Novosti Svijet

gleda cijelo selo

Morbidni običaji iz Srbije: kad muškarac navrši 60 godina, sin ga odvede u brdo i ubije maljem ili sjekirom

gleda cijelo selo
U mnogim zemljama stari su dovedeni u situaciju ekonomske bijede, ostavljeni bez sredstava za normalan život, fizički se zlostavljaju i bivaju žrtve socijalnih predrasuda, poniženja, ostaju bez mogućnosti da participiraju u bilo kojoj profesionalnoj aktivnosti ili društvenom životu

Kažu neki da je stara srpska izreka 'zreo za sekirče' ostala kao podsjetnik na davna vremena kad su Srbi upražnjavali jedan krajnje morbidan običaj pod nazivom – lapot. Po tom mitskom senicidu, kada muškarac navrši 60 godina, postaje teret za kuću i obitelj, pa je na sinu ili najbližem muškom srodniku, ako nije imao sina, bilo da ga odvede u planinu i ritualno ubije, udarajući močugom (batinom), sjekirom ili maljem po pogači koju je 'starac' držao na glavi.

To je simboliziralo da više nije dostojan hljeba, a samim time ni života, jer više nije u stanju privređivati i njegovo uzdržavanje postalo bi prevelik teret! Običaj se, kažu, zadržao skoro do kraja 19. stoljeća, kada je zakonom zabranjen.

O živoj praksi javnog, ritualnog, lapota (u istočnoj Srbiji i Dinarskom pojasu) i pustevovanja (u Crnoj Gori) ne postoje etnografski i empirijski dokazi. Prema riječima nekih antropologa, lapot nije ni običaj ni ritual koji se upražnjavao, već mit čije je prenošenje zapravo imalo za cilj zabranu ocoubojstva u ime sprečavanja kaosa, a zarad civiliziranog rješavanja generacijskog sukoba i opstanka kulture.

Antropolog Bojan Jovanović, autor knjige 'Tajna lapota', upozorava da je riječ tek o priči 's dubljim psihološkim konotacijama i preventivnom socijalnom funkcijom. Ovaj mit je odavno prisutan u folklorima raznih naroda i predstavlja etičku poruku da se takav čin nikada ne smije vršiti'.

Mit se, ističe antropolog, nadogradio na stvarni običaj u Srbiji koji je 'živio' u 19. stoljeću u okviru kojega bi roditelje, onda kada više nisu sposobni za rad, ostavljali 'na pojati'. Tamo bi obavljali neke prigodnije, lakše poslove i tako živjeli ali odvojeno od bazične obitelji kako bi joj bili na manjem teretu, ističe Jovanović.

U studiji objavljenoj 1999. isti autor tvrdi da su prethodni antropolozi pomiješali mit sa stvarnošću i da je dobro poznata priča o unuku koji je sakrio svog djeda - da bi ga zaštitio od lapota nakon loše žetve, vraćajući ga potom u selo gde je mudrost starog čovjeka pomogla da se preživi - služila upravo kao osnova za utemeljenje mišljenja da stari ljudi trebaju biti poštovani zbog svojeg znanja i mudrih savjeta.

Mit ili stvarnost, lapot je bio i tema dokumentarne TV drame Gorana Paskaljevića, u kome nakon loše žetve stariji čovjek biva ritualno ubijen jer ne može više raditi. Roman 'Lapot' iz 1992. dobio je NIN-ovu nagradu, a 2004. godine talijanska agencija ANSA izvijestila je iz Beograda kako je pokušaj srbijanske vlade da usvoji zakon koji ograničava besplatno dijeljenje lijekova građanima starijima od 60 godina okarakteriziran u Srbiji kao masovni pokušaj lapota.

Puno prije, 1918. godine, Tihomir Đorđević u svom djelu 'Naš narodni život', o običajima brdskih predjela okoline Zaječara, pisao je: 'Prema tradiciji, kako je zabilježio g. Trojanović, kada neko postane star i slab, familija se sastaje i donosi odluku da se ta osoba ubije. Lapot se prakticirao i ubojstvo bi bilo izvršavano sjekirom ili motkom, i cijelo selo bi bilo pozvano da prisustvuje događaju. U nekim mjestima bi stavljali kukuruznu kašu na glavu osobe prije ubojstva da bi na taj način pokazali kako starce ubija kukuruz, a ne oni sami.'

I u djelu 'Narodna predanja o ubijanju starih ljudi' iz 1929., važnog srpskog znanstvenika Vojislava Radovanovića, lapot je opisan kao javni ritualni čin. Između ostalog piše da je lapot vršilo cijelo selo tako što bi svaki seljanin motkom udario starca po glavi. Ponegdje se prakticiralo stavljanje proje na glavu starca, koja bi se potom udarila čekićem, dok su Vlasi imali običaj da 60-godišnjake prže željezom po vratu ili ih pokapaju žive. Ritual su vršila djeca ili najbliži srodnici, a onaj koga bi vodili na lapot išao je, navodno, bez straha nadajući se boljem životu na onom svijetu. Tako je običaj nalagao.

Postavlja se pitanje je li zaista postojao ovakav običaj. Svetislav Prvanović ga pokušava objasniti mnogovjekovnom turskom vladavinom kada je raja trpjela teške namete i nasilje. Stari su postajali teret svojim ukućanima, a hljeba nije bilo uvijek ni za mlade i sposobne. To je bio period kada se živjelo u zatvorenim krugovima vlastitih shvaćanja, navika i životnih uvjeta.

Tako Milorad Vukašinović spominje Homoljske planine gdje su neke obitelji živjele izolirano, pa za vrijeme Drugog svjetskog rata nisu ni znali što se događa. Tu nije teško vjerovati da je jedan ovakav običaj mogao egzistirati.
Jedino što se pouzdano zna jest korijen i značenje riječi lapot ('lap') koja je staroslavenskog porijekla – gubljenje, iščezavanje, nestajanje.

Nažalost, modificirani lapot prisutan je i u suvremenom društvu jer vrši direktnu masovnu degradaciju starih. U mnogim zemljama stari su dovedeni u situaciju ekonomske bijede, ostavljeni bez sredstava za normalan život, fizički se zlostavljaju i bivaju žrtve socijalnih predrasuda, poniženja, ostaju bez mogućnosti da participiraju u bilo kojoj profesionalnoj aktivnosti ili društvenom životu.

U modernom vremenu stare ne udaraju maljem po glavi, nego zakonima i socijalnom degradacijom.

'Lapot je za mene spas, što imam hljeba jesti kad više nisam ni za što'

Najdetaljniju priču o lapotu, priču koja ledi krv u žilama, pod naslovom 'Evo kako sam ubio svog oca zbog starog srpskog običaja!' napisao je prije nekoliko godina Mihailo Medenica. On je u kultnoj, međunarodno nagrađivanoj reportaži opisao posljednji zabilježeni slučaj lapota, kada je Mitar Stojnin iz sela Zjapina ubio oca Petka. Mihailo Medenica posjetio je obitelj Stojnin i literarnom rekonstrukcijom podsjetio na jedan od najjezivijih običaja.

'Došao je i moj dan. Ne marim, za to sam i živio. Od smrti još nitko nije pobjegao. Kad okasni, mi pohitamo ka njoj.... spavao sam otvorenih očiju. Među govedima, u štali, takav je red posljednju noć pred – lapot! Tako je i moj otac, i njegov otac, i otac njegovog oca, sve dok nam prezime seže – kroz davnine sin je ubijao oca. Grobovi se ne znaju, popovi nas nisu opojali. Svijeća na humkama nema. Nema ni humki. Lapot je to. Kad čovjeka ubiju, samo se strovali u provaliju na kosti predaka.

'Ne plašim se ja smrti! Lapot je za starca spas. Što ima hljeba jesti kad više nije ni za što. Pomagati ne mogu, odmagati ne smijem. Plašim se samo da ne udari dovoljno jako. Da me poslije ne dotukuje kao ranjenog psa...'
'Cerovina je najbolja za štapinu. Rekao sam sinu da od nje izdjela močugu (batinu). Tri lapota može s jednom, takvo je to drvo! Glava pukne ko prezreli šipak, al močuga ne...'

'Zbogom, kućo. S ove dvije ruke sam te napravio. Dobro mi služi sinu, pa ako bog da i njega isprati na lapot!'
'Sjećam se, zima bješe kada sam oca poveo na lapot. Jedva stigosmo do bunara koliki je snijeg bio. Voda skoro zaledila, jedva je bilo da se umije…'

'Možeš li, stari? Hoćeš da te ponesem?', dovikuje mi sin Mitar, već dosta odmakao preda mnom. Mogu, Mitre! Nisam ni ja nosio svoga oca, nećeš ni ti mene', nemam glasa da viknem, ne znam je li me čuo.'

'Nemoj, bože, molim ti se posljednji put, da sad ispustim dušu, nema još mnogo do stijene nad Timokom. Nemoj, nemoj da se priča kako sam ostao nasred puta! Boli li smrt? Mora da boli kad onolika močuga probije tjeme i prospe mozak po pogači! Samo da Mitar ne omane! Da zamahne samo upola koliko sam ja kada sam ocu izbio oči…'
'I ja ću tebe ovako, tata', kaže unuk Stevan Petkovom sinu. 'Napravit ću još jaču močugu, vidjet ćeš kakva će biti!' Hoćeš, ako bog da! Pokazaću ti i s kojeg drveta da odsječeš granu. Ovdje, čim se rodiš, izabereš svoju…'
'Pamti put, sine, ti ćeš voditi kad sljedeći put krenemo iz sela u planinu potokom… Ajde, požuri, pitaće se majka gdje smo dosad?'

Naslovnica Svijet