Je li konačno došao kraj kontinuitetu loših odluka i nelogičnih poteza?

stdClass Object ( [id] => 1055293 [title] => Je li konačno došao kraj kontinuitetu loših odluka i nelogičnih poteza? [alias] => je-li-konacno-dosao-kraj-kontinuitetu-losih-odluka-i-nelogicnih-poteza [catid] => 275 [published] => 1 [introtext] => [fulltext] =>

Kontinuitet na Poljudu i službeno je prekinut. Novi predsjednik Bijelih Lukša Jakobušić već je na svom predstavljanju bio decidiran rekavši da mu savjetnik ne treba, a to je značilo da je boravku Marija Stanića u službenoj ulozi na Poljudu došao kraj.

Kontinuitet, dvije godine za ostvarenje cilja, četiri godine za ostvarenje cilja... Svašta je Stanić tražio u proteklih 11 mjeseci, a njegovi istupi bili su poprilično oštri. Odlučan stav čovjeka koji je doveden u paru s Ivanom Kepčijom kako bi vodio sportsku politiku kluba bio je nasušno potreban Hajduku, no problem je bio u tome što se u ovom slučaju radilo o čovjeku koji nikada zapravo nije ni rekao koji je to cilj na kojeg treba čekati sve te godine.

Na svom predstavljanju u prosincu prošle godine Stanić je između ostalog kazao sljedeće:

- Osobno smatram da je Hajduk na nekakvoj vrsti prekretnice. Ili će nastaviti pratiti tržište, ili će se okrenuti sebi. Volio bih biti dio Hajduka koji ne prati modu, nego je stvara.

To je dodatno pojasnio navodeći kako „neće ludovati, već razvijati našu djecu”.

- Nisam ja protiv dovođenja igrača. Netko tko nije dio ovog temperamenta, tko se nije saživio s ovom energijom, to je jako sklisko – rekao je tada Stanić, a Kepčija se s njime složio.

- Slažem se da je uvijek težak balans. Postići rezultat, afirmirati mlade igrače, ne zatvarati im put brzopletim dovođenjem nekoga.

Moćne poruke odjeknule su hajdučkim pukom kao najava nekih boljih vremena, ali oni koji su povjerovali u te izjave, vrlo brzo su se razočarali. Darko Nejašmić, koji je bio jedan od stožernih igrača Oreščaninovog i Burićevog Hajduka, odmah je bačen u drugi plan i dok se Tudor obračunavao s novinarima koji su se usudili kritizirati tu njegovu odluku, Stanić je stao u obranu tadašnjeg trenera Bijelih rekavši kako je jedino mjerilo teren.

Već je tu bilo jasno da Stanić zapravo ne razumije svoju ulogu niti situaciju u kojoj se Hajduk nalazi, jer njegov posao je bio povlačiti poteze koji će donijeti dugoročnu korist klubu i kreirati strategiju za razvoj mladih i tržišno vrijednih igrača, a ne bezuvjetno braniti trenera i dopustiti mu da se ponaša kako hoće. Hajduk živi od prodaje igrača, kao uostalom i svi klubovi HNL-a, a savjetnik predsjednika za sportsku politiku i sportski direktor trebali bi to imati na umu kod svakog svog poteza.

Guranje Stefana Simića u drugi plan i dovođenje stopera upitne kvalitete također su bili čudni potezi, pogotovo zato što se Nihad Mujakić pokazao kao igrač s više mana nego kvaliteta, dok Kristian Dimitrov i dalje ne djeluje kao „upgrade” u odnosu na Simića.

Ali čak i da prihvatimo te poteze Stanića i Kepčije kao legitimne, razumljive, prihvatljive, ili kako god hoćete, ono što se događalo u ljetnom prijelaznom roku poprilično je neshvatljivo.

Prvo je u srpnju Josip Juranović prodan u varšavsku Legiju za oko 400 tisuća eura. Transfermarkt je u tom trenutku procijenio desnog beka Bijelih na 1.7 milijuna eura, a čak i ako uzmemo u obzir da je Juranoviću istjecao ugovor u ljeto 2021. te da je stanka zbog koronavirusa nanijela udarac na financije cijele nogometne Europe, činjenica je da se radilo o igraču koji je jedno vrijeme bio kapetan Hajduka, koji je za splitski klub upisao 165 nastupa i koji je u 2019. u dva navrata bio pozivan u reprezentaciju. Imajući to na umu, 400 tisuća eura zvuči izuzetno malo.

Ali dobro, procjena dvojca zaduženog za taj segment funkcioniranja kluba bila je takva i to je u redu. No što je s ulaznim transferima?

Tudor je tražio „dva-tri macana” u napadu, a Stanić i Kepčija su mu ubrzo nabavili jednoga, Dimitriosa Diamantakosa, koji je na Poljud stigao iz St. Paulija. Grk je ove sezone pokazao određenu kvalitetu i razumijevanje igre, ali momčadi je donio malo onoga „opipljivoga”. Štoviše, on se do sada pokazao poprilično nekompatibilnim u kombinaciji s Caktašem, jer s obzirom na to da se voli spuštati po loptu, nerijetko okupira isti prostor kao kapetan Bijelih i na neki ga način „guši”. Doduše, Tudor je gotovo u pravilu igrao s nominalno dva napadača i ostaje pitanje bi li on Diamantakosa bolje uklopio u momčad od Vukasa, ali sama činjenica da je Tudor prvo krcao momčad stoperima za 3-5-2, zatim prešao u 4-4-2 u rombu, a Grk stigao taman na vrijeme da uskoči na poziciju usamljenog napadača u Vukasovih 4-2-3-1, dovoljno govori o „kontinuitetu” kojeg je Stanić toliko naglašavao.

---

---

Zatim dolazimo do Darka Todorovića, bosanskohercegovačkog desnog beka koji je trebao zamijeniti Juranovića, a koji se pokazao toliko dobrim da je Vukas bio primoran koristiti Hajdukovog „all roundera” Marina Jakoliša na toj poziciji. Vrijeme za prilagodbu uvijek je potrebno igračima, ali Todorović je u onih ukupno 267 minuta koje je odigrao ove sezone djelovao poprilično loše i nije ulio nadu da će s vremenom moći zadovoljiti zahtjeve Hajduka.

Jani Atanasov doveden je iz još uvijek nejasnog razloga, jer njegovim je dovođenjem Nejašmić stavljen u još nepovoljniji položaj, a ni Makedonac očigledno nije zadivio Vukasa, jer je do sada odigrao tek 56 minuta. Istina, Nejašmić još od drugog dijela prošle sezone djeluje poprilično loše na terenu, ali bilo bi naivno misliti da je problem samo u njemu i da se taj problem tiče njegove kvalitete. Uostalom, dovoljno je obratiti pažnju na njegove predstave u dresu U-21 reprezentacije.

Kada se sve zbroji i oduzme, najvećim pojačanjem u Stanićevoj eri pokazao se Ádám Gyurcsó, iako se on praktički igrom slučaja vratio na Poljud i ustalio u prvoj jedanaestorki. Posljednju prinovu na Poljudu, Umuta Nayira, nismo još dobro ni upoznali, stoga o njemu nećemo suditi.

„Ne zatvarati put mladim igračima brzopletim dovođenjem nekoga”, rekao je Kepčija, a ako su navedeni potezi na tržištu rezultat pomnog promišljanja dvojca zaduženog za stručni segment funkcioniranja kluba, nije iznenađujuće što je Jakobušić prvo otkazao suradnju upravo Staniću.

Razvijanje „naše djece” bila je važna stavka „strategije” Stanića i Kepčije, ali osim podbačaja u tom pogledu u slučaju Nejašmića, bacanje u vatru Čuića i Brnića, a u određenoj mjeri i Vuškovića, u najkritičnijem dijelu sezone u kojem su se Bijeli borili za mjesto koje vodi u kvalifikacije za Ligu prvaka, nipošto nije bio dobar način za razvoj mladih igrača. Pogotovo kada se uzme u obzir da su upravo ti igrači uglavnom poslužili kao alibi Igoru Tudoru za totalni raspad na kraju sezone.

Jako je teško pronaći nešto što su Stanić i Kepčija bezrezervno dobro učinili za klub, a još je i teže kada uopće ne znamo koji je bio taj cilj o kojem su pričali i za koji su tražili godine povjerenja da bi ga ostvarili. Doduše, „naša dica” su uvijek dobrodošla floskula, a naodmet nije bilo ni Kepčijin izvadak iz Strateškog okvira usvojenog na skupštini kluba 2018. godine.

- Cilj je trostruki – održivost, razvoj i pobjeđivanje – rekao je tada sportski direktor, bez nuđenja jasnog plana kako to dvojac planira postići.

Kontinuitet, kontinuitet, kontinuitet... Ta riječ u nekima je budila optimizam, a nekima se zgadila za cijeli život, ali sve što je na kraju dana važno jest to da je napokon došao kraj ovom kontinuitetu sazdanom od ratovanja s medijima, traženja povjerenja od javnosti bez ikakvog temelja i perioda apsolutno katastrofalnih rezultata.

Kontinuitet je stvar bez koje vjerojatno nema dugoročnog uspjeha, ali važno je kome ga daješ. Mario Stanić pokazao se nedorastao zadatku koji je, istina, bio izuzetno zahtjevan, a novi predsjednik odlučio je tome stati na kraj. S druge strane, sudbina Ivana Kepčije još je uvijek neizvjesna, ali on je ipak ostavio dojam osobe koja je suzdržana i fokusirana na svoj posao te je upitno koliku je on uopće imao moć u donošenju odluka, zbog čega je teško procijeniti njegove prave sposobnosti.

Stanić je obnašao dužnost savjetnika predsjednika Uprave za sportsku politiku 10 i pol mjeseci, a veliki dio javnosti će ga vjerojatno najviše pamtiti po istupima na konferencijama za medije i po izjavama u podcastima na klupskom YouTube kanalu. A to nije ono zbog čega je doveden na Poljud.