Sport Atletika

sprema se za tokio

Split ima novu olimpijsku nadu: 'Gimnastika, judo, plivanje, vaterpolo, tenis, košarka, nogomet, bejzbol... Sve živo sam probao'

sprema se za tokio

On je Bartul Bašić, novookrunjeni seniorski prvak Hrvatske u bacanju koplja.

- To bi mi bilo ispunjenje sna. Sve sam podredio tome. Bio bih sretan, ispunjen, a medalja bi bila vrh – govori nam Bartul, momak koji je nedavno napunio 22 godine.

Javio nam se iz SAD-a, točnije iz grada Lafayettea gdje taman ulazi u posljednju, četvrtu godinu studija kineziologije na University of Louisiana.

- Nakon završetka studija želim nastaviti profesionalnu karijeru bacača koplja. Vraćam se kući u Split i krećem s pripremama za Tokio 2020. No prije toga dogodine imam Europsko prvenstvo u Berlinu i Svjetsko u Dohi za koje moram hvatati norme. Ove godine zakočila me ozljeda skočnog zgloba, a planirali smo baciti 75-77 metara. Nažalost, nije se ostvarilo. Sljedeći je cilj 75 metara, pa onda 80 – otkriva nam planove Bartul, dijete splitskog ASK-a.

Za prvu titulu seniorskog prvaka države u Zagrebu Bartulu je bio potreban najdalji hitac u karijeri do sada – 72,72 metra.

- Bilo je očekivano da budem prvi ili drugi. Ovaj drugi momak (op.a. Saša Milošević) je spreman, u prvoj je seriji bacio 70 metara, a ja 69. Onda sam u drugoj ja bacio 72,72 i na tome je ostalo. Imao sam tri hica preko 70 metara, dakle tri puta sam rušio osobni rekord na istom natjecanju.

Trostruko obaranje osobnog rekorda nije mu došlo kao iznenađenje.

- Vjerovao sam da imam to u sebi. Bio sam spreman i za 75 metara. Međutim, trener nije bio tu sa mnom, već sa Sarom (op.a. Kolak) na Dijamantnoj ligi. Radio je sa mnom putem videopoziva.

Dakle, Bartul dijeli trenera Andreja Hajnšeka s našom najboljom kopljašicom Sarom Kolak.

- Upoznali smo se pretprošlu zimu i počeli raditi u ožujku 2016. Ovo je prva sezona u komadu koju sam odradio s njim. Pomogao mi je promijeniti način razmišljanja o disciplini. Krenuli smo od nule, iz korijena smo mijenjali stvari. Uzeo je u obzir moju tjelesnu građu i rekao da mi fali specifične snage.

Zadovoljan si kako se razvijaš?

- Jesam. Snaga još nije na najvišem nivou, ali radim duplo više hitaca nego prije. Ne boli me ni lakat ni rame, a prošlih sezona stalno sam imao problema s leđima, ramenom i laktom.

Kad se prisjeti svojih početaka, Bartul krene nabrajati sportove u kojima se okušao prije nego što se zaljubio u koplje.

- Gimnastika, judo, plivanje, vaterpolo, tenis, košarka, nogomet, bejzbol... Sve živo sam probao.

A onda je u srednjoj školi upoznao prijatelja Antu Roka Zemunika koji mu je promijenio život.

- On je bacao koplje i pozvao me da dođem s njim. Na prvom treningu bacio sam seniorsko koplje 32 metra i trener Ivica Jakelić, inače mamin prijatelj, rekao mi je da imam dobar osjećaj i da ostanem. Svidjelo mi se i počeo sam trenirati. Zagrizao sam.

S Jakelićem je Bašić radio od 2011. do 2015.

- Kasnije kad su došle ozljede nije sve išlo kako treba pa smo prekinuli suradnju. Onda sam dvije sezone imao američkog trenera i tu sam stagnirao. U zimu prošle godine upoznao sam Andreja dok je bio sa Sarom u Splitu na pripremama. Svidio mu se moj stil bacanja, a ja nisam imao trenera i rekao mi je da mu se javim kad god zatreba.

A kako je došlo do odlaska na studij „preko bare“?

- Naš diskaš iz Splita Martin Marić trener je na Virginiji. Dolazio bi doma ljeti i zimi i bili smo u kontaktu, a kako je i Stipe Žunić bio na Floridi, došli smo na ideju da i ja odem. Filip Mihaljević je prvi otišao. Cura i ja poslali smo mailove i dogovorili se da ćemo ići na isti faks. Tako nam se otvorilo ovdje u Louisiani. Napisali smo prijemni, skupili kufere i otišli.

Je li ti bilo teško napustiti dom, što su tvoji doma rekli?

- Njima je bilo teško, ali ja u Splitu jednostavno nisam vidio razvoj u sportu. Mama je govorila da se uvijek mogu vratiti. Dolazimo zimi i ljeti. Nismo puno razmišljali, samo smo otišli.

A tko je djevojka?

- Alena Hrušoci. Živimo skupa, evo baš smo proslavili pet godina veze. Ona trči 400 metara prepone, bila je prvakinja Mediterana do 23 godine, išla je na Europsko prvenstvo u Amsterdamu, Svjetsko juniorsko u Oregonu... 

Diploma, pa profi bacačka karijera

Kako vam izgleda dan na fakultetu?

- Ponekad sam sastaviš svoj raspored. Imaš „advisora“, pa sam biraš sate i predmete kad će biti. Složimo raspored tako da možemo trenirati ujutro i popodne. Dizanje je u šest, doručak pa trening, predavanje, opet trening i večera, pa spavanje. Možda sat vremena uhvatimo za domaći ili nešto, a dnevno treniram četiri do pet sati.

Iako stremi k nastupu na Olimpijskim igrama te je prvak svoje države, Bartul nam priznaje kako ga na njegovu fakultetu baš i ne uvažavaju koliko bi trebali.

- Ma, gledaju te samo kao jednog u nizu. Samo si im broj. Dok osvajaš bodove za njih, zanimaš ih, a što će kasnije biti s tobom nikog ne zanima – brutalno je iskren Bartul.

Ali to ga neće nimalo pokolebati u njegovu naumu. Sve je do Tokija isplanirao do najmanjeg detalja.

- Ove godine u Americi želim se kvalificirati za NCAA finale. Ulazak među najboljih osam bio bi super. A onda kad se vratim kući, idem u Celje na pripreme i hvatati normu. Ići ću na mitinge i biti s trenerom kako bih što više i brže napredovao. Strpljiv sam, sve smo stavili na papir i napravili plan.

No prije toga prvo se moraju rušiti granice 75 pa 80 metara. Kažu da u svijetu muškog koplja 80 metara predstavlja granicu ulaska među velike dečke?

- Tako je. A već preko 80 iziskuje snagu i tehniku. To sada nije realno očekivati, ali kroz dvije godine svakako.

Tokio je realan?

- Jako realan. Samo neka zdravlje posluži. Sve smo podredili tome. Za prošle Olimpijske igre norma je bila 83 metra.

No trenutno Bartul – miruje. Oporavlja se od operacije kojoj se podvrgnuo koncem srpnja.

- Skupili su mi se kalcifikati u zglobu pa sam to morao brusiti. Nisam se mogao spuštati na lijevu nogu. Od 1. listopada krećem s treninzima.

U svibnju sljedeće godine Bartula čeka diploma na fakultetu i kraj studentskog života, ali će nakon toga ostati još mjesec dana u Americi kako bi nastupio na dva natjecanja. Tek nakon toga konačno se vraća kući i u punom smislu kreće „operacija Tokio“. Nadamo se s uspješnim ishodom.. ∙ 


‘Nemam sluha kao što je imao moj pokojni dida Toma Bebić’

Bartul je odrastao u splitskom kvartu Gripe, pohađao je istoimenu osnovnu školu te kasnije Srednju zdravstvenu (laborant). Sin je Varje, kćerke pokojnog kantautora Tome Bebića i Raula Bašića. Jesi li možda naslijedio i dar za pjevanje?

- Haha, to me svi pitaju. Ne baš. Nemam sluha, ali volim pjevati. Pjevam sam da me drugi ne čuju! – kaže nam Bartul, srednje dijete svojih roditelja. Ima brata od 11 godina i sestru od 29.

‘Sjetim se Yega kad mi je teško’

Zanimljiv uzor u svijetu koplja ima Bartul. Kenijca Juliusa Yega koji je postao globalno poznat po tome što je koplje učio bacati gledajući klipove na Youtubeu.

- Divim mu se s obzirom na to iz kakvih uvjeta dolazi. Fascinirala me njegova želja i volja. Nijemci imaju sve moguće uvjete, a on nije imao ništa i uspio ih je pobijediti (op.a. osvojio je zlato na SP-u u Pekingu 2015. i olimpijsko srebro u Riju 2016.). Uvijek se njega sjetim kad mi je teško.

Želiš prvi znati vijesti o Hajduku?

SD Hajduk
Naslovnica Atletika