Scena Kultura

DIREKTOR SARAJEVO FILM FESTIVALA

Mirsad Purivatra: Filmske zvijezde nam dolaze besplatno, a politiku držimo dalje od SFF-a

DIREKTOR SARAJEVO FILM FESTIVALA
Dolazak svakog od navedenih gostiju je izuzetno kompliciran projekt, ali sretan sam da imamo fantastičan tim koji po svjetskim standardima radi na organizaciji tih posjeta. Sigurno je da SFF ima poseban status u okviru svjetskih festivala jer do sada nismo platili niti jedan honorar za gostovanje najvećih filmskih zvijezda, svi su došli u Sarajevo izražavajući poštovanje prema festivalu - govori Purivatra.

Kako se Mirsad Purivatra, direktor cijenjenog Sarajevo Film Festivala, počeo profesionalno baviti filmom i koji su korijeni SFF-a? To je duga priča, ali Purivatra nam je odlučio ispričati za početak intervjua, paralelno s početkom 23. izdanja SFF-a.
- Još dok sam studirao, pripadao sam ekipi alternativne scene u okviru omladinskog centra tadašnje organizacije CEDUS, zajedno sa suprugom Izetom koja je u tom periodu završavala studij arhitekture i bila na početku studija likovne akademije. U CEDUS-u smo organizirali koncerte, video i filmske programe, izložbe. Godine 1984. na poziv Emira Kusturice i Mladena Materića na Akademiju scenskih umjetnosti prihvaćam poziciju “šefa scene“ u Otvorenoj sceni Obala koja je bila u fazi nastanka. Obala, kako smo je tada kratko zvali, postala je ubrzo jedan od najznačajnijih kulturnih centara  u bivšoj Jugoslaviji.

Producirali smo kazališne predstave, među kojima su bile i kultne predstave “Tetovirano pozorište“ i “Mjesečeva predstava“ Mladena Materića organizirali smo veoma zanimljive filmske programe, izložbe. Rock bandovi Zabranjeno pušenje i Elvis J. Kurtović su vježbali i svirali u našem prostoru, a bar Obale je bio centralno mjesto okupljanja tadašnje New Primitivs scene. Kad je počeo rat Obala se raspala, dio nas je ostao u Sarajevu, a dio ga je napustio za sva vremena. Mi koji smo ostali organizirali smo novo udruženje, Obala art centar.

Za vrijeme opsade smo radili bez prekida sve četiri godine producirajući izložbe i održavajući filmske projekcije u Prvom ratnom kinu “Apolo“. Željeli smo sačuvati kulturu kao dio življenja čak i u gradu pod opsadom, bez struje, grijanja, vode, hrane i telefona. Građani Sarajeva su pod granatiranjem i snajperima svaku večer ispunjavali naše kino koje je radilo uz pomoć agregata. Bilo je to više od kinoprojekcije, postalo je kultno mjesto gdje su se građani mogli sresti i saznati što se događa u gradu... Tako smo se okrenuli filmskom programu, i negdje pred sami kraj opsade organizirali Prvi ljetni filmski festival u Sarajevu - ispripovijedao nam je Purivatra.  

Kako je rođena ideja i potreba za SFF-om?
- Ideja je rođena upravo tokom opsade u okviru Obala Art Centra i kao logičan slijed nastavka rada Ratnog kina koje je počelo još sredinom 1993. godine. Prvi SFF je održan od 25. listopada do 5. studenog 1995. godine. U to vrijeme, opsada Sarajeva je još uvijek bila u tijeku, a festival je tada organiziran kao svojevrsni vid duhovnog otpora ratu, rušenju grada, ubijanju i svemu onome što se dešavalo 90-ih na našim prostorima.

Jeste li davne 1995. mislili da ćete debelo prebaciti dvije znamenke sa SFF-om?
- Nadali smo se tome. Ali, kada se danas prisjećam svega toga mislim kako smo zapravo učinili mogućim nešto je je tada bilo nemoguće. Međutim, svo ovo vrijeme imali smo viziju, jasno postavljene ciljeve, a uz vrlo težak i naporan rad svih 365 dana, puno ulaganja u mlade ljude, putovanja, stvaranje mreža, pokazalo se ne samo mogućim, nego i receptom za uspjeh.

Napraviti filmski festival u Sarajevu, i to tijekom rata, zasigurno nije bio lagan zadatak. Možete li se prisjetiti (ratnih) početaka?
- Taj prvi Festival održan je iza vreća sa pijeskom, u prostoru koji je više ličio na bunker. Pretpostavljali smo tada da će posjeta biti mala, jer ipak je bio rat, a na ulicama Sarajeva svakodnevno je padalo na desetine granata.  Međutim, iznenađujući broj od 15.000 ljudi došao je gledati filmove, od kojih je 37 bilo iz 15 različitih država. Kada danas razmišljam o tome, sve mi to zaista izgleda nevjerojatno.

U opkoljeni grad su došli svjetski renomirani režiseri Alfonso Cuaron i Leos Carax, a iz Hrvatske Zrinko Ogresta, i to sigurno nećemo nikada zaboraviti. Sjećam se da su razgovori nakon projekcija trajali po sat ili dva, publika je bila toliko željna razgovora s ljudima koji dolaze iz svijeta koji živi bez granata i bez poniženja kojem su oni bili izloženi. Važno je napomenuti da smo za sve večernje projekcije osigurali 35 mm trake, i to tako što smo ih pronijeli kroz sarajevski Tunel spasa.

Druge godine SFF-a prikazali ste Dragojevićeva “Lepa sela lepo gore“. Niste se libili ugostiti srpske filmove od samog starta festivala?
- Ne, to je bio i jedan od ciljeva festivala - graditi čvrste veze u regiji sa svim autorima i profesionalcima koji ne koriste film za promociju nacionalističkih ideja. Dragojević je došao u Sarajevo, što izuzetno cijenim, i razgovarao s publikom o filmu koji je tada, pa čak i danas, vrlo diskutabilan, obrađujući temu iz samog početka ratnih zbivanja u ex-YU. Otvorenost ka dijalogu je također jedan od preduvjeta za prikazivanje filmova na našem festivalu.

S druge strane, SFF nije prikazao nijedan noviji Kusturičin film?
- Prikazali smo “Sjećaš li se Dolly Bell“ i “Otac na službenom putu“ u retrospektivi najboljih BiH filmova, ali Kusturica nije boravio nikada na našem festivalu, niti je posjetio Sarajevo od 1992. godine.

Kakav je bio SFF 1995., a kakav je danas? Koje su sličnosti, a koje razlike između prvog i 23. izdanja festivala?
- Od Prvog ljetnog festivala, pa sve do danas, SFF je rastao i razvijao se u skladu sa vizijom i zadatim ciljevima koje smo postavili te ratne 1995. godine. Jedan od glavnih ciljeva SFF-a je bio i ostao da radi na razvoju domaće i regionalne kinematografije te promociji mladih autora. Tim ciljevima smo ostali vjerni sve ove godine. U godinama koje su uslijedile festival je rastao, razvijao se, a sa njim i mi.

Festival je najprije imao prikazivački karakter, ali u godinama koje su uslijedile jasnim profiliranjem i jasnom strategijom, kreirali smo i ostale segmente kao što su industrija i trening. Iz nekadašnjeg Regionalnog programa izrastao je 2009. današnji Natjecateljski program, zahvaljujući kojem se, uz naš industrijski dio CineLink, SFF pozicionirao na mjesto regionalne platforme za razvoj i promociju filmske industrije. Mjesto na kojem se mogu vidjeti najbolji filmovi i susresti autori i profesionalci koje u tom trenutku nudi regija.

SFF ste radili s ciljem da postane platforma za razvoj BiH i regionalne, ex-YU kinematografije. Kakva je ex-YU kinematografija bila tada, a kakva je sada?
- Novo vrijeme je donijelo i nova pravila poslovanja. No, ostalo je još uvijek nešto od starog socijalističkog sistema u kojem politika ima značajan utjecaj. Značajno je primijetiti da su nastale nove, privatne, produkcijske kuće, da je sve više ex-YU filmova s europskim koprodukcijama i da je s novim tehnologijama lakše snimiti film. Mislim da je ex-YU kinematografija vrlo vitalna i da možemo očekivati daljnji uspon. Preduvjet će biti snažna i stabilna podrška profesionalno uspostavljenih filmskih centara u svim zemljama i daljnje jačanje javnih TV servisa kao generatora audiovizualne produkcije.

Ipak, ove godine unutar sedam filmova iz glavne konkurencije nijedan nije iz bivše Jugoslavije? Kako to?
- Natjecateljski program u kategoriji igranog filma, koji prioritet daje ostvarenjima koja u Sarajevu imaju svjetsku ili međunarodnu premijeru, ove godine donosi sedam filmova, među kojima nažalost nemamo nijedan film s prostora bivše Jugoslavije, a za to nema niti jedan drugi razlog osim kvalitete koji je uvijek jedini kriterij za odabir filmova.
Moram reći da na prostoru bivše Jugoslavije nije problem u kvantiteti nego upravo u kvaliteti proizvedenih filmova, a na konačni odabir filmova za konkurenciju utječe i što SFF pokriva široku regiju, od Austrije do Azerbajdžana, koja nudi puno kvalitetnoga.

Jednostavno, imamo razdoblja kada kinematografije stoje bolje ili lošije, ali nema dvojbe da su naše kinematografije zapravo vitalne kinematografije. U našim pravilima za natjecateljski program je i uvjet da mora biti bar regionalna premijera, a neki filmovi nisu mogli to čekati, npr. “Ne gledaj mi u pjat“ Hane Jušić, koji ćemo prikazati u službenoj selekciji, ali van konkurencije.

Koju biste kinematografiju u regiji/ex-YU izdvojili kao najjaču u posljednje vrijeme (i zašto)? Kako ocjenjujete Hrvatsku?
- Nezahvalno je da ocjenjujem neku od kinematografija kao najjaču ili najslabiju. Imamo jako puno talenata, ali politika vrlo često bezrazložno kroji kulturnu politiku. Rekao bih da još plaćamo cijenu teškog i dugotrajnog procesa tranzicije. Trenutno Makedonija i Hrvatska, a od skoro i Srbija, ulažu dosta u svoje kinematografije jer imaju stabilne fondove, za razliku od BiH. Iako još uvijek vitalna, o čemu svjedoči i podatak da u okviru programa BiH film na SFF-u prikazujemo sedamdeset “low-budget“ filmova, BiH kinematografija još uvijek pati. Kada je u pitanju Hrvatska, rekao bih da ovo nije bila super uspješna godina za hrvatski igrani film, osim onoga što smo vidjeli od Hane Jušić koja je napravila fantastičan film.

Ipak, hrvatska filmska scena je vitalna kada su u pitanju kratki, studentski i dokumentarni film. Događanja oko Hrvatskog audiovizualnog centra (HAVC) ne idu na ruku razvoju hrvatske kinematografije. Kao posljedicu imate da ove godine hrvatski film nije na razini na kojoj je bio prethodnih godina. HAVC je bio primjer uspješnog projekta u regiji, a sva ta turbulencija koja je nastala zaustavila je progres. Doista sam teško primio sva događanja oko institucije koja je bila uzor svima u regiji. Nadam se da će novi ravnatelj uspjeti usmjeriti HAVC ponovno u pravcu kojim ga je vodio Hrvoje Hribar. Vjerujem da je ovo samo faza u kojoj se spremaju novi projekti i da će već iduće godine hrvatski film  “eksplodirati“.

Kakva je uloga SFF-a u regiji? Je li on igra glavnu ulogu u festivalskom filmu?
- Ne želim biti skroman, mogu reći da je SFF najjača platforma za razvoj regionalne kinematografije u ovom trenutku. Na SFF svake godine ima više od tisuću predstavnika filmske industrije iz BiH, regije, Europe i svijeta. Znači, imamo top klasu gostiju koji gledaju filmove, biraju projekte, ljude koji donose odluke. U okviru 18 programa bit će prikazano 235 filmova. U produkciji ili koprodukciji na SFF-u sudjeluju 54 zemlje, a Festival će biti domaćin 43 svjetske i 23 međunarodne premijere. Kada sve to uzmete u obzir, onda je jasno da je SFF zapravo najutjecajnija platforma za promociju i razvoj regionalne kinematografije.

Kako biste ocijenili Pulu, FEST i Zagreb Film Festival u odnosu na SFF i općenito?
- Smatram da su svi ti festivali jako važni za Hrvatsku. Međutim, moram naglasiti i da svi oni mogu dati i puno više, obzirom na potporu koju Hrvatska daje razvoju filmske industrije. Motovunski festival sada konačno ima definirani profil i kvalitetan izbor filmova, ali ono što mu nedostaje su sigurno gosti. Festival nije samo izbor filmova i njihovo prikazivanje, nego i prilika za susrete s gostima bez čega nema velikog i utjecajnog festivala. Za festival u Puli smatram da se “stalno traži“ jer ima veliko breme nacionalnog festivala. Nisam siguran da Pula ima format koji bi bio ravan formatu nekadašnje Pule. Zagreb je vrlo ugodan festival sa dobrim programom i neformalnom atmosferom.

Što mislite kakvu poziciju SFF ima u Europi?
- Sarajevo Film Festival je danas najveći i najutjecajniji filmski festival u našoj široj regiji i jedan od najznačajnijih europskih festivala koji u fokusu ima regiju, možda bih ga po značaju mogao usporediti sa festivalima kao Goteborg ili San Sebastian koji fokus imaju na Skandinaviju ili španjolsko jezično područje..

A u svijetu?
- Postoji nekoliko tisuća festivala pa je teško praviti usporedbe, ali sigurno je da brojni profesionalci iz čitavog svijeta biraju Sarajevo kao svoju destinaciju kada žele upoznati regiju Jugoistočne Europe.

Može li SFF još više narasti i kako? Imate li neku viziju? Koliko je već prerastao kapacitete Sarajeva?
- Infrastruktura i logistika koje ima grad Sarajevo limitirajući su za dalji razvoj SFF-a i to je činjenica koju ponavljmo već nekoliko godina. Festival je prerastao grad i kanton Sarajevo po pitanju infrastrukture i ovo je maksimum. Nepostojanje festivalskog ili kongresnog centra je veliki problem. Postoje neke dvorane i hotelski centri u Sarajevu, ali oni nisu na lokacijama koje bi odgovarale za koncept SFF-a. To je aktualno pitanje i više puta smo razgovarali o potrebi izgradnje jednog takvog festivalskog centra koji bi imao posla 365 dana, poput onih u Cannesu ili Berlinu.

Uspijevate dovesti slavna hollywoodska imena u Sarajevo – od Angeline Jolie i Brada Pitt do Roberta De Nira i (ove godine) Olivera Stonea i Johna Cleesa? Koja je tajna da oni dolaze baš u Sarajevo, a ne npr. u Pulu?
- U trenutku kada manji festivali, dakle svi oni osim Cannesa, Berlina ili Venecije, jako teško dovode goste poput De Nira, Morgana Freemana, John Cleesea i slično, SFF je sretan da može svake godine da ponudi raznoliku listu značajnih filmskih autora, kako domaćih i regionalnih, tako i velikih svjetskih zvijezda. SFF je svojim kvalitetom, jedinstvenom atmosferom i fantastičnom publikom uspio stvoriti dobru podlogu u tom smislu, a svi naši dosadašnji gosti zapravo su naši najveći ambasadori.

Koliko košta njihov dolazak i koliko vremena i živaca odlazi na organizaciju?
- Dolazak svakog od navedenih gostiju je izuzetno kompliciran projekt, ali sretan sam da imamo fantastičan tim koji po svjetskim standardima radi na organizaciji tih posjeta. Sigurno je da SFF ima poseban status u okviru svjetskih festivala jer do sada nismo platili niti jedan honorar za gostovanje najvećih filmskih zvijezda, svi su došli u Sarajevo izražavajući poštovanje prema festivalu.

Koga vam je bilo najteže dovesti?
- Nije bilo teško, ali je trajalo jako dugo. S De Nirom sam načelno dogovorio dolazak u Sarajevo još 2005., ali se nisu stvorili uvjeti da nas posjeti sve do 2016. godine. Bili smo uporni i presretan sam da smo, po meni, najveće ime svjetske kinematografije ugostili na SFF-u prošle godine.

Imate li još neka imena koja biste rado doveli u Sarajevo, a da još niste uspjeli?
- Mi vrijedno radimo na tome da i naše ostale želje kada su gosti u pitanju budu ispunjene, a želja naravno ima.

Oliver Stone je politički papren autor. Koliko dopuštate da Sarajevo bude politički intoniran festival?
- SFF ni pod koju cijenu nikada nije bio, niti će ikada biti politički intoniran u bilo kojem smislu. Nakon gostovanja De Nira 2016. bilo je teško smisliti i organizirati posjetu neke podjednako značajne osobe iz svijeta filma. Izbor je pao na Stonea jer je to autor iza kojeg ne stoji klasični opus, nego onaj koji ima visoke umjetničke vrijednosti, ali i dozu provokativnosti, drugačiji pristup stvarnosti, duboke analize događaja u SAD-u i globalno.

Stone je redatelj iza kojega je 50-ak filmova, a njegova posebna vrijednost je u tome što se opredijelio istraživati teme koje su tabu ili nerazjašnjene, kao u filmovima "JFK", "The Doors" ili onima o Fidelu Castru. On jest provokativan i subverzivan, ali upravo kao takav je idealan sugovornik. Rado je prihvatio poziv u Sarajevo, tu će biti punih pet dana i održat će dva ili tri javna intervjua na kojima će otvoreno govoriti o svojim političkim stavovima, američkoj i ruskoj politici, Kubi.

Okušali ste se i kao filmski (ko)producent na filmovima Danisa Tanovića (“Cirkus Columbia“), Nurija Biglea Ceylana (“Bilo jednom u Anatoliji“) i Cristija Puia. Je li teže biti filmski producent ili se baviti SFF-om?
- Cijenim sve navedene autore i zato sam radio sa njima. No, moj udio u tome je relativno mali u odnosu na to što autori rade, tako da je moj “core“ biznis za sada festival. Ali, tko zna (smijeh).

Naslovnica Kultura