Jest! I tko je onda grad košarke ako to sad nije Dubrovnik?
I dok jedni to ne žele čuti, drugi možda i ne znaju kako su svi baš iz Dubrovnika, pogotovo najmlađi, koji je zaludio cijeli košarkaški svijet, zbog kojeg su NBA skauti češće u Europi nego kod kuće, na utakmicama sveučilišne košarke. Dolaze ga gledati, prate, trče za njim po Europi.
- Samo da mu je bilo trčat i igrat se, a kad se uhvatio košarkaške lopte, ne ispušta je – otkriva Marijov tata Roni (Ronald), koji je bio jedan od najboljih vratara u mlađim uzrastima Vaterpolskog kluba Jug.
I dok je trenirao vaterpolo, u Gružu i Kuparima, Ronija su zamijetili u Košarkaškom klubu Jug, današnjem Dubrovniku. Pokušali ga privoljeti da dođe pod koševe. Predispozicije su mu bile sjajne. Viši od dva metra. Skočan. Brz. U tome su nakratko bili uspjeli. Ali, košarkaški klub Jug u to je vrijeme bio član Dalmatinske lige, najnižeg ranga. Mlađi uzrasti su na godinu odigrali utakmica koje su se mogle izbrojati na prste dvije ruke. Zapeli bi već na prvom koraku. U Dalmaciji je konkurencija bila prejaka. Pored Jugoplastike, Šibenke i Zadra dubrovački klub nije mogao ama baš ništa, i to je Ronija, iako je dominirao pod koševima, zadržalo među vratnicama, u bazenu.
- Za razliku od tate, koji je igrao vaterpolo, kratko košarku, ja sam trenirao sve i svašta dok nisam počeo igrati košarku - kaže Mario.
Ronijev sin je već na svom prvom košarkaškom treningu skrenuo pozornost na sebe. Prije gotovo četiri godine, kada je odveo Hrvatsku do zlata na Europskom prvenstvu za igrače do 16 godina, "Super Marija" je počeo hvaliti čitav košarkaški svijet. Dubrovčanin je bio i najkorisniji igrač kadetskog EP-a 2011.
- Isti otac. I Mario ima odlične predispozicije. Zar nisu američki skauti to istaknuli kad su ga vidjelio na kampu u Trevisu? Njemu su predvidjeli NBA karijeru – govorio je tih dana Pero Jejina, trener mlađih uzrasta Dubrovnika, koji je trenirao Marija, a koji je u svom uzrastu, bilo je to jasno nakon prve utakmice, za dva koplja ispred ostalih.
Jejina bi nakon svake utakmice kazao novinarima: "Izvadite koševe ostalih, a onda oduzmite od ukupnog broja. Tako je lakše". Da, bilo je lakše, jer Hezonja bi znao ubaciti i tri četvrtine svih koševa za mlađe kadete, potom i za kadete Dubrovnika. Međutim, Jejina nije posebno isticao učinak malog Hezonje, tvrdeći kako može on još daleko bolje.
Slijedi priča iz kasne jeseni 2008. godine. Prazan je bio Stradun tih dana. Tu i tamo bi se pokoji stranac našao u šetnji najpoznatijom dubrovačkom ulicom, a tada je svoj prvi đir napravila i Gordana Bedalov. Bivša velika nada hrvatske košarke, koja je bila u Americi, vratila se u Hrvatsku te stigla u Gospino polje i zaigrala za Ženski košarkaški klub Ragusu. Nije u Dubrovnik stigla sama. Nekoliko dana poslije nje stigao je Dejon Prejean, tamnoputi Amerikanac.
Zaljubljen do ušiju u Gordanu, kao i ona u njega. Kako su oboje voljeli i igru pod obručima, a kako je Dubrovnik imao prvoligaša u obje konkurencije, ne samo ženskoj, već i u muškoj, Prejean se priključio treninzima Dubrovnika.
Doslovno je iz aviona stigao na svoju prvu utakmicu za klub iz Gospina polja. Igrao je u Kupu protiv Kvarnera. Kakav je igrač, bilo je jasno već nakon nekoliko minuta. Dubrovnik je, istina, izgubio tu utakmicu, ali je dobio veliko pojačanje.
Mnogi su se odmah pitali, tko je ovaj Didi, kako su ga zvali od milja. Otkrio je Didi kako je u rodnoj Kaliforniji počeo igrati košarku za srednjoškolsku ekipu. Potom kako je otišao na sveučilište na Floridi gdje je upoznao Gordanu. Nakon toga je sezonu proveo u dresu California State Universityja. Nije bio loš. Pokušao je zaigrati u NBA-u. Bio u kampu Los Angeles Lakersa. Nije prošao.
Uglavnom, Didi je na kraju došao u Gospino polje. Na treningu je prvi put vidio Marija Hezonju, tada 13-godišnjaka. I uzme Hezonja loptu, digne se s nekih osam metara te pogodi tricu.
"Tko je sad ovaj, jebem ti sve!", izustio je Didi.
Potom je Hezonja i zakucao, a Amerikanac mu je odmah nalijepio nadimak "bijeli Jordan".
Hezonja je išao u Osnovnu školu Marina Držića, na Ilijinoj Glavici. Na putu od kuće do škole je košarkaško igralište u kvartu Sedam smrtnih grijeha. Tu bi zastao prije škole, polaganje, šut, na kraju nekoliko slobodnih bacanja, pa trka u školu, da se ne zakasni na početak prvog sata, a nakon škole trka natrag na igralište dok iz kuće nisu "digli uzbunu": "Dolazi više doma!".
Došao bi, pojeo nešto na brzinu te odmah pitao: "Mogu još malo do igrališta?".
"Kad ćeš učit?"
"Kad se vratim."
Vraćao bi se kasno, dizao se rano. Najvažnije je bilo zauzeti koš prije drugih te igrati. I dok je drugima nakon određenog vremena bilo dosta, njemu nikad. Plus, trka na trening. Sa svojim vršnjacima, ali i s prvom ekipom Dubrovnika.
Zahvaljujući Didiju, kojem osmijeh nije silazio s lica, Dubrovnik je kroz A-1 ligu izborio nastup u Ligi za prvaka hrvatske lige. Eto Cibone, Zadra i ostalih u Gospino polje. Za utakmicu s Cibonu sa sjajnim Alanom Andersonom tražila se karta više. Velimir Perasović je bio na klupi "vukova" te sezone. I dok je čekao da igrači napuste svlačionicu, pa da i on krene prema klupi dvorane u Gospinu polju, pored njega je prošao jedan "mali".
"Mali, što ti radiš tu, što nisi u školi", upitao je Perasović gledajući u Marija Hezonju.
Na parketu nije bilo dileme tko je bolji. Cibona je ostvarila uvjerljivu pobjedu. Onaj "mali" je zaigrao na kraju. Ušao, primio loptu na osam metara, digao se i pogodio. Jednim je potezom sve oduševio. A išao je u osmi razred osnovne škole.
- To je bilo jedino što sam mogao napraviti u tom trenutku, šutnuti. Tek poslije sam mogao ulaziti u kontakt sa starijim igračima... Zbog toga je ta utakmica protiv Cibone u Gradu, te utakmice u dresu prve momčadi Zagreba u Ligi za prvaka i doigravanju, nešto sasvim drugo. Neki drugi svijet u odnosu na ovo danas - pojašanjava.
Na isti način imao je i debi za prvu momčad Zagreba. Ivica Burić je bio trener prve momčadi kluba iz Trnskog. Hezonja je ušao u igru u završnici polufinalne utakmice protiv Zadra koju su "mravi" uvjerljivo dobili u Višnjiku. Opet je "hladno stavio tricu".
- Voli košarku. Non stop je na treningu. Mogao bi igrati od jutra do mraka. Samo da mu je lopta u ruci. O drugom i ne razmišlja - ističe Marijeva majka Perica.
- Dvorana i škola, lopta i knjiga. Škola je važna, ali ja više volim košarku. Ona je meni na prvom mjestu - razvlači osmijeh Mario, a majci se ta izjava ne sviđa previše.
- Mario je zadnje dvije godine napravio velik iskorak, sazrio je, njegovo tijelo sposobno je igrati košarku na najvećoj razini, igrati u najjačoj ligi svijeta, NBA-u. Tehnički je dosta napredovao u Španjolskoj, popravio igru s loptom i igru bez lopte. Prije se najviše oslanjao na šut, a sad može sve. Da, u ovom trenutku je jedan od najvećih potencijala u svijetu – ističe Darko Kunce, čak 15 godina trener prve momčadi Košarkaškog kluba Dubrovnik, koji je u ljeto 2010. digao sidro kada je postao profesionalac u Hrvatskom košarkaškom savezu.
Kunce je Marija Hezonju upoznao na treningu školske ekipe. Odskakao je od ostalih. Ne toliko fizički, koliko pojavom. Skrenuo je pozornost svih. U drugom polugodištu sedmog razreda osnovne škole već je trenirao sa šest godina starijima, generacijom igrača rođenih 1989. godine i mlađim. Vrlo brzo i sa seniorima. I, bilo je pitanje dana kada će otići.
Želio je to, želio je igrati s boljima, u jačoj konkurenciji, to je bila njegova želja. Otišao je nakon završene osnovne škole. Pravac Zagreb, u Košarkaški klub Zagreb s kojim je bio pobjednik juniorske Eurolige. Bilo je jasno kako ni u Trnskom neće dugo ostati. Poziv iz Barcelone nije mogao odbiti.
U "blaugrani" je kratko igrao za \'B\' momčad. Već nakon prvih utakmica je i tamo svima bilo jasno kako je pitanje dana kada će zaigrati za prvu momčad. Dogodilo se to 30. studenog 2012. u Istanbulu, u euroligaškoj utakmici protiv Bešiktaša. Barcelona je slavila, a 17-godišnji Hezonja je za 12 minuta igre ubacio pet koševa, imao dva skoka i jednu ukradenu loptu.
Već nakon prvih utakmica za prvu momčad Barcelone počelo se pričati kako je Hezonja "vragolasti Denis", kako ga je teško trenirati, kako se ljuti na trenera kada ga zamjene.
- Mario je zaigran, njega se gleda kroz prizmu momčadi kojoj pripada, a ne kroz to koliko ima godina. To su normalne reakcije dječaka, koji bi htio odmah imati sve, a što je nemoguće. Međutim, s vremenom će to i doći na svoje – govori Kunce, koji je s Marijom prošao dosta toga.
- Njegova negativna reakcija nije usmjerena na nikoga drugog već na njega samog, on se ljuti na sebe kad ne ide dok njegove gestikulacije, odmahivanje rukom, svatko tumači na svoj način. Ima i onih zlonamjernih koji to protumače negativno. Kažem, on je uvijek pozitivan. To su mladenačke reakcije - tvrdi Kunce.
Mario je takav bio na prvom treningu. Takav je i danas. Samouvjeren.
- Zato je danas tu gdje jest. Mene fascinira njegovo fotografsko pamćenje. Sad će se sjetiti što je bilo prije nekoliko godina, što je tko rekao tada, što je tko odigrao tada. Zatim, on je jedan od rijetkih igrača koji razmišlja o svakom detalju, koji će postaviti milijun pitanja, a zašto je to ovako, a zašto je onako, je li trebalo ovako ili onako. To su stvari koje ga čine posebnim.
Poseban je i po tome što će uvijek po povratku s natjecanja u Dubrovnik, čim spusti kufere u sobu, uzeti loptu, nazvati svoje staro društvo te otići na igralište u Sedam smrtnih grijeha - dodaje Kunce.
- Vjerojatno je bilo i većih talenata od Marija Hezonje, ali ovaj radni momenat, to nitko nije imao. Nakon osvojene zlatne medalje na Europskom kadetskom prvenstvu 2011., ujutro se vraćamo kućama u sedam ujutro te sam dozvolio igračima kako mogu biti vanka do ponoća, ali Mario nije htio nakon večere ići u šetnju, te nije bilo za očekivati kako će drugi poći kad on neće. "Ujutro se rano putuje, trebamo se odmorit", tako je govorio, a jutro nakon povratka već je bio na treningu. I to su stvari koje su ga dovele gdje jest i to će ga dovesti još dalje. On je tek na pola puta – ističe Kunce.
Marijovo shvaćanje košarke je američko, to je košarka trenutka. Mario ne voli šablone. Voli igrati jedan na jedan, košarku po čitavom terenu. Može igrati već na osam metara, osam i pol od koša.
- Napravit će veliku NBA karijeru, siguran sam u to. Nisam se bojao reći prije dvije godine kako će Mario biti među deset najboljih na draftu, a sad se usuđujem reći kako će ovo ljeto biti među pet. Ako dobije minutažu u Barceloni do kraja sezone, onda ta pozicija može biti samo bolja – ističe Kunce.
Još prošle godine Mario je izjavio: "Da sam na koledžu, bio bih broj jedan na NBA draftu".
- Mali je "spaljen" totalno. Meni je on jedan od najdražih igrača. Ponaša se onako kako sam se ja ponašao sa 16, 17 godina, iako ja nisam u tim godinama bio ta klasa kakva je on, a on je već s 18 bio ekstra klasa. To njegovo drsko ponašanje, nepriznavanje kako nitko nije bolji, to je nešto što se meni sviđa. Većina mu to uzima kao nešto što mu je mana, a ja sam mišljenja kako mu je to stravična prednost. Sigurno će doći vrijeme kada će se smiriti. Međutim, najvažnije, Mario je sportaš od glave do pete, on voli košarku, ne pije, ne puši, ne izlazi, trenira pet, šest sati dnevno, čak i više, a to što je ponekad na terenu divlji, to je po meni prednost – napominje Nikša Prkačin, Dubrovčanin, bivši kapetan hrvatske košarkaške reprezentacije.
Prkačin je 2010. zaključio karijeru u žutom dresu Zagreba. Sezonu poslije Mario je zabilježio prve nastupe za seniorsku momčad Zagreba. U Trnskom je upoznao Darija Šarića, Šibenčanina koji je Hrvatsku godinu prije Marija odveo do naslova europskog prvaka do 16 godina.
- Mi smo bili kolege iz školske klupe – otkriva Mario.
Skupa su, dok su igrali za Zagreb, pohađali Turističku školu. Tri mjeseca prije slavlja s reprezentacijom u Češkoj na Euru, Hezonja je sa Šarićem osvojio juniorsku Euroligu u dresu Zagreba. Tada je stariji Šarić bio MVP, a Hezonja uz njega član prve petorke. Na Euru je Hezonja u svih devet utakmica, uz isto toliko pobjeda, bio prvo ime.
- Dobili smo u finalu Češku, pobjeda nije dolazila niti jedan trenutak u pitanje, ali i da se to nije dogodilo, da je kojim slučajem Češka slavila, opet bi bilo jasno tko je MVP prvenstva. Hezonja je bio daleko ispred ostalih – prisjeća se Kunce.
Tada, sa 16 godina, sa Zagrebom je sudjelovao u osvajanju prvog naslova prvaka Hrvatske kluba iz Trnskog. S 19 je s Barcelonom prvak Španjolske. Kad je bio kadetski prvak Hrvatske, bio je jedan od najboljih igrača Svjetskog prvenstva za igrače do 19 godina. Istaknuo se tada i na utakmici najboljih mladih košarkaša svijeta, točnije na jubilarnom 10. Jordan Brand Classic kampu u Charlotti.
– Igrao sam pred sedam tisuća ljudi. Bilo je super, osim što sam bio u poraženoj momčadi. Utakmicu su gledali brojni skauti. Nakon utakmice sam imao više njihovih vizitki u novčaniku nego dolara – smije se Mario čije je zakucavanje u toj utakmici bilo proglašeno potezom utakmice.
- U Charlotti smo imali priliku družiti se s Michaelom Jordanom. Tražili su od nas da ga ne gnjavimo, međutim, priliku slikati se s njim nitko od nas nije želio propustiti. Dok sam čekao u redu za slikat se, netko ga je upitao protiv koga mu je bilo najteže igrati. Jordan je kazao protiv Dražena Petrovića i tada je netko kazao kako sam i ja iz Hrvatske. Potom smo se slikali skupa – sjeća se Mario susreta s "najvećim".
- Tko mi je najdraži od NBA klubova? Volim Lakerse i Knickse – ističe.
Možda u lipnju na NBA draftu prigrabi baš jedan od ta dva dresa.
T. VLAŠIĆ
