Poznati splitski arhitekt Dinko Kovačić, čovjek koji promijenio vizuru grada: govori o projektiranju zgrada, kuća...

Cijenjeni arhitekt na predavanju je okupio brojne Splićane, koji su s užitkom slušali izlaganje o njegovom dugogodišnjem djelovanju na polju stambene i hotelske arhitekture

U prepunoj dvorani Palače Milesi Zavoda za znanstveni i umjetnički rad HAZU u Splitu akademik arhitekt Dinko Kovačić održao je 8. veljače 2024. godine prvo predavanje uz razgovor pod nazivom “Moja betonska bića”. Okupio je brojne Splićane na predavanju o svom dugogodišnjem djelovanju na polju stambene i hotelske arhitekture. Dinko Kovačić je, nema sumnje, interesantan predavač. Njegova su vjerna dugogodišnja publika mladi ljudi, učenici i studenti, kolege i prijatelji iz mladosti, koji ne propuštaju Kovačićeva predavanja. Njegov iskren, direktan i neponovljiv pripovjedački stil blizak je mnogima. Za 15. veljače 2024. godine tom je prigodom najavio drugo predavanje iz ciklusa koje će se baviti pojedinostima o javnim zgradama i važnom segmentu njegova profesionalnog djelovanja – bogatom profesorskom iskustvu na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu.

Dinko Kovačić

Tom Dubravec/Cropix

“On je sve, a nije nepoznat” kazao je akademik povijesničar umjetnosti Radoslav Tomić na početku najave predavanja arhitekta Dinka Kovačića i nastavio: “Dobitnik je brojnih nagrada, Kovačić je dijete Mediterana, gradio je od Dubrovnika do Rovinja, njegove zgrade spoj su suvremenog i tradicije, predavao je u Parizu…” U uvodnoj riječi akademik kipar Kažimir Hraste za Dinka Kovačića kaže da ”potiče ljude svojim životom i djelima”.

Širenje Splita

Split se širi na nekadašnje prostore gradske periferije po završetku Drugog svjetskog rata. Šezdesetih godina započinje Kovačićev profesionalni put, a grad tih godina doživljava snažnu izgradnju. Split iz malog grada prerasta u gospodarsko središte Dalmacije; mijenja se u prostornom, društveno-socijalnom i gospodarsko-ekonomskom pogledu. Kovačić se kao sudionik toga procesa osvrnuo na zbivanja koja su ga pratila s naglaskom na duboke kulturno-sociološke razlike grada iz vremena njegova djetinjstva i onoga u kojem je kasnije živio i sudjelovao u njegovoj izgradnji kao jedan od zapaženijih arhitekata.

Upozorio je na otuđenje među ljudima koje se pojavilo u novim zgradama i gradskim četvrtima. “Star sam, živim na 16. katu, molim vas dođite me posjetiti!” – bio je to tekst pisma ostavljenog u poštanskim sandučićima netom izgrađenog nebodera na Lokvama koji je Kovačić projektirao po završetku fakulteta. “Bilo je to ozbiljno upozorenje”, istaknuo je Kovačić. To je gotovo obilježilo čitav njegov profesionalni put u nastojanju da osmisli prostore koji će pružiti topao dom obiteljima i prijateljsko okruženje široj zajednici. Split iz vremena ribara i težaka bio je grad koji je obilježavalo zajedništvo, živjelo se po kaletama i dvorima, kazao je Kovačić. Svojim “betonskim bićima” uvijek je nastojao stvoriti novi skladniji ambijent.

Arhitekt Edo Šegvić

Tom Dubravec/Cropix

“Čemu služi arhitektura?”, pitanje je koje postavlja Kovačić i daje odgovor: ”…da bi ljudima stvorila predispozicije za sretan život, da se u nju pohranjuje povijest i zapisuje što se događa u ljudima”, istaknuo je Kovačić.

Gradnja u susjedstvu

Kraj 60.-ih i 70.-te godine prošlog stoljeća obilježila je izgradnja Splita 3. Na jugoslavenskom natječaju za urbanističko rješenje Splita 3 pobijedila je slovenska grupa urbanista. Značajnu ulogu u realizaciji novog dijela grada odigralo je Poduzeće za izgradnju Splita – PIS na čelu s arhitektom Josipom Vojnovićem i Urbanistički zavod Dalmacije, smatra Kovačić. Projektanti zgrada odabrani su na gradskom natječaju te je uz Kovačića još nekolicina arhitekata postala dio Projektne grupe Split 3. Kovačić ističe da su se projektanti zgrada bavili “najsuptilnijim, najnemjerljivijim konstantama kao što su otuđenost i pripadanje.”

Arhitekt Dinko Kovačić

Tom Dubravec/Cropix

“Projektanti Splita 3 bavili su se građenjem odnosa u stanu, susjedstvu i gradu”, prisjeća se Kovačić “jer odnosi jesu ono što nas čini ljudima; vrijediš onoliko koliko te ima u drugim ljudima.”

Na Splitu 3 realizirao je Ulicu braće Borozan (danas Ulica Šime Ljubića) za koju je s kolegom Mihajlom Zorićem dobio nekoliko strukovnih nagrada početkom 70.-ih godina. Ulica je bila izložena u Muzeju moderne umjetnosti – MoMA u New Yorku 2018./2019. godine na izložbi posvećenoj arhitekturi Jugoslavije 1948.–1980.

Po završetku Ulice braće Borozan projektirao je obližnju Ulicu Dinka Šimunovića, “slobodnije fasade i slobodnijih prostora, konačni izraz koji su ljudi prepoznali”. Za tu ulicu 1976. godine dobio je Nagradu grada Splita. Realizirao je Kovačić i Odesku ulicu na području Mertojaka i Opskrbni centar “Dalma” u Ulici Dinka Šimunovića iz 1977./1978. godine gdje je “na izuzetnoj lokaciji s prirodnom kamenom hortikulturom napravio samo nadogradnju”. Za svoje uspješne realizacije, 2007. godine proglašen je počasnim građaninom Gradskog kotara Split 3.

Nakon Splita 3 Kovačić je projektirao više zgrada kolektivnog stanovanja. Kao uspješnu realizaciju izdvojio je uglovnicu Dvornikovi dvori na raskrižju Ulice slobode i Ulice kralja Zvonimira u Splitu. Vanjštinu zgrade oblikovao je nizanjem uskih otvora, čime je nastojao spriječiti različite intervencije stanara na pročelje zgrade. Ovaj pokušaj pokazao se vrlo uspješnim.

Uspjelom smatra i stambenu zgradu u Rovinju za članove uprave Tvornice duhana Rovinj.

Dinko Kovačić autor je i mnogih obiteljskih kuća. Jedna od prvih je dvojna kuća Miličić-Krstulović u Ražnju iz 1973. godine, kuća Kraljević u Supetru iz 2004. godine te kuća Kovačić u Ražnju koju naziva “kućicom za svoju ženu” iz 1998. godine.

Krajem 1990.-ih godina, u potpuno drugačijim okolnostima kapitalističkog društvenog uređenja, projektirao je kuću Stupalo na splitskim Mejama, u podnožju južnih padina Marjana, u susjedstvu Meštrovićeve vile, današnje Galerije Meštrović.

Arhitekt Dinko Kovačić

Tom Dubravec/Cropix

Osim kuće Stupalo, nizale su se velike obiteljske kuće bogatog programa, kuća Skokandić u Uvali Vrbovica kod Korčule iz 2005. godine, kuća Vučević u splitskom Varošu iz 2007., kuća Andabak na Šalati u Zagrebu iz 2011. godine.

Izgradnja hotela

Kovačić je istaknuo da “prilikom projektiranja kuće nikad nije bilo ustupaka, prema svakome je bio dobronamjeran, a savjest je bila jedino mjerilo”. Kuća je bila zajednička radost i investitoru i autoru.

“Turizam se sastoji od istinske potrebe za odmorom i parade” započeo je Kovačić temu hotelske izgradnje.

Pravi biser Kovačićeva stvaralaštva je hotel “Bretanide” u Bolu na Braču realiziran u skladu s prvonagrađenim natječajnim projektom iz 1984. godine u dvije faze, 1985./1986. i 2006. godine.

‘‘Maslina je obećala betonu da će rasti ravno.‘‘ – moto je hotela u Bolu, istaknuo je Kovačić. Prekrasna priroda, stoljetne masline na parceli nadomak Zlatnog rata trebalo je svakako sačuvati. Hotel je pažljivo položio na teren poštujući zatećene prirodne vrijednosti.

Tlocrtna dispozicija hotela vuče porijeklo iz prostorne organizacije starih dalmatinskih gradova s pjacetom na kojoj je bunar i satom koji „broji samo sretne trenutke“, kaletama, trijemovima, skalinadom kako bi ostvario željeni ugođaj života na otvorenom. Kovačić ističe vrlo važan detalj pokrivanja kosih jednostrešnih krovova bijelim cementnim pločama kao reminiscenciju na “bjeline” kamenih tradicijskih krovova koje su prevladavale u Bolu i ostale mu u sjećanju iz vremena njegovog djetinjstva.