To je život. U proteklih sedam-osam dana, koliko je prošlo otkad je smrt došla po velikoga Milorada Bibića Mosora, bezbroj sam puta čuo tu izlizanu sintagmu o životu, upotrijebljenu svaki put kao neku vrstu naglaska za smrt. Kao nekakvu potpuno iracionalnu ispriku živih onome tko je umro. To je život – izgovarali su u transu, kao mantru, moji prijatelji, susjedi, poznanici, ljudi u prolazu – a Mosor mrtav, da mrtviji ne može biti, u kapsilu, na mizi, u grobu.Je li i to bio svojevrstan oblik nemirenja s odlaskom voljene osobe, neki iščašen način odbijanja stvarnosti, sročen u teško prohodan nonsens - da je smrt život? Ne znam, vjerojatno jest, jer su protekloga tjedna – kad je riječ o Bibiću – i mnogi ovdašnji ljudi od pera, njegova ožalošćena novinarska obitelj u kojoj se eto zna (barem...
