Scena Kultura

15. HUMAN RIGHTS FILM FESTIVAL

Petar Milat: Ljudska prava su crvena krpa za nasilnike

15. HUMAN RIGHTS FILM FESTIVAL
Prije par godina sam u razgovoru s vama bio optimističan. Danas, puno manje. Val tzv. neliberalnih režima koji su počeli harati Europom ostavlja jako malo sumnje da se krećemo u lošem pravcu. Već i sam pojam ljudskih prava za te je (na)silnike crvena krpa, a kamoli pitanje njihove implementacije. A otkad je desnica otkrila civilno društvo kao svoj medij djelovanja, treba uvijek iznova naglašavati da civilno društvo nije instrument prisile većine nad manjinama, i treba se boriti protiv takve patvorine i falsifikata otvorenog društva.

Ovogodišnji, 15. Human Rights Film festival je pred nama, tempiran za održavanje od 4. do 10. prosinca. Petnaest je prilično visoka brojka, jubilej koji nalaže barem letimičan pogled u retrovizor od strane direktora HRFF-a Petra Milata.

- Da ćemo dogurati do tinejdžerskih godina tj. broja festivalskih izdanja, nismo ni slutili 2002., ali eto... Sad smo s festivalom u onom tvrdoglavom adolescentskom uzrastu kad se buniš protiv svih autoriteta. A s druge, pak, strane: to je doba prvih ljubavi, otkrivanja romantike.

Bunt - da s umjetnošću propituješ društvenu situaciju i okvire; ljubav - da u vrlo često nepovoljnim okolnostima ustraješ u svojim planovima i svojim izborima. HRFF vode dvije organizacije koje nisu primarno vezane uz film, već uz neke druge umjetnosti, uz teoriju ili uz aktivizam, pa nam je, također, uvijek bio svojstven donekle rubni položaj unutar filmskog polja – ističe Milat.

Mnogi hrvatski festivali u svojim selekcijama imaju filmove koji ukazuju na relevantna društvena pitanja i probleme. Koliko vam je teško opet i iznova pronalaziti nove naslove i koliko je otegotna okolnost što se HRFF odvija na samom kraju godine?
- Kao što se vjerojatno danas puno više toga napiše nego što se pročita, slično je s filmovima: ima ih naprosto toliko i toliko dobrih i relevantnih da bi svaki od festivala u Hrvatskoj mogao imati svog blizanca, a i tada bi ih ostalo previše još nepregledanih i neprikazanih. Naš selekcijski pristup je da težimo imati što više rezonancija između filmskih naslova koje odabiremo, i to ne nužno tematski, već po senzibilitetu.

I ako, na primjer, pogledamo neki film koji nas je oborio s nogu i koji bi mogao činiti okosnicu festivalskog programa, potom tražimo druge filmove i druge autore koji bi se na taj početni film mogli nadovezati, bez obzira koliko te veze bile neuobičajene ili čudne. Da smo posljednja veća filmska manifestacija tokom godine u Hrvatskoj, osjećamo više kao pozitivnu okolnost jer već i zbog samog datuma održavanja možemo ponuditi jedan drukčiji presjek i pogled na tekuću filmsku produkciju.

Ipak, program HRFF-a je jak i, među ostalim, uključuje nove filmove Seana Bakera, Laure Poitras, Hong Sang-sooa, Radua Judea, Iliana Meteva, te posthumni projekt Michaela Glawoggera - to su imena za kojima bi se otimao svaki festival…
- Forte našeg festivala je svakako njegova programska zaokruženost i deviza da je manje više. A to je brojnim autorima i producentima simpatično, kao i naš aktivistički gard, bilo da se radi o konkretnom društvenom angažmanu ili o ustrajnosti da promoviramo neke (naizgled) marginalne filmske poetike.

Festival se otvara čileanskim filmom LGBT tematike “Jedna čudesna žena“. Kojim temama još naginje HRFF u 15. izdanju?
- Festival-blizanac HRFF-a bi mogla biti jedna smotra novog južnoameričkog filma kako smo posebno “infišani“ u
Čileance i Argentince, pa je Leliova “Jedna čudesna žena“ već drugi ili treći čileanski film s kojim otvaramo festival. Odličan i važan film autora u usponu. O jednoj ženi-muškarcu kojoj smrt otima ljubav života, a društvo je šikanira.

Melodrama po ukusu onih koje ne impresioniraju nikakvi obiteljaši. Godina 2017. je bila, nažalost, i godina jednog predsjednika-klauna, pa smo se odlučili da prezentiramo i jedan manji, ali relevantan, niz američkih nezavisnih filmova koje se može čitati i kao umjetnički odgovor na “stanje nacije“.

HRFF je pokrenut 2002. godine s misijom promicanja kulture ljudskih prava. Koliko je festival uspio u tome?
- Naš izričit cilj je poticanje jedne sveobuhvatne kulture ljudskih prava, angažiranim i autorskim filmom. Što se tog dijela tiče, dakle etabliranosti filmskih izričaja do kojih nam je stalo ili, pak, našeg festivala među ostalim festivalima, tu jesmo zadovoljni. No, može li se biti zadovoljan kada se tolike važne stvari oko nas ponovno gaze nogama i zadrtim glavama?

Je li danas teže promicati kulturu ljudskih prava u Hrvatskoj i svijetu nego prije 15 godina?
- Prije par godina sam u razgovoru s vama bio optimističan. Danas, puno manje. Val tzv. neliberalnih režima koji su počeli harati Europom ostavlja jako malo sumnje da se krećemo u lošem pravcu. Već i sam pojam ljudskih prava za te je (na)silnike crvena krpa, a kamoli pitanje njihove implementacije. A otkad je desnica otkrila civilno društvo kao svoj medij djelovanja, treba uvijek iznova naglašavati da civilno društvo nije instrument prisile većine nad manjinama, i treba se boriti protiv takve patvorine i falsifikata otvorenog društva.

Na kakvoj su trenutnoj razini po vašem mišljenju ljudska prava u Hrvatskoj? Jesu li pogoršana u odnosu na prijašnje godine?
- Pogubnost nazadnjačkih tendencija u Hrvatskoj tek će, nažalost, doći na punu naplatu. Kako barem još postoji sloboda kretanja, mnogi su u ovoj zemlji već napravili svoj izbor. Bježe i odlaze...

Koliko film tu može napraviti? Koliko je film, dokumentarni ili igrani, podatan da u gledatelju promjeni poimanje svijeta i proširi svijet o ljudskim pravima?
- Vremena su mračna; sve je manje svjetla. Povjerenje u budućnost, u to da valja ići dalje, postalo je najograničenije dobro. Pa ipak... valja nam ići dalje, valja nam ustrajati. Valja nam upravo u umjetnosti filma koja se temelji na razmjeni svjetla i tame potražiti nove definicije i novo iskustvo svjetla i tame.

Naslovnica Kultura