Scena Kultura

Gurale bus u Titogradu

Iskustva jedine Splićanke u 'Ladaricama': ove male ženice napatile su se u rangu s rudarima, nećete vjerovati što su sve doživjele na svojim putešestvijama

Gurale bus u Titogradu

Uokvirena crno-bijela fotografija Splitskih plesova, a do nje, zamrznuti djelić trenutka vrtnje mladih Međimurki, čije suknje otkrivaju jedinu golu zonu koja se nalazi između dokoljenki i početka bedara. Tu je i gramofonska ploča, "Narodni običaju u izvedbi Lada", snimljena u "Jugotonu". Na omotu te ploče, kojoj je u potpunosti nepoznata godina produkcije, fotografirana je u vrtnji i naša sugovornica, 66-godišnja Meri Butirić, bivša ladarica, nama poznatija kao predsjednica udruge "Dyxy", županijske udruge za djecu i mlade s teškoćama čitanja, pisanja i učenja.

Uoči ovogodišnjeg koncerta ansambla "Lado" "Ispod duba stoljetnoga", koji će se u Spaladium Areni, htjeli smo zaviriti iza kulisa i progovoriti o životu jedne ladarice, jedne žene koja je djelić svoga života posvetila profesionalnom plesu, očuvanju hrvatske tradicije na najvišoj mogućoj razini.


Prvi folklorni koraci

Prve folklorne korake napravila je u splitskom društvu "Filip Dević", a sve se promijenilo u Zagrebu, kada je sasvim rekreacijski zaplesala u studiju koji je bio u sklopu "Lada" te su je pozvali na audiciju, prisjeća se naša sugovornica davne 1974. godine i samih početaka plesačke karijere.

Naime, "Lado" je za svakog amaterskog plesača folklora, nešto najljepše što na sceni postoji. Sklad glasova, koraka i harmonija boja i detalja, vuče te da postaneš dio toga jedinstvenog kolektiva koji od samih početaka ponosno i profesionalno promovira sva bogatstva Hrvatske. Međutim, teško se u postavi "Lada" pronađu ljudi iz drugih krajeva države. Naime, priča nam naša sugovornica kako brojni plesači "Lada" vode svoja društva u okolnim mjestima i gradovima, pa oni koji dolaze na audiciju su gotovi plesači i poznavatelji koraka i koreografija koje ansambl izvodi. Zato je Meri tek jedna od dvije Splićanke koje su plesale u tom profesionalnom ansamblu.

– Punih sedam godina sam plesala i mogu reći da je život s njima bio produžena mladost. Bez obzira koliko godina imaš, kroz pjesmu i ples, sve je lakše. Ta generacija je bila izuzetno povezana, a i danas su ostali jako dobri prijatelji koji se još uvijek druže – kaže Meri Butirić.


Svaka fotografija ima priču

Svaka fotografija na stolu priča svoju priču, tako i ova crno-bijela, na kojoj su u idealnoj liniji posloženi plesači u splitskoj nošnji.
Naime, tu koreografiju im je postavljao Branko Šegović, živuća legenda splitskoga folklora.

– On je odabrao plesače koji će plesati Split, no u jednom trenutku je pokazao prstom na mene i kazao: a ona mala će voditi Split. Nikada nisam bila solistica i to je za mene bilo jako čudno, međutim, saznala sam da taj sitni, sinkopirani korak, za razliku od ostalih, jedina imam u sebi. Naravno, ostali su se tada nasmijali i prokomentirali moje porijeklo – prisjeća se simpatičnog trenutka naša sugovornica.

– Ono što sam posebno voljela kod "Lada" je to što se pazilo na najmanje detalje. Od oglavlja do opanka, tako da smo znale ispod marame imati razne konstrukcije koje bi te marame držale na glavi, a da ne pričam o velikim brojevima podsuknja koje stoje ispod glavne nošnje i drže njezinu formu – pojašnjava nam sugovornica. Zato je njima, kao plesačima, osiguran beneficirani radni staž, jer je već davno utvrđeno kako noseći 15-ak kilograma nošnje na sebi, plešući i pjevajući, imaju na tijelo opterećenje kao rudar. Tada nije bila toliko dobra plaća, no sada je drukčija situacija. U razgovoru s pojedinim plesačima doznala je da su nekima mirovine oko 5 tisuća kuna, tako da je pojedincima, koji su solisti i jako dobri te dugogodišnji plesači, jako dobra plaća.

Ljetne turneje su najduže, traju po mjesec i pol dana. Ostala putovanja nisu trajala ispod deset dana. Tada "Lado" nije putovao "preko bare", ali su zato prošli cijelu Europu, od Engleske, Austrije, Francuske, Italije, istočne Njemačke, Rusije, koju su proputovali uzduž i poprijeko.

– Živiš obiteljski život jer je plesačima ansambl proširena obitelj, u kojoj se događa sve ono što se događa u užoj obitelji, puno ljubavi, radosti, svađe, mirenja, dogovora, razumijevanja i nerazumijevanja, predugo ste zajedno, ali bi se ipak na kraju znali dogovoriti – priča nam Meri.


Mučni trenuci

Sjeća se i mučnih trenutaka kada su u Vukovaru morali iz nastupa maknuti sve hrvatske koreografije. Nekada bi dolazili na koncerte pod pratnjom policije. Posebno se sjeća koncerta u Tuzli, gdje su pred sam početak nastupa ugledali prazno gledalište.
– Bili smo zbunjeni, jer nikoga nije bilo. Odjednom je uletjela policija i evakuirala nas.

Naime, bila je velika eksplozija u kemijskoj tvornici i cijela Tuzla je bila evakuirana, osim nas koji smo čekali publiku – prisjeća se Meri tada zastrašujućih trenutaka. Jednom su čak išli na koncert u tadašnji Titograd ili sadašnju Podgoricu, nažalost, pokvario se autobus, a plesači su ga morali preko sat vremena gurati i kasnili su na koncert tri sata. Kada su stigli, publika ih je još uvijek čekala. Tako su, premda umorni od nepredvidiva puta, svejedno otplesali koncert i, sjeća se naša sugovornica, odlično su ga otplesali, upravo zbog uporne publike. Međutim, više se nije pronalazila u tom životu.

– Kada bi otišli na turneju po dva mjeseca, kada bi me dijete pogledalo, pobjeglo bi mojoj mami u zagrljaj. Nisam to mogla podnositi i vratila sam se natrag s mužem u Split – priča nam Meri.

Nakon povratka u rodni grad, putevi su je odveli u drugim smjerovima, ali je ipak ostala vjerna folkloru. Postala je voditeljica Kulturno umjetničkog društva (KUD) "Brodosplit" 1982. godine, a nakon toga je nastavila raditi u KUD-u kao tajnica. No, "Lado" je uvijek bio i ostao najdraži.

– Ansambl vodi brigu o svojim starim plesačima, što je jako lijepo. Zato mogu reći da nisam objektivna kada ih gledam, ni jedan bivši plesač nije objektivan. Plesat će se meni najdraži plesovi, a posebno je zanimljivo što će ovaj splitski koncert biti posljednji za plesača Hrvoja Radića, a on je ujedno i jedini ostao iz moje generacije – zaključuje Meri koja će radosno pratiti posljednji nastup nekadašnjeg kolege i nekih novih "klinaca" koji su živući muzej i ambasadori naše tradicije.

Naslovnica Kultura