stdClass Object
(
[id] => 1299490
[title] => Veliki povratak Izabele Martinović: ‘Glazba me spasila i izliječila, a doktor je moj slučaj opisao u knjizi...‘
[alias] => veliki-povratak-izabele-martinovic-glazba-me-spasila-i-izlijecila-a-doktor-je-moj-slucaj-opisao-u-knjizi
[catid] => 262
[published] => 1
[introtext] =>
[fulltext] =>
Baš kao i lik Mickeyja Mousea koji joj krasi sat, takva je i Izabela Martinović (48). Na prvi dojam plaha, emotivna i samozatajna, no na sceni energična lavica, razigrana poput djeteta. Svi je pamtimo kao slatku malu plavušu iz grupe Stijene, ali daleko je ona od male slatke plavuše. Iako pažljivo dozira pojavljivanja u javnosti, njezina karijera traje gotovo trideset godina, a danas je na ulici prepoznaju čak i generacije koje u doba kad je Izabela započinjala karijeru nisu bile ni rođene.
- Prije dva mjeseca u Splitu su dvije djevojke bile u istom restoranu kao i ja. Vidim, stalno gledaju u mene, kad sam odlazila počele su pjevati "Ti što na Rivi stojiš sam". Onda sam im se usred restorana pridružila i ja i kazala: "Da, to sam ja!" (smijeh). Baš mi je to bilo simpatično – kaže nam Izabela s kojom smo uz kavicu pretresli njezin životni i profesionalni put.
- Mnogi me i dalje gledaju iz perspektive bolesti, ali ljudi moji, to je prošlo svršeno vrijeme, život je nešto drugo… Sama sam izabraglazbeni put i nikad nisam bila nametljiva – kazala je u jednom trenutku Izabela, pred kojom je veliki povratak na scenu s grupom Stijene.
---
‘Sve se dogodilo neplanirano i spontano. Prvo smo u studiju snimali pjesmu ‘Dome moj‘, a kad smo čuli finalni proizvod, odlučili smo je poslati na Splitski festival‘
Nikola Vilić/Cropix
---
Osim što će krajem godine izdati album s novim obradama 12 najuspješnijih hitova grupe, Stijene predvođene Izabelom očekuje i nastup na Splitskom festivalu s pjesmom "Dome moj", čija je premijera spota bila prije tjedan dana.
U grupu Stijene ste došli sada već davne 1995., a u njoj ste proveli pet godina. Kako ste se osjećali kao nasljednica Zorice Kondže, Vesne Ivić, Maje Blagdan, Zrinke, Ines Žižić…?
- Svaka od njih ima neku svoju čar i posebnost. Nisam se željela opterećivati time što sam ih naslijedila, već unijeti u grupu osobni pečat. Mišu Limića sam već poznavala jer sam bila u njegovoj glazbenoj školi. Sjećam se da je tražio novu pjevačicu za grupu i u konkurenciji je bilo nas pet djevojaka. Na jednom koncertu u Baškoj Vodi publika je odlično reagirala na mene, zvali su me da se vratim na pozornicu nekoliko puta. Nisu mi ni znali ime, nego su dovikivali: "Oćemo plavu, oćemo plavu!" A ja sva sramežljiva promatram to s pozornice. Mišo mi je kasnije rekao da je baš u tom trenutku odlučio da ja budem nova pjevačica. Bilo je to ostvarenje sna jer sam slušala grupu i prije nego što sam došla. Godinu dana nakon mog dolaska izbacili smo uspješne singlove "Znaj, volim te" i "Ti što na Rivi stojiš sam", koji su osvojili publiku.
Nastupali ste i na Dori s pjesmom "Još te volim kao nekada", koja se i danas rado sluša.
- To je bilo 1998. Osvojili smo sedmo mjesto. Drago mi je što je ostala među ljudima, znaju mi kazati da se svaki dan vrti na CMC-u.
Tri godine u Švedskoj
Uhvati li vas nostalgija kad vidite te stare spotove?
- Znam kazati: "Ajme kako sam tu bila mlada" (smijeh). Zanimljivo je to čuti i vidjeti jer shvatite i koliko vam se glas s vremenom promijenio i napredovao.
---
S novom postavom grupe Stijene
Boštjan Vučak
---
Koliko se današnja vremena razlikuju od onih kad ste vi počeli karijeru? Je li tada bilo teže uspjeti ili lakše?
- Teško je bilo i tada. Iako toga nisam bila svjesna, jer sam imala sreće što sam ušla u već poznatu grupu koja je imala ime i renome. Mislim da je danas najteže stvoriti svoj brend. Kad čujem pjesme mladih izvođača, imam osjećaj da svi pjevaju isto i to je problem. Kad sam počinjala karijeru imala sam zacrtani cilj da ljudi, kad me čuju na radiju, kažu: "Aha, ovo je Izabela!" Vjerujte mi, to je teško postići. Tu treba godina i godina rada. Premalo smo tržište, a puno pjevača, mada je najveći problem nedostatak kvalitetnih kompozitora.
Koga cijenite od pjevača mlađe generacije?
- Jako mi se sviđa duet Matije Cveka i Eni Jurišić. Odmah kad sam čula tu pjesmu znala sam da će biti hit.
Zašto ste otišli iz Stijena?
- Bilo je u tih pet godina i uspona i padova, pa i razočaranja, ali sam uvijek slušala srce. Imam intuiciju i mogu procijeniti što je dobro za mene i uistinu ne žalim ni za čim. To je moj put koji je trebao biti takav. Nisam nikad išla za tim da ću pjevati neku drugu vrstu glazbe samo da zaradim više ili bila popularnija i imala više obožavatelja. Dogodio se niz nespretnih okolnosti, od toga da nismo imali dobrog menadžera, otišli su nam bubnjar i gitarist i eto… Grupa je mojim odlaskom prestala postojati, ja sam bila zadnja pjevačica, iako sam nedugo poslije odlaska snimila s njima album koji se zvao Izabela.
Što ste radili nakon Stijena?
- Jedno sam razdoblje živjela u Švedskoj, gdje sam upoznala mnoštvo glazbenika. Provela sam tamo tri godine. Nažalost, album koji sam trebala napraviti nije nikad izišao, nisam se uspjela dogovoriti s izdavačima, očito tada to nije bio pravi trenutak.
Kako je došlo do ponovnog okupljanja s grupom?
- Sve se dogodilo neplanirano i spontano. Prvo smo u studiju snimali pjesmu "Dome moj", a kad smo čuli finalni proizvod, odlučili smo je poslati na Splitski festival, što nam se pokazalo i kao dobra prilika da se opet pokažemo publici.
O čemu pjevate u "Dome moj"?
- Glazbeno je baš žestoka, a tekstom pripada mediteranskom izričaju.
---
---
Govori o vječnoj temi iseljeništva, koje je bilo prisutno još kada su naši djedovi odlazili u inozemstvo trbuhom za kruhom. Ali svi se uvijek vrate i žude za tim povratkom u domovinu. Pjesma je napravljena bez ikakve kalkulacije i voljela bih da je ljudi zavole i prepoznaju se u njoj.
Duet sa sestrom Danijelom
Puno se pisalo o vašem mogućem duetu sa sestrom Danijelom. Hoće li se to realizirati?
- Ja bih voljela. Dapače. Evo ovom prilikom pozivam kompozitore da pošalju ponudu i spoje naša dva glasa. Pa tko zna, možda nas gledate i na Dori iduće godine.
Volite li slušati sestrine pjesme?
- Naravno. Kad god sam u Zagrebu, odem na njezin koncert, čak mi se više sviđa ono što radi u zadnje vrijeme, jer je napravila lagani odmak od prijašnjih pjesama. Posljednji album "Neopisivo" mi je baš ona, vidim je u takvom stilu u budućnosti.
---
Isti fotoreporter, ista junakinja, isto mjesto...ali 1999. godine
Nikola Vilić/Cropix
---
Vaša tetka je časna sestra. Koliko vam je vjera važna?
- Odgajani smo u tom duhu. Kroz godine čovjek pronalazi sebe, vjera mi je bitna na neki moj način. Imam je u srcu i mislim da trebamo živjeti i ponašati se prema drugima na način na koji doživljavamo i svoju vjeru. Ne koliko ću puta otići na misu, nego mogu li to prenijeti na svoj život, pomoći nekome kome je potrebno, biti rame za plakanje prijatelju…
Imate li puno prijatelja?
- Imam puno poznanika, a pravih prijatelja malo, nekolicinu. Kad razmislim imam sigurno pet ljudi kojima se mogu obratiti u svakom trenutku, nazvati ih recimo u tri ujutro i kazati im: "Ljudi, nije dobro, spašavajte…"
Jeste li bliski s tetom?
- Ona je sada u Sutivanu na Braču. Inače je radila u kuhinji, prošla je i sjemenište. Zove nas uvijek, moli za nas i čuva u molitvama. Prati Danijelu i mene, uz nas je. Otišla sam jednom kod nje u samostan, to je jedan svijet za sebe.
Jeste li ikad razmišljali da i sami postanete časna sestra?
- Kako ne. Dok sam bila mlađa, vrzmale su mi se te misli, bilo mi je to zanimljivo kroz igru, pogotovo jer sam znala da mi je i teta časna sestra.
Kako je izgledalo vaše djetinjstvo s dva brata i sestrom?
- Bilo nam je jako zanimljivo. Često sam znala govoriti: "Super što nas je tako puno jer ne moramo posuđivati susjede." Znate ono kad vam za neku igru treba četvero, tipa "Čovječe ne ljuti se", mi smo bili jedna od rijetkih obitelji u kojima su roditelji imali četvero djece. Odgojeni smo da budemo bliski i vezani jedni za druge dandanas. Ja sam treća po redu, brat Denis je prvi, on je također glazbenik, svira u pratećem bendu Doris Dragović, onda je došla Danijela i zadnji je brat Ivan, koji jedini nije završio u glazbi.
---
Jedna iz djetinjstva
Privatni album
---
Tko je od vas bio najnestašniji? (smijeh).
- Bome, Danijela je bila vragolan, ja sam povučenija i mirnija, a takva sam i danas. Zbog te moje naravi nitko u kući nije znao da pomišljam kako se želim baviti glazbom. Sve sam to izvela poskrivečki, na neki svoj način. Čak su bili iznenađeni mojom odlukom jer su Danijela i Denis prvi ušli u svijet glazbe, mislim da to nisu očekivali i od mene. U jednom im je trenutku to bio i šok, pitali su me: "Čekaj, zar bi ti stvarno pjevala?"
Ravne njive, selo Koprivno...
U kojem dijelu Splita ste odrastali?
- Na Ravnim njivama. Dok su mi bili živi baka i djed, odlazili smo često na selo u Koprivno, uglavnom vikendima. Obično bismo išli na misu i ručak i to su za mene bila baš lijepa i bezbrižna vremena. Sve je bilo drugačije nego danas.
I je li vam bilo draže vrijeme provoditi u Koprivnom ili u Splitu?
- Kao dijete i nisam nešto voljela ići na selo Znala bih smrdjeti i po dimu (smijeh), ali kako idem starija sve mi više godi taj mir koji sad osjećam kad dođem u Koprivno.
Imate i polje tamo, je li tako? Vješti ste i u poljoprivredi?
- Bome jesam (smijeh). Imamo posađene kukumare, pome, tikvice, krumpire… Ima tu posla, tata je glavni. Volim povrće i drago mi je što imamo domaću spizu iz vlastitog polja.
---
---
Ljubav prema glazbi ste naslijedili od tate Ivana?
- Jesmo! On je cijeli život u klapama i crkvenom zboru, tako da su Martinovići u svim prigodama, bili to rođendani, vjenčanja ili nešto treće, uvijek vodili glavnu riječ u pitanju glazbe i bili za mikrofonom.
Rekli ste da su roditelji bili iznenađeni vašom odlukom da se bavite pjevanjem. U kojem ste trenutku znali da želite biti pjevačica?
- Nema nekog posebnog trenutka. Jednom sam u brata našla kazetu grupe Stijene. Preslušavala sam te pjesme dosta dugo. Pjevala sam i u crkvi svetog Dominika na Pazaru, koja je jedna od prvih imala svoj vlastiti bend u Splitu. I od toga je sve zapravo krenulo. Susreti s publikom i hrabrost da krenem dalje. Nakon srednje Ekonomske škole počela sam se i profesionalno baviti glazbom. To mi je bila i ostala najveća ljubav. Ništa od moje ekonomije, ali nikad ne reci nikad.
Pet godina ‘bunkera‘
---
Nikola Vilić/Cropix
---
Ako se ne varam, u jednom ste razdoblju života radili i kao tajnica?
- Jesam, jer sam tada imala nedoumice oko glazbe, mislila sam što će mi više to, idem nešto drugo pokušati. Međutim, vrlo brzo u moj je život opet ušla glazba.
U kojem ste razdoblju života bili najsretniji?
- Moje dvadesete su bile baš lepršave i neopterećene. Sad, kad sam u četrdesetima, životne prilike vam donesu ozbiljnije razmišljanje što vas osvijesti, postanete mudriji i svjesniji svega. Čvrsto stojim na zemlji, sigurnija sam u svoje odluke.
A kad vam je bilo najteže?
- Krajem osmog razreda i čitavu srednju školu dok sam se borila s teškom bolesti. Nekad se i šalim na taj račun, pa kažem da sam nastavila živjeti nakon svega toga kao da imam trinaest godina.
Znam da nerado pričate o tome. Kao djevojčici dijagnosticiran vam je rak limfnih žlijezda, s kojim ste se borili pet godina, čak ste i izgubili kosu. Kako vam je to bilo prolaziti kao djetetu?
- Ljudi su u to vrijeme bili strašljivi, malo se i znalo o tome. To smo zaista proživljavali samo moja obitelj i ja. Čak u tom trenutku nisu ni prijatelji bili uz mene, izbjegavali su dolaziti, ne shvaćajući da mi svojim prisustvom mogu pomoći da zaboravim na to, da izađemo vani, prošetamo… Tih pet godina prošlo mi je kao da sam bila u nekom bunkeru, sama za sebe. Glazba me spasila! Nakon izlječenja odmah sam počela pjevati, bila sam fascinirana svime u vezi glazbe. Njome sam sebe dosta izdignula. Sjećam se da mi je jedan liječnik koji me vodio rekao da sam pravi primjer za knjigu, on je na kraju moj slučaj i opisao u jednoj znanstvenoj knjizi. Smatram da me glazba stvarno spasila i izliječila! Iako nisam izašla neokrznuta iz svega toga, pomirila sam se s time, ali dobro, još uvijek sam živa i zdrava. Čovjek snuje, Bog odlučuje.
Sretna u ljubavi
Je li vam krivo što se u medijima dandanas vaša borba s bolešću spominje kad ste vi u pitanju?
- Nikad mi nitko, osim novinarke Dolores Tolić, nije dao priliku da o tome progovorim točno onako kako se dogodilo. Pisalo se puno neistina i neprovjerenih informacija. Ne želim da me zbog te bolesti ljudi doživljavaju jadnom, ovakvom ili onakvom, jer se ne smatram takvom. Izborila sam se s time i nastavila dalje živjeti. Imala sam sreću, jer bilo je ljudi koji je tada nisu imali, stoga se smatram počašćenom što sada sjedim i razgovaram s vama, jer je moglo biti i drukčije. Tada toga nisam bila svjesna. A da mi ne smeta ta stigma oko bolesti u medijima, neću vam lagati – smeta mi. Isto kao i kad se piše da sam sestra od Danijele Martinović. Pa ja imam svoje ime i svoju karijeru! U redu bi bilo da se to piše ako sam tek počela pjevati, ali ja sam u ovome poslu već skoro trideset godina. Smiješno mi je i jer rijetko kad vidim da novinari pitaju Danijelu za mene. Ali, daleko od toga da me može to uvrijediti, Danijela je moja sestra.
Smeta li vam kad vas pitaju kako to da se još niste udali?
- Ma ne smeta. Nemam što odgovoriti osim da je u nekoj fazi mog života to bio moj izbor, ali sam možda i bila u pravu. Da sam se udala, sigurno bih se već razvela (smijeh).
---
Izabela Martinović i naš novinar Vinko Paić
Privatni album
---
Kako ljubav?
- Dobro. Ljubav je bol, a Bol je na Braču! (smijeh).
Što vam znači ljubav?
- Prije svega poštovanje i razumijevanje između osoba. Sve je drugo prolazno. Danas je jako teško pronaći neku kvalitetnu osobu. Teže nego prije. No, mislim da sam sretna u ljubavi. Ne žalim se.
A što je za vas sreća?
- Kad čovjek spozna sebe do kraja. Da realno kaže: "To su moje mane i vrline i prihvaćam ih takve kakve jesu." Govorim to iz svog osobnog iskustva jer je meni samoj trebalo dugo da to prihvatim. Smatrala sam da je život idealan, no onda shvatiš da tako nešto ne postoji.
Jedno vrijeme radila je i kao tajnica, \u017eivjela je i u \u0160vedskoj, no glazba nikad nije oti\u0161la \n \n\u00a0<\/p>","
Izabela Martinovi\u0107 i na\u0161 novinar Vinko Pai\u0107<\/p>","
S novom postavom grupe Stijene\u00a0<\/p>","
\u2018Sve se dogodilo neplanirano i spontano. Prvo smo u studiju snimali pjesmu \u2018Dome moj\u2018, a kad smo \u010duli finalni proizvod, odlu\u010dili smo je poslati na Splitski festival\u2018<\/p>","
\n \n \n\u00a0<\/p>","","
Nova pjesma glazbeno je vrlo \u017eestoka<\/p>","
\n \n \n \n\u00a0<\/p>","","
\n \n \n \n\u00a0<\/p>","
\n \n\u00a0<\/p>","
\u2018Vjera mi je bitna na neki moj na\u010din. Imam je u srcu i mislim da trebamo \u017eivjeti i pona\u0161ati se prema drugima na na\u010din na koji do\u017eivljavamo i svoju vjeru\u2018<\/p>","
\n \n\u00a0<\/p>","
\n \n \n \n\u00a0<\/p>","
\n \n\u00a0<\/p>","
\n \n \n \n\u00a0<\/p>","
\n \n\u00a0<\/p>","
Jedna iz djetinjstva<\/p>","","","
Isti fotoreporter, ista junakinja, isto mjesto...ali 1999. godine<\/p>\n\n
‘Sve se dogodilo neplanirano i spontano. Prvo smo u studiju snimali pjesmu ‘Dome moj‘, a kad smo čuli finalni proizvod, odlučili smo je poslati na Splitski festival‘
‘Vjera mi je bitna na neki moj način. Imam je u srcu i mislim da trebamo živjeti i ponašati se prema drugima na način na koji doživljavamo i svoju vjeru‘
PRIVATNI ALBUM
)
)
[bgPosition] =>
[text] => {OCMSplitter}
Baš kao i lik Mickeyja Mousea koji joj krasi sat, takva je i Izabela Martinović (48). Na prvi dojam plaha, emotivna i samozatajna, no na sceni energična lavica, razigrana poput djeteta. Svi je pamtimo kao slatku malu plavušu iz grupe Stijene, ali daleko je ona od male slatke plavuše. Iako pažljivo dozira pojavljivanja u javnosti, njezina karijera traje gotovo trideset godina, a danas je na ulici prepoznaju čak i generacije koje u doba kad je Izabela započinjala karijeru nisu bile ni rođene.
- Prije dva mjeseca u Splitu su dvije djevojke bile u istom restoranu kao i ja. Vidim, stalno gledaju u mene, kad sam odlazila počele su pjevati "Ti što na Rivi stojiš sam". Onda sam im se usred restorana pridružila i ja i kazala: "Da, to sam ja!" (smijeh). Baš mi je to bilo simpatično – kaže nam Izabela s kojom smo uz kavicu pretresli njezin životni i profesionalni put.
- Mnogi me i dalje gledaju iz perspektive bolesti, ali ljudi moji, to je prošlo svršeno vrijeme, život je nešto drugo… Sama sam izabraglazbeni put i nikad nisam bila nametljiva – kazala je u jednom trenutku Izabela, pred kojom je veliki povratak na scenu s grupom Stijene.
---
‘Sve se dogodilo neplanirano i spontano. Prvo smo u studiju snimali pjesmu ‘Dome moj‘, a kad smo čuli finalni proizvod, odlučili smo je poslati na Splitski festival‘
Nikola Vilić/Cropix
---
Osim što će krajem godine izdati album s novim obradama 12 najuspješnijih hitova grupe, Stijene predvođene Izabelom očekuje i nastup na Splitskom festivalu s pjesmom "Dome moj", čija je premijera spota bila prije tjedan dana.
U grupu Stijene ste došli sada već davne 1995., a u njoj ste proveli pet godina. Kako ste se osjećali kao nasljednica Zorice Kondže, Vesne Ivić, Maje Blagdan, Zrinke, Ines Žižić…?
- Svaka od njih ima neku svoju čar i posebnost. Nisam se željela opterećivati time što sam ih naslijedila, već unijeti u grupu osobni pečat. Mišu Limića sam već poznavala jer sam bila u njegovoj glazbenoj školi. Sjećam se da je tražio novu pjevačicu za grupu i u konkurenciji je bilo nas pet djevojaka. Na jednom koncertu u Baškoj Vodi publika je odlično reagirala na mene, zvali su me da se vratim na pozornicu nekoliko puta. Nisu mi ni znali ime, nego su dovikivali: "Oćemo plavu, oćemo plavu!" A ja sva sramežljiva promatram to s pozornice. Mišo mi je kasnije rekao da je baš u tom trenutku odlučio da ja budem nova pjevačica. Bilo je to ostvarenje sna jer sam slušala grupu i prije nego što sam došla. Godinu dana nakon mog dolaska izbacili smo uspješne singlove "Znaj, volim te" i "Ti što na Rivi stojiš sam", koji su osvojili publiku.
Nastupali ste i na Dori s pjesmom "Još te volim kao nekada", koja se i danas rado sluša.
- To je bilo 1998. Osvojili smo sedmo mjesto. Drago mi je što je ostala među ljudima, znaju mi kazati da se svaki dan vrti na CMC-u.
Tri godine u Švedskoj
Uhvati li vas nostalgija kad vidite te stare spotove?
- Znam kazati: "Ajme kako sam tu bila mlada" (smijeh). Zanimljivo je to čuti i vidjeti jer shvatite i koliko vam se glas s vremenom promijenio i napredovao.
---
S novom postavom grupe Stijene
Boštjan Vučak
---
Koliko se današnja vremena razlikuju od onih kad ste vi počeli karijeru? Je li tada bilo teže uspjeti ili lakše?
- Teško je bilo i tada. Iako toga nisam bila svjesna, jer sam imala sreće što sam ušla u već poznatu grupu koja je imala ime i renome. Mislim da je danas najteže stvoriti svoj brend. Kad čujem pjesme mladih izvođača, imam osjećaj da svi pjevaju isto i to je problem. Kad sam počinjala karijeru imala sam zacrtani cilj da ljudi, kad me čuju na radiju, kažu: "Aha, ovo je Izabela!" Vjerujte mi, to je teško postići. Tu treba godina i godina rada. Premalo smo tržište, a puno pjevača, mada je najveći problem nedostatak kvalitetnih kompozitora.
Koga cijenite od pjevača mlađe generacije?
- Jako mi se sviđa duet Matije Cveka i Eni Jurišić. Odmah kad sam čula tu pjesmu znala sam da će biti hit.
Zašto ste otišli iz Stijena?
- Bilo je u tih pet godina i uspona i padova, pa i razočaranja, ali sam uvijek slušala srce. Imam intuiciju i mogu procijeniti što je dobro za mene i uistinu ne žalim ni za čim. To je moj put koji je trebao biti takav. Nisam nikad išla za tim da ću pjevati neku drugu vrstu glazbe samo da zaradim više ili bila popularnija i imala više obožavatelja. Dogodio se niz nespretnih okolnosti, od toga da nismo imali dobrog menadžera, otišli su nam bubnjar i gitarist i eto… Grupa je mojim odlaskom prestala postojati, ja sam bila zadnja pjevačica, iako sam nedugo poslije odlaska snimila s njima album koji se zvao Izabela.
Što ste radili nakon Stijena?
- Jedno sam razdoblje živjela u Švedskoj, gdje sam upoznala mnoštvo glazbenika. Provela sam tamo tri godine. Nažalost, album koji sam trebala napraviti nije nikad izišao, nisam se uspjela dogovoriti s izdavačima, očito tada to nije bio pravi trenutak.
Kako je došlo do ponovnog okupljanja s grupom?
- Sve se dogodilo neplanirano i spontano. Prvo smo u studiju snimali pjesmu "Dome moj", a kad smo čuli finalni proizvod, odlučili smo je poslati na Splitski festival, što nam se pokazalo i kao dobra prilika da se opet pokažemo publici.
O čemu pjevate u "Dome moj"?
- Glazbeno je baš žestoka, a tekstom pripada mediteranskom izričaju.
---
---
Govori o vječnoj temi iseljeništva, koje je bilo prisutno još kada su naši djedovi odlazili u inozemstvo trbuhom za kruhom. Ali svi se uvijek vrate i žude za tim povratkom u domovinu. Pjesma je napravljena bez ikakve kalkulacije i voljela bih da je ljudi zavole i prepoznaju se u njoj.
Duet sa sestrom Danijelom
Puno se pisalo o vašem mogućem duetu sa sestrom Danijelom. Hoće li se to realizirati?
- Ja bih voljela. Dapače. Evo ovom prilikom pozivam kompozitore da pošalju ponudu i spoje naša dva glasa. Pa tko zna, možda nas gledate i na Dori iduće godine.
Volite li slušati sestrine pjesme?
- Naravno. Kad god sam u Zagrebu, odem na njezin koncert, čak mi se više sviđa ono što radi u zadnje vrijeme, jer je napravila lagani odmak od prijašnjih pjesama. Posljednji album "Neopisivo" mi je baš ona, vidim je u takvom stilu u budućnosti.
---
Isti fotoreporter, ista junakinja, isto mjesto...ali 1999. godine
Nikola Vilić/Cropix
---
Vaša tetka je časna sestra. Koliko vam je vjera važna?
- Odgajani smo u tom duhu. Kroz godine čovjek pronalazi sebe, vjera mi je bitna na neki moj način. Imam je u srcu i mislim da trebamo živjeti i ponašati se prema drugima na način na koji doživljavamo i svoju vjeru. Ne koliko ću puta otići na misu, nego mogu li to prenijeti na svoj život, pomoći nekome kome je potrebno, biti rame za plakanje prijatelju…
Imate li puno prijatelja?
- Imam puno poznanika, a pravih prijatelja malo, nekolicinu. Kad razmislim imam sigurno pet ljudi kojima se mogu obratiti u svakom trenutku, nazvati ih recimo u tri ujutro i kazati im: "Ljudi, nije dobro, spašavajte…"
Jeste li bliski s tetom?
- Ona je sada u Sutivanu na Braču. Inače je radila u kuhinji, prošla je i sjemenište. Zove nas uvijek, moli za nas i čuva u molitvama. Prati Danijelu i mene, uz nas je. Otišla sam jednom kod nje u samostan, to je jedan svijet za sebe.
Jeste li ikad razmišljali da i sami postanete časna sestra?
- Kako ne. Dok sam bila mlađa, vrzmale su mi se te misli, bilo mi je to zanimljivo kroz igru, pogotovo jer sam znala da mi je i teta časna sestra.
Kako je izgledalo vaše djetinjstvo s dva brata i sestrom?
- Bilo nam je jako zanimljivo. Često sam znala govoriti: "Super što nas je tako puno jer ne moramo posuđivati susjede." Znate ono kad vam za neku igru treba četvero, tipa "Čovječe ne ljuti se", mi smo bili jedna od rijetkih obitelji u kojima su roditelji imali četvero djece. Odgojeni smo da budemo bliski i vezani jedni za druge dandanas. Ja sam treća po redu, brat Denis je prvi, on je također glazbenik, svira u pratećem bendu Doris Dragović, onda je došla Danijela i zadnji je brat Ivan, koji jedini nije završio u glazbi.
---
Jedna iz djetinjstva
Privatni album
---
Tko je od vas bio najnestašniji? (smijeh).
- Bome, Danijela je bila vragolan, ja sam povučenija i mirnija, a takva sam i danas. Zbog te moje naravi nitko u kući nije znao da pomišljam kako se želim baviti glazbom. Sve sam to izvela poskrivečki, na neki svoj način. Čak su bili iznenađeni mojom odlukom jer su Danijela i Denis prvi ušli u svijet glazbe, mislim da to nisu očekivali i od mene. U jednom im je trenutku to bio i šok, pitali su me: "Čekaj, zar bi ti stvarno pjevala?"
Ravne njive, selo Koprivno...
U kojem dijelu Splita ste odrastali?
- Na Ravnim njivama. Dok su mi bili živi baka i djed, odlazili smo često na selo u Koprivno, uglavnom vikendima. Obično bismo išli na misu i ručak i to su za mene bila baš lijepa i bezbrižna vremena. Sve je bilo drugačije nego danas.
I je li vam bilo draže vrijeme provoditi u Koprivnom ili u Splitu?
- Kao dijete i nisam nešto voljela ići na selo Znala bih smrdjeti i po dimu (smijeh), ali kako idem starija sve mi više godi taj mir koji sad osjećam kad dođem u Koprivno.
Imate i polje tamo, je li tako? Vješti ste i u poljoprivredi?
- Bome jesam (smijeh). Imamo posađene kukumare, pome, tikvice, krumpire… Ima tu posla, tata je glavni. Volim povrće i drago mi je što imamo domaću spizu iz vlastitog polja.
---
---
Ljubav prema glazbi ste naslijedili od tate Ivana?
- Jesmo! On je cijeli život u klapama i crkvenom zboru, tako da su Martinovići u svim prigodama, bili to rođendani, vjenčanja ili nešto treće, uvijek vodili glavnu riječ u pitanju glazbe i bili za mikrofonom.
Rekli ste da su roditelji bili iznenađeni vašom odlukom da se bavite pjevanjem. U kojem ste trenutku znali da želite biti pjevačica?
- Nema nekog posebnog trenutka. Jednom sam u brata našla kazetu grupe Stijene. Preslušavala sam te pjesme dosta dugo. Pjevala sam i u crkvi svetog Dominika na Pazaru, koja je jedna od prvih imala svoj vlastiti bend u Splitu. I od toga je sve zapravo krenulo. Susreti s publikom i hrabrost da krenem dalje. Nakon srednje Ekonomske škole počela sam se i profesionalno baviti glazbom. To mi je bila i ostala najveća ljubav. Ništa od moje ekonomije, ali nikad ne reci nikad.
Pet godina ‘bunkera‘
---
Nikola Vilić/Cropix
---
Ako se ne varam, u jednom ste razdoblju života radili i kao tajnica?
- Jesam, jer sam tada imala nedoumice oko glazbe, mislila sam što će mi više to, idem nešto drugo pokušati. Međutim, vrlo brzo u moj je život opet ušla glazba.
U kojem ste razdoblju života bili najsretniji?
- Moje dvadesete su bile baš lepršave i neopterećene. Sad, kad sam u četrdesetima, životne prilike vam donesu ozbiljnije razmišljanje što vas osvijesti, postanete mudriji i svjesniji svega. Čvrsto stojim na zemlji, sigurnija sam u svoje odluke.
A kad vam je bilo najteže?
- Krajem osmog razreda i čitavu srednju školu dok sam se borila s teškom bolesti. Nekad se i šalim na taj račun, pa kažem da sam nastavila živjeti nakon svega toga kao da imam trinaest godina.
Znam da nerado pričate o tome. Kao djevojčici dijagnosticiran vam je rak limfnih žlijezda, s kojim ste se borili pet godina, čak ste i izgubili kosu. Kako vam je to bilo prolaziti kao djetetu?
- Ljudi su u to vrijeme bili strašljivi, malo se i znalo o tome. To smo zaista proživljavali samo moja obitelj i ja. Čak u tom trenutku nisu ni prijatelji bili uz mene, izbjegavali su dolaziti, ne shvaćajući da mi svojim prisustvom mogu pomoći da zaboravim na to, da izađemo vani, prošetamo… Tih pet godina prošlo mi je kao da sam bila u nekom bunkeru, sama za sebe. Glazba me spasila! Nakon izlječenja odmah sam počela pjevati, bila sam fascinirana svime u vezi glazbe. Njome sam sebe dosta izdignula. Sjećam se da mi je jedan liječnik koji me vodio rekao da sam pravi primjer za knjigu, on je na kraju moj slučaj i opisao u jednoj znanstvenoj knjizi. Smatram da me glazba stvarno spasila i izliječila! Iako nisam izašla neokrznuta iz svega toga, pomirila sam se s time, ali dobro, još uvijek sam živa i zdrava. Čovjek snuje, Bog odlučuje.
Sretna u ljubavi
Je li vam krivo što se u medijima dandanas vaša borba s bolešću spominje kad ste vi u pitanju?
- Nikad mi nitko, osim novinarke Dolores Tolić, nije dao priliku da o tome progovorim točno onako kako se dogodilo. Pisalo se puno neistina i neprovjerenih informacija. Ne želim da me zbog te bolesti ljudi doživljavaju jadnom, ovakvom ili onakvom, jer se ne smatram takvom. Izborila sam se s time i nastavila dalje živjeti. Imala sam sreću, jer bilo je ljudi koji je tada nisu imali, stoga se smatram počašćenom što sada sjedim i razgovaram s vama, jer je moglo biti i drukčije. Tada toga nisam bila svjesna. A da mi ne smeta ta stigma oko bolesti u medijima, neću vam lagati – smeta mi. Isto kao i kad se piše da sam sestra od Danijele Martinović. Pa ja imam svoje ime i svoju karijeru! U redu bi bilo da se to piše ako sam tek počela pjevati, ali ja sam u ovome poslu već skoro trideset godina. Smiješno mi je i jer rijetko kad vidim da novinari pitaju Danijelu za mene. Ali, daleko od toga da me može to uvrijediti, Danijela je moja sestra.
Smeta li vam kad vas pitaju kako to da se još niste udali?
- Ma ne smeta. Nemam što odgovoriti osim da je u nekoj fazi mog života to bio moj izbor, ali sam možda i bila u pravu. Da sam se udala, sigurno bih se već razvela (smijeh).
---
Izabela Martinović i naš novinar Vinko Paić
Privatni album
---
Kako ljubav?
- Dobro. Ljubav je bol, a Bol je na Braču! (smijeh).
Što vam znači ljubav?
- Prije svega poštovanje i razumijevanje između osoba. Sve je drugo prolazno. Danas je jako teško pronaći neku kvalitetnu osobu. Teže nego prije. No, mislim da sam sretna u ljubavi. Ne žalim se.
A što je za vas sreća?
- Kad čovjek spozna sebe do kraja. Da realno kaže: "To su moje mane i vrline i prihvaćam ih takve kakve jesu." Govorim to iz svog osobnog iskustva jer je meni samoj trebalo dugo da to prihvatim. Smatrala sam da je život idealan, no onda shvatiš da tako nešto ne postoji.
‘Sve se dogodilo neplanirano i spontano. Prvo smo u studiju snimali pjesmu ‘Dome moj‘, a kad smo čuli finalni proizvod, odlučili smo je poslati na Splitski festival‘
‘Vjera mi je bitna na neki moj način. Imam je u srcu i mislim da trebamo živjeti i ponašati se prema drugima na način na koji doživljavamo i svoju vjeru‘
[{"id":"1","value":""},{"id":"2","value":"opet u stijenama"},{"id":"10","value":""},{"id":"97","value":""},{"id":"65","value":""},{"id":"63","value":"2"},{"id":"80","value":""},{"id":"81","value":""},{"id":"82","value":""},{"id":"83","value":""},{"id":"84","value":""},{"id":"85","value":""},{"id":"86","value":""},{"id":"88","value":""},{"id":"95","value":"0"},{"id":"105","value":""},{"id":"106","value":""},{"id":"107","value":""},{"id":"112","value":"13453"},{"id":"68","value":"2"},{"id":"78","value":"2"},{"id":"61","value":"1"},{"id":"62","value":"1"},{"id":"64","value":"1"},{"id":"67","value":"1"},{"id":"69","value":"1"},{"id":"70","value":"1"},{"id":"71","value":"1"},{"id":"73","value":"1"},{"id":"74","value":"1"},{"id":"77","value":"1"},{"id":"79","value":"1"},{"id":"87","value":"1"},{"id":"91","value":"1"},{"id":"92","value":"1"},{"id":"93","value":"1"},{"id":"94","value":"1"},{"id":"96","value":"1"},{"id":"98","value":"1"},{"id":"99","value":"1"}]
Jedno vrijeme radila je i kao tajnica, živjela je i u Švedskoj, no glazba nikad nije otišla
Nikola Vilić/Cropix
Baš kao i lik Mickeyja Mousea koji joj krasi sat, takva je i Izabela Martinović (48). Na prvi dojam plaha, emotivna i samozatajna, no na sceni energična lavica, razigrana poput djeteta. Svi je pamtimo kao slatku malu plavušu iz grupe Stijene, ali daleko je ona od male slatke plavuše. Iako pažljivo dozira pojavljivanja u javnosti, njezina karijera traje gotovo trideset godina, a danas je na ulici prepoznaju čak i generacije koje u doba kad je Izabela započinjala karijeru nisu bile ni rođene.
- Prije dva mjeseca u Splitu su dvije djevojke bile u istom restoranu kao i ja. Vidim, stalno gledaju u mene, kad sam odlazila počele su pjevati "Ti što na Rivi stojiš sam". Onda sam im se usred restorana pridružila i ja i kazala: "Da, to sam ja!" (smijeh). Baš mi je to bilo simpatično – kaže...
