Scena Kultura

POST FESTUM S DIREKTOROM

Igor Mirković: Motovun Film Festival je nastao kao kontra, ali ljevičarenje nas ne zanima, niti smo politička stranka

POST FESTUM S DIREKTOROM
Mi smo nastali kao kontra. Tu aktivističku dušu smo sačuvali. No, uvijek upozoravam da se mi, zapravo, zauzimamo za temeljne demokratske vrijednosti, za ono što bi trebalo biti neupitno za sve političke pozicije. Ove godine branili smo ono što se u Americi zove prvi amandman, željeli smo naglasiti pravo umjetnika i slobodnih bića da se slobodno izražavaju, jednako tako upozoravajući da postoje političke snage u našoj zemlji koje bi propisivale što se smije, a što ne. Takav naš angažman nije nikakvo ljevičarenje, nego zauzimanje za temeljnu vrijednost na kojoj počiva slobodni svijet, sve drugo je totalitarizam. Hoću reći: mi nismo politička stranka, mi samo promičemo vrijednosti koje bi svakom političkom biću trebale biti temelj od kojeg se počinje graditi društvo - govori Mirković.

Dvadeseti Motovun Film Festival je iza nas. Filmovi su se izvrtjeli. Kinoplatno skinulo. Muzika utihnula. Publika otišla kući, kao i direktor festivala Igor Mirković. Kako Mirković doživljava post festum Motovuna jednom kad euforija mine?

- Bude to golemo olakšanje i mala tuga. Festivalu prethodi dva mjeseca fortissima u kojem se potpuno posvećujemo pripremama, ekipa provodi svo vrijeme zajedno, kao da smo posada broda koja jedri preko otvorenog mora. Kad sve to prođe, ostaje veliko zadovoljstvo da smo stigli do kopna, što smo još jednom uspjeli, ali i ta mala praznina, jer taj uzbudljivi, ispunjeni i emotivni dio života je gotov.

Kako ste zadovoljni jubilarnom ovogodišnjom etapom Motovuna?
- Malo je glupo kad ja to ističem, ali nisam čuo ni za koga tko je otišao nezadovoljan. Imali smo doista jake karte, Imali smo svjetska imena poput Agnieszke Holland i Brucea La Brucea, imali smo intrigantna imena poput Maše Aljehine iz Pussy Riot, imali smo pobjednika Cannesa i pobjednika Pule, imali smo svjetsku premijeru intrigantnog domaćeg dokumentarca, imali smo predivne filmaše sa Islanda i bogat program koji ih predstavlja. I još nam se posrećilo vrijeme i odličan posjet. Dakle, da smo mogli naručiti kakav festival želimo, ne bismo se usudili tražiti više.

A s proteklih 20? Što prvo vidite kad bacite pogled u festivalski retrovizor?
- Festival su ljudi. Vidim bezbroj dragih lica koji su u nekoj fazi svojeg života, uglavnom dok su još bili na početku, radili s nama. Poslije će se iz tog inkubatora razviti ljudi koji su prvorazredni u svojim područjima, umjetnici ili profesionalci, koji su danas doista stupovi društva – svi su oni, u fazi dok su još bili neprepoznati, veslali s nama i ostavili svoj trag u festivalu, učinili ga boljim i različitim. Vidim, s druge strane, impozantan broj velikih filmaša koji su bili naši gosti. Dakle, ako radim osobni rezime, mislim da mi je festival omogućio da mi se putevi ukrste s vrhunskim ljudima.

Koliko su filmski festivali u Hrvatskoj, njih 64, još uvijek “in“, s naglaskom na Motovun?
- “In“ i “out“ su kategorije u kojima se ne snalazim najbolje, ali svaki festival koji ima publiku, ima svoj očiti razlog postojanja. Razumije se da nismo svi isti, rekao bih da imamo šest-sedam festivala koji su vidljivo iznad ostalih, koji su nešto na svjetskoj karti, a to je već sasvim razumna brojka. No, ima tih zgodnih malih festivala koji su plod nečije ljubavi i želje da napravi nešto za lokalnu sredinu. Zašto ne?

Što mislite koja je ključna stvar u uspjehu Motovuna i njegova razlika u odnosu na druge hrvatske festivale?
- Prije svega, u tome što se ne doživljavamo preozbiljno, što nemamo ambicija biti veći i važniji nego što jesmo, jer provincijska megalomanija je ubila mnoge festivale. U tome što shvaćamo da je festival događanje, paket atrakcija, a ne samo prikazivanje filmova. U tome što, dok smišljamo program, prije svega mislimo na publiku – ali, na inteligentnu, sofisticiranu publiku. I na kraju – koliko god to zvučalo patetično – u tome što ekipa koja ga radi svim srcem želi da uspije.

Jeste li ikad razmišljali uvesti crveni tepih i “komercijalizirati“ Motovun?
- Meni su ti naši mali seoski crveni tepisi prekomični. To je sve što imam za reći o tome. Ako vam je do glamura, skoknite do Cannesa i uživajte u onome što rade prvaci svijeta. Kad se naši sjete da bi tako isto, to izgleda kao kad se curice igraju gospođa, pa odjenu mamine prevelike haljine i lome noge u štiklama. I kada nas naši strani gosti hvale, uvijek ističu da je nepretencioznost i to što ne kopiramo nikoga ono što nas čini posebnim. I naravno, veličanstveni pogled s Motovuna na dolinu Mirne. To nema ni jedan drugi festival na svijetu.

Koliko je Motovun danas isti, a koliko različit od početaka (i u čemu)?
- U svojim bitnim odrednicama, festival se zapravo vrlo malo mijenjao. I dalje nastojimo senzibilizirati publiku za filmove u kojima možda nema puno love, ali ima duha, koji nisu potrošna multpleks-roba. I dalje trajemo samo pet dana, i dalje nastojimo bii kratki, slatki i intenzivni. Na početku doista nismo imali pojma da radimo nešto što će opstati, skočili smo u rijeku, mahali rukama i naučili plivati, kao klinci koji su se domogli gitara i zaveli publiku na energiju. U međuvremenu smo naučili svirati – i to, što festivalu pristupamo osvještenije i umješnije, to vidim kao najveću promjenu.

Je li se publika promijenila? Dolaze li nove generacije ili su starije, sad već u kasnim tridesetima/srednjim četrdesetima, još uvijek vjerne festivalu?
- Tamo negdje prije 15 godina Motovun je okupiralo partijanersko pleme, grad je izgledao kao da se slavi zadnji dan škole. Sada se takva ekipa preselila na neku od milijun party destinacija, tako je kod nas više do izražaja došla ona mirnija publika koja ima više interesa za ono što radimo. Rekao bih da je time festival nekako sazrio i dobio na kvaliteti. Onih ludih godina s početka ljudi srednjih godina zazirali su od Motovuna, gužva im je zvučala odbojno, sada ih je puno više u gledalištu.

Mislite li da mladi ljudi dolaze na “brdo filmova“ prvenstveno radi provoda pa ako usput i pogledaju nešto, dobro pogledaju? Je li novijoj publici bitniji film ili party nakon projekcije i koliko?
- Naša su kina puna od deset ujutro do dva u noći, a party traje tri sata nakon toga. To je, dakle, omjer: šesnaest sati filmova i pratećih događanja, te tri sata partija. Unatoč tome, postoje ljudi koji već godinama inzistiraju na tome da našu publiku ne zanimaju filmovi, nego party. Kako je očito da ta teza ni matematički ne stoji, rekao bih da je to onaj duboko ljudski poriv frustriranih ljudi da umanje tuđi uspjeh.

Koliko su novije, nerijetko sve površnije generacije zainteresirane za film kao takav?
- I na faksu na kojem predajem i radeći s mladom ekipom imam privilegiju biti okružen takozvanim novim generacijama. Među njima je primjetno smanjeno zanimanje za umjetnosti koje su nas odgojile: čitanje je potpuno un-cool, a serije im znače puno više nego filmovi. To nije ništa novo. U srednjem vijeku glavni su pričači priča bili trubaduri. Onda su došle druge atrakcije i trubaduri su nestali. Hoću reći, vrijeme mijenja načine pričanja priča, ali potreba ljudi da ih slušaju je vječna. Pustimo nove ljude da odaberu što im se sviđa, bez osuđivanja zato što ne vole ono što smo voljeli mi.

Za vas je film u kinu još uvijek “puno više nego ako doma gledate seriju na računalu“. Odbijate biti u trendu i prikloniti se popularnosti serija?
- Nemam ja baš u životu vremena za sve te silne epizode i sezone. Cijenim filmsku ekonomičnost u raspolaganju mojim vremenom. No, neosporno je da su TV serije trenutno daleko vitalniji dio audiovizualne industrije. Tu se događaju dobre stvari, to publika voli. Film kao da se malo umorio, u Europi pogotovo: rekao bih da su europski autori izgubili vezu sa svojom publikom, kao da sve više rade za sektu radikalnih  filmofila koji, kao, jedini kuže što je dobro. Zato pojavu serija vidim kao ponovno okretanje publici, kao veliku novu stvar, premda ih osobno ne konzumiram.

Politika se znala penjati na “brdo filmova“ i nastanila na velikom ekranu i ispred njega. Štoviše, Motovun je često odašiljao političke poruke i držao lijevu poziciju, neovisno o vladajućoj garnituri države…
- Mi smo nastali kao kontra. Tu aktivističku dušu smo sačuvali. No, uvijek upozoravam da se mi, zapravo, zauzimamo za temeljne demokratske vrijednosti, za ono što bi trebalo biti neupitno za sve političke pozicije. Ove godine branili smo ono što se u Americi zove prvi amandman, željeli smo naglasiti pravo umjetnika i slobodnih bića da se slobodno izražavaju, jednako tako upozoravajući da postoje političke snage u našoj zemlji koje bi propisivale što se smije, a što ne. Takav naš angažman nije nikakvo ljevičarenje, nego zauzimanje za temeljnu vrijednost na kojoj počiva slobodni svijet, sve drugo je totalitarizam. Hoću reći: mi nismo politička stranka, mi samo promičemo vrijednosti koje bi svakom političkom biću trebale biti temelj od kojeg se počinje graditi društvo.

Je li bilo pritisaka na vas i festival, neke cenzure?
- Ne ozbiljnih. Bilo je dosta pokušaja da se protiv nas digne medijska hajka, i to se nije promijenilo 20 godina. Prve godine HRT je izvijestio kako je u Istri krenuo novi festival na kojem nije bilo himne i zastave. To je, naravno, maliciozna glupost, jer svatko tko je ikada bio na međunarodnim festivalima zna da to jednostavno nije dio protokola, ali tim se prozivanjem htjelo upozoriti da nismo na ispravnoj liniji. To tamburanje traje do danas, puno se pri tome i laže, ali ne vidim da nas je na bilo koji način ugrozilo.

Je li održavanje Motovuna ikad došlo u pitanje?
- Da. Puno puta smo mislili da radimo zadnji festival. Ali, ne zato što je postojala neka nepremostiva prepreka. Već sam rekao da među nama u početku ni u primisli nije postojala ideja da radimo nešto trajno, više smo se zezali. Mislim da smo upravo zbog toga svi podsvjesno očekivali da to jednom mora prestati, pa smo na svaki povjetarac mislili – evo ga, ovo će biti kraj. Zadnjih godina smo puno relaksiraniji oko toga.

Kako vidite festival idućih 20 godina? Mislite li da će Motovun zadržati status oaze (filmske) kulture i nastaviti pružati otpor vlasti?
- Mislim da bi na to pitanje trebao odgovoriti netko drugi. Netko koga sada ne znamo. Netko tko će preuzeti kormilo i jedra i dati festivalu novu energiju. Ako nađemo takve ljude, ne vidim razloga zašto ne bi bilo Motovun Film Festivala 2037. godine. Jer, i tada će biti filmova koje treba odgledati, i granica slobode koje treba proširiti.

Film o zbližavanju na seks-chatu

Kako gledate na noviji hrvatski film koji sve češće ugostite na Motovunu? I spremate li neku novu režiju?
- Ove godine imali smo dva solidna kinohita, jedan dječji blockbuster, dva ozbiljna međunarodna uspjeha, jedno veliko novo otkriće i par solidnih filmova. Ako to ne zvuči dobro, ne znam što više želimo. A ja se nadam snimati sljedeće godine, spremam jedan film o ljudima koji se upoznaju i zbliže na seks-chatu, a da zapravo nemaju pojma tko je s druge strane linije. Napisali smo novi “Crno-bijeli svijet“ koji bi isto trebao u snimanje za nekoliko mjeseci, a imam i jedan dokumentarac, s kojim se natežem već deset godina, pa bi i to bilo lijepo završiti.

Naslovnica Kultura