Sport Dalmacija u balunu

ŽIVOT PIŠE ROMANE

Sportska kalvarija mladog Dugopoljca: Imao sam devet operacija na oba koljena, a sada s očevim ligamentima zabijam golove

ŽIVOT PIŠE ROMANE

Amerikanci bi o njemu snimili film, Englezi objavili strip. Uostalom, Nipper Lawrence je bio fiktivan lik, naš Dino Plazibat je stvaran. Njegova priča nadahnut će vas u sveopćem crnilu koje nas svakodnevno pritišće, baš zato što je stvarna.

Mladić iz Dugopolja, 24 godine su mu tek, prošao je sportsku kalvariju, devet operacija na oba koljena, čak mu je otac Joško donirao svoje ligamente, bila je to prva takva operacija u Hrvatskoj. Pritisnut svime odustao je od nogometa, da bi se na nagovor prijatelja vratio balunu i u prvoj utakmici ušao u igru pred kraj kod 0:0 i u prvih pet minuta zabio dva gola! Bila su to jedina dva gola na utakmici.

Nagledali smo se sličnih happy end (američkih) filmova, no ovo se dogodilo u stvarnome životu. Tu kraj nas. Prava priča ne bira rang natjecanja.

Mada, iskreno govoreći, nazvavši Dina ni slutio nisam u što se upuštam, kakva me poslastica od priče čeka s druge strane. Uostalom, događalo se već da igrač uđe kao zamjena i odmah zabije gol, nije to raritet, uz to je i riječ o četvrtoligaškoj utakmici, nisam slutio...

... kakvu priču nudi Dino. Što je sve prošao i propatio da bi se vratio nogometu i u prvoj utakmici, baš kao Nipper, ušao u igru i u prvih pet minuta zabio dva gola.

- Nisam igrao godinu dana. Ostavio sam se baluna, ohladio se nakon svega što mi se izdogađalo. Vratio sam se na nagovor prijatelja Mira Grubišića koji već dugo igra u Jadrana, nakon točno godine dana odigra prvu utakmicu – kazao je Dino, na trenutak zastao i uzdahnuo:

- Možda je ovo neki novi početak...

U tih par sekundi odvrtio je film svega što je prošao. Od dana kada su mu kao malcu Hajduka proricali lijepu karijeru, do teške odluke da nogometu kaže - zbogom. Srećom, "zbogom" je bilo samo "do viđenja", Dino je danas na novom početku.

- Trenirao sam u Hajduka šest godina, do svoje petnaeste, govorili su da sam talentiran. Onda mi se dogodilo puknuće ligamenata koljena, prva duža stanka.

Bila je to zadnja scena njegove "Bile štorije". Pokušavao je poslije i u Primorcu iz Stobreča, pa u Dugopolju u drugoj ligi, na koncu i u Uskoka, ali su ozljede i operacije bile jače od njegove želje i ljubavi za balunom.

- Prošao sam devet operacija, pet na desnom i četiri na lijevom koljenu. Puknuće prednjih križnih ligamenata i oštećenja meniskusa.

Lijevo je "jače", zezam ga, zaostaje za jedan zahvat.

- Istina, ha, ha... Trebao sam i na desetu jubilarnu operaciju, ali sam to uspio riješiti terapijama.
I ozljeda jednog koljena veliki je problem svakome sportašu, kad su oba "pod nožem" aktivno bavljenje sportom čini se utopijom.

- A, što da kažem, bilo je tu i propusta od strane liječnika, ali ne bih sada o tome...

Nakon toliko zahvata na koljenima ponestalo je "materijala" za nove operacije. Nije se imalo odakle strugat' više.

- Doktori više nisu imali odakle skidat' tkivo s mene pa mi je neki donor bio jedina opcija. Moj otac Joško odmah se ponudio, srećom se poklopilo da su nam odgovarale i krvna grupa i svi drugi parametri. Ćaća mi je dao svoje ligamente za rekonstrukciju prednjeg križnog ligamenta mog lijevog koljena. Bila je to prva takva operacija u Hrvatskoj, izveo ju je dr. Boris Nemec prije četiri godine.

Ipak, dva koljena su otišla...

- Puka san nakon svega. Ohladio sam se nekako od baluna. Nije mi bilo napeto igrati amaterski, a kako nisam mogao profesionalno učinilo mi se da sve skupa više nema smisla. Odusta san.

I onda je uletio Miro, prijatelj te nagovorio da se aktiviraš, dođeš u Sućurac?

- Je, učinio sam to na njegov nagovor, ali i iz ljubavi prema nogometu koja je za mene nešto posebno. Miro me uvjeravao da mogu, da probam, da šta ću stat' doma...

I u prvoj utakmici povratka ušao kao zamjena pred kraj i zabio dva gola u prvih pet minuta!?

- U prvoj utakmici nakon godinu dana...

Ček, ček, u igru si ušao umjesto – Mira!? Pa je li on normalan, nagovarao te da se vratiš i sad će zbog tebe izgubit' mjesto u momčadi? Tebi pišem dva gola, a njemu – autogol!

- Ha, ha, sad mu je gotovo!

Kakav ti je film bio u glavi dok si ulazio u igru? Nakon godinu dana bez baluna, de facto nakon oproštaja. Na 0:0, u derbiju kola?

- Motiv mi je bio ogroman, imao sam neki ludi osjećaj da ću zabiti gol i riješiti utakmicu. Dugo nisam igrao, svima sam bio nepoznanica. Vjerovao sam da možemo dobiti tu utakmicu jer smo imali igrača više, a sam ulazak za mene je bio nešto posebno.

I kad je bio puno jači Jadran je rijetko pobjeđivao Mosora u Žrnovnici. Plan je i ovaj put bio, pretpostavljam, ne izgubiti?

- Ne, nije, trener Terze je cijelo vrijeme govorio da idemo na pobjedu, da ga ništa drugo ne zanima.

Aj, bar si jednu odigra zdrav. Makar samo 25 minuta.

- A nisam ni ovu, ha, ha! Došao sam ozlijeđen, prije par dana istegnuo sam aduktor, ali sam prije utakmice popio tablete protiv bolova i nekako uspio izdržati.

U igru si ušao u 66. minuti, zabio u 69. i u 71.! Jadran je dobio 2:0. Bit će da sad je eksplozija optimizma, kod tebe i u klubu?

- U Jadranu je super zdrava atmosfera. Klub se diže, imamo odličnu upravu i momčad. Liga je dosta jača nego lani, puno je izjednačenih klubova, ali vjerujem da možemo. Na kraju će sve bi ti u bod, dva.

A ti? Kakav si?

- Dobro treniram svaki dan, nadam se da su problemi iza mene. Idem korak po korak, trenirat ću, truditi se i mučiti da dokažem da mogu. Prvi cilj mi je biti zdrav, a u nogometnom smislu šta bude. Ta ljubav prema balunu prelazi sve granice...

Uz podršku najbližih sve je lakše.

- Naravno, najveća potpora bila mi je obitelj. Posebno otac koji mi je i otac i najbolji prijatelj i, sada, dio mene.
Možda je ovo, kaže, novi početak. A prošao je već toliko toga. Za nekoliko karijera. Zbog križnih ligamenata prošao je svoj Križni put. Nakon devet operacija na oba koljena, nakon što se ostavio nogometa, s očevim je ligamentima kao zamjena ušao u igru, u prvih pet minuta zabio dva gola i odlučio derbi. Pa recite da ovo nije filmska priča. Prava priča ne bira rang natjecanja.

Otac Joško: Doktor Nemec nije bio siguran za operaciju

A šta da vam kažem o svome sinu... Svatko će reći da otac fali svoje dite, bolje da vam o Dinu govore njegovi treneri. Hvalili su ga da je jako talentiran, jedan ga je čak uspoređivao s Bokšićem...

Šteta, velika šteta tih ozljeda. Zvali su ga tada iz Hajduka i raspitivali se o njemu predsjednik Grbić i najviše Špaco Poklepović, ali još i više ljudi iz Osijeka koji su ga svakako htjeli dovesti u klub. No, ozljede su uništile Dina. Eto, ispada da nam je to obiteljska crta, i ja sam kao nogometaš imao lom noge...

A to što sam dao tkivo svojih ligamenata za Dinovu operaciju, pa svatko bi to napravio za svoje dite. Pitao sam tada doktora Nemeca bi li ja kao donor mogao spasiti stvar da se operacija ipak obavi, on nije bio siguran, rekao je da se takvo nešto ne prakticira u svijetu, ali da će se ipak raspitati kod kolega. I sve se poklopilo na najbolji mogući način...

Najbolji prijatelj Miro: Drago mi je što sam ga uspio nagovoriti

- O Dinu sve najbolje, vrhunska je osoba, sjajan prijatelj, odličan igrač. S obzirom šta je sve prošao u karijeri, a tek su mu 24 godine, pravo je čudo da uopće hoda, a kamoli da igra! Da mu se nisu dogodile te puste ozljede i operacije sigurno bi napravio dobru karijeru, igrao bi na višoj razini. Poseban je tip igrač, odličan. Drago mi je da sam ga uspio nagovoriti da se vrati balunu, da igramo skupa. A posebno mi je drago što je došao baš u Mašograd, da svi skupa dignemo Jadrana u viši rang.  

Najbolji strijelac na Kupu Skalica

U nemogućnosti ozbiljnijeg igranja "pravog" nogometa Dino je "utjehu" pronašao u malome balunu. Tu je pokazao svu raskoš svoga talenta pa je, primjerice, ljetos bio najbolji strijelac Skalice kupa u konkurenciji reprezentativaca Jelovčića, Bajrušovića, Grcića, Ćorluke... Takvim igrama natjerao je prijatelje da ga nagovore na povratak u "travnati" nogomet. Kad možeš bit' najbolji strijelac zašto ne bi prova još jedanput..

 

Želiš prvi znati vijesti o Hajduku?

SD Hajduk
Naslovnica Dalmacija u balunu