Kučer i Tolle: Split nema sigurnu kuću za žene, već ima sklonište. Ali to je toliko mizeran kapacitet da smo same tražile čak 12 apartmana da sklonimo žrtve nasilja!

stdClass Object ( [id] => 1101732 [title] => Kučer i Tolle: Split nema sigurnu kuću za žene, već ima sklonište. Ali to je toliko mizeran kapacitet da smo same tražile čak 12 apartmana da sklonimo žrtve nasilja! [alias] => kucer-i-tolle-split-nema-sigurnu-kucu-za-zene-vec-ima-skloniste-ali-to-je-toliko-mizeran-kapacitet-da-smo-same-trazile-cak-12-apartmana-da-sklonimo-zrtve-nasilja [catid] => 253 [published] => 1 [introtext] => [fulltext] =>

Odogovor na pitanje ima li Split sigurnu kuću za žene žrtve nasilja ostao je pomalo visjeti u zraku nakon sučeljavanja gradonačelničkih kandidata na Novoj TV. Voditelj Mislav Bago pitao je, naime, obojicu rivala zašto grad nema sigurnu kuću, na što je Vice Mihanović rekao da ima, a Ivica Puljak odgovorio da ne zna. I jedan i drugi na neki su način u pravu, premda su neki naši sugovornici suglasni da je odgovor niječan.

- Ne, Split nema sigurnu kuću u pravom smislu te riječi, već ima sklonište – odlučne su Mirjana Kučer iz Udruge Domine te Neva Tolle iz Autonomne ženske kuće Zagreb koja se već tri desetljeća bavi žrtvama obiteljskog nasilja, a s njima se slažu i ostali pripadnici civilnog društva s kojima smo popričali.

Možda je ispravno reći da postoje bitne razlike među skloništima, no najbitnije je dodati da Split, srećom, ima i privatne apartmane!

Naime, sklonište o kojemu skrbi Caritas ima toliko mizeran kapacitet da je u situaciji lanjskog lockdowna, kada je po nekim podacima obiteljsko nasilje poraslo za 40 posto, prekobrojnim žrtvama uskočila Udruga Domine na način da su volonteri pronašli čak dvanaest apartmana.

Koje su sami i financirali iz donacija, a također su pomagali svojim vozilima i stručnom pomoći žrtvama nasilja, uglavnom ženama i djeci.

- Pomogli smo i jedan stariji bračni par koji je pretrpio nasilje sina ovisnika – otkriva Kučer. Udruga Mosta priskakala je s hranom i drugom vrstom pomoći.

---

---

- Tih dana nije se moglo ni ući u Caritasovo sklonište bez testa na covid, ma ludnica je bila, nitko nije ni radio, mi smo preko fejsbuk stranice omogućili kontakte, stizalo nam je u inbox puno poziva – opisuje Mirjana Kučer mučno lanjsko stanje.

Tako, dok je uvjet za prijem u Caritasovo sklonište taj da se nasilje prijavi policiji ili centru za socijalnu skrb, u tzv. autonomnim kućama, kakvih je u Hrvatskoj osam, nikakva uputnica nije potrebna. Također, žene koje su dobile prijave za remećenje javnog reda, a na žalost u obiteljskim sukobima često budu prijavljeni svi sudionici nasilnog ponašanja, ne mogu u državne domove ili smještaj Caritasa.

Inače, splitsko sklonište u potpunosti financira država, dok se udruge financiraju iz različitih izvora.

- Kako ćemo nešto nazvati sigurnom kućom, a ima kapacitet za svega tri žene s po jednim djetetom – pita Kučer i pojašnjava kako ima mjesta za sedam osoba, ali ako su to majke s jednim ili dvoje djece, tada su to tek tri mjesta.

Da je kapacitet skroman potvrdila nam je i Ivna Grubišić, voditeljica Caritasova smještaja, te dodala kako planiraju i proširenje, no nije mogla biti određenija po pitanju izglednog roka. Nije riječ o dogradnji postojećeg objekta, već o osiguranju novog na drugoj lokaciji.

- Ministarstvo vrlo rado voli govoriti o 19 skloništa, ali to je netočno jer mi imamo osam skloništa za žene i djecu, a ostalo su vam domovi koji primaju, između ostalih, žene i djecu, ali ne samo njih već ovisnike i mnoge druge – kaže Tolle.

Njena feministička organizacija ne prisiljava žene da prijavljuju nasilnike niti ih obavezuju da se zbog djece viđaju s nasilnim partenerima što, kako navodi Tolle, ostala skloništa rade. Žrtve koje od njih zatraže pomoć ne moraju se obraćati centrima za socijalnu skrb.

Grubišić, pak, odgovara da su oni dužni osigurati takve susrete po sudskim nalozima. Dodaje da i kod njih žrtva može doći samostalno, a potom oni odrađuju s centrima proceduru. Naglašava da rade u skladu s ugovorom potpisanim s Ministarstvom socijalne skrbi i po pravilima usklađenim s propisima Republike Hrvatske. Kod njih žrtve obiteljskog nasilja, a najčešće žene, ostaju do šest mjeseci, iznimno i do godine dana.

- Dajemo podršku ženama dok ne stanu na noge, što znači dok ne nađu adekvatan posao. Naša kuća je sigurna jer zadovoljava standarde sigurnosti poput video nadzora, panic tipke, imamo visokomoderni sustav zaštite i obavezu čuvanja tajnosti adrese, premda, kako živimo u malom gradu, mnogi znaju gdje smo – govori Grubišić.

Smatra kako se o njima ne zna dovoljno i zato što nisu puno po medijima jer moraju čuvati diskreciju i svojih zaposlenika, ali ponosna je na desetogodišnji rad svih svojih kolega. Pružaju i psihološku podršku, surađuju s pedagoškim službama po školama u koje se upisuju djeca... Pomažu sve, ističe, bez obzira na vjersku, nacionalnu ili bilo koju drugu pripadnost.

Isto to kaže i Neva Tolle, no dodaje da u skloništu žene koje su doživjele neki od oblika obiteljskog ili partnerskog nasilja mogu očekivati besplatan smještaj na sigurnoj i tajnoj adresi u razdoblju do godine dana, zatim svakodnevnu pomoć i podršku radnica skloništa poput savjetovanja, posredovanja s institucijama, pomoć u rješavanju praktičnih problema, kao i psihološku pomoć te terapiju. Osim toga, ženama se pruža mogućnost strukturiranog rada s djecom te pomoć u rješavanju njihovih emocionalnih problema vezanih za traumatska iskustva koja su doživjela. Nit pod kojima uvjetima ih se ne prisiljava da se viđaju s bivšim partnerima zlostavljačima.

---

---

Tolle upozorava da neki domovi koji se nazivaju skloništima ženama oduzimaju novac za smještaj i hranu i do 80 posto mjesečne zarade te da smiju raditi jedino ako nemaju djecu.

- Naša skloništa su nezavisne institucije i jedino takve mogu pružiti pravu zaštitu, a vi u Splitu to nemate. Još je gora situacija, primjerice, u Šibeniku, to tek morate vidjeti, a nitko to ne kotrolira – ogorčena je Tolle.

Kučer dodaje da su one kuće koje imaju udruge civilnog društva na neki način pastorke države za razliku od onih koje su u potpunosti naslonjene na državu.

- Postoje, kad je riječ o potrebnim kapacitetima europski standardi i konvencije o sigurnim kućama i to sukladno broju stanovnika. Jasno je da za broj stanovnika u gradu kakav je Split mi takvu kuću nemamo – zaključila je Kučer.

Prema procjeni Vijeća Europe, u Hrvatskoj nedostaje nešto manje od sedamsto kreveta za žrtve obiteljskog nasilja.

Zanimljivo je da govoto niti jedan kandidat na ovim izborima nije nijednom riječju spomenuo problem obiteljskog nasilja i žena žrtava. Čak ni u Splitu, gdje se prije par dana dogodilo brutalno seksualno nasilje nad 14-godišnjakinjom. Svima su bitni nogometni klubovi i stadioni, a premlaćenim ženama i traumatiziranoj djeci kojih je sve više, zbilja nije dovoljo sklonište koje je više nalik vali za tek jedan kaić u neveri. Prema tome, gospodo političari, bilo bi lijepo da ste u svoje programe uvrstili koju riječ i o tome!

---

Udruga Mirta

Sklonište u okviru Splitsko-makarske nadbiskupije nastalo je iz onoga kojeg je 2004. pokrenula udruga Mirta kao jedino u Splitsko-dalmatinskoj županiji i jedno od prvih u Hrvatskoj.

Brojalo je ukupno deset mjesta, sedam za žene i djecu iznad sedam godina te tri za djecu do sedam godina. Zbog financijskih probelema sklonište 2009. godinu nije radila, a potom ga preuzima Caritas.

"Mirta” je u svibnju 2011. odaslala je obavijest partnerima i suradnicima kako je “primorana zatvoriti program Skloništa za žrtve nasilja u obitelji, zaključno s 30. travnja, te da je, odlukom Grada Splita, ključeve prostora u kojem je djelovalo Sklonište predala Caritasu”.

---