Mišljenja Zona sumraka

Zona sumraka

Zlatko GALL

Goldstein i Schwartz: zlatna i crna strana židovskog roda

Umrli su gotovo istog datuma. Što je, uz židovsko prezime i rod, i jedino što povezuje Slavka Goldsteina i Mladena Schwartza. A opet, upravo su oni bili bitan dio bizarnog mozaika Hrvatske. Je li ova tvrdnja pretjerana?

Možda jer, ne može se baš na istu vagu staviti vrhunskog intelektualca, izdavača i pisca te smušenog - pače ridikuloznog - turbo-desničarskog marginalca.

No, s druge strane ne govori li širi kontekst hrvatskog svagdana i aktualni odnos hrvatske službene politike prema onome što je, kad se zanemare ostali biografski detalji i u životu učinjeno, obilježilo živote Goldsteina i Schwartza.

Dosljednji antifašizam ovog prvog i gorljivi (mada ridikulozan) zagovor ustašofilije te fašističke diktature s velikim Vođom na čelu odabrane (podobne) elite.

O životu i djelu Slavka Goldsteina ovih je dana povodom smrti napisano na stotine kartica. Uz spominjanje općih mjesta njegove biografije: odlaska u partizane, sustavnog promicanja slobodarskih i demokratskih ideja, ključne uloge u utemeljenju prve hrvatske demokratske stranke (1989.) HSLS-a, legendarnog urednika „Libera“ i „Novog Libera“ čija su izdanja zadužili hrvatsku kulturu, osnivača časopisa „Erazmus“ te autora sjajne publicističke knjige „1941. – godina koja se vraća" te iznimnog intelektualca.

Smušeni čudak

A opet, tog i takvog Goldsteina, kao vječitog „neprijatelja svega hrvatskoga“, na onaj su svijet ispratile i riječi duboke mržnje poput onih ispisanih na Facebook profilu hvarskog svećenika Miloga Plenkovića.

„Post“ u kojem se veli „Obradovala me je vijest da je umro dr. Slavko Goldstein. Drago mi je da je jedan mrzitelj Hrvatske nestao s pozornice ovog svijeta“ ne govori baš ništa o Goldsteinu, ali mnogo o profilu, moralnom integritetu (pa, ako ćete i čovjekoljublju i bogoljublju) onih koji su tako žestoko mrzili njegovu viziju demokracije, humanizma i pravde. Nemojmo se lagati, onoliko žestoko koliko su mrzili i njegov rod.

Mladen Schwartz mi je bio totalna nepoznanica sve dok se nije vratio u Hrvatsku početkom devedesetih. Točnije, dok nisam s njim radio intervju za Nedjeljnu Dalmaciju (valjda 1991.) te, a nije trebalo biti pronicljiv, nakon prvih pet-šest rečenica shvatio da je riječ o smušenom čudaku čudne biografije i još čudnijih političkih ideja.

A baš je on, taj filoustaški fašist, Slavka Goldsteina i mene pet-šest godina kasnije povezao na jedan vraški zanimljiv način: obojica smo se naime našli na popisu od pedeset hrvatskih „izdajnika“ ("Komitet pedesetorice - popis najistaknutijih unutarnjih neprijatelja") koje je, po Schwartzovu proglasu iz 1996., valjalo likvidirati.



Schwartz se mijenjao: od Židova je postao glasni antisemit i negator holokausta, od beogradskog đaka i studenta postao hrvatski ekstremni emigrant (sic), od „šezdesetosmaša“ pak uvjereni fašist. Goldstein je pak - za razliku od silnih partijskih funkcionara, sekretara i bespogovornih štovatelja Tita, SUBNOR-a te svih totema jednoumlja koji su u trenu postali gorljivi nacionalisti pa i filoustaše - ostao isti.

Ovih je dana u svojoj kolumni na T-portalu kolega Renato Baretić podsjetio na jednu davnašnju beogradsku emisiju emitiranu na JRT-u. „... I tamo je taj Slavko Goldstein, meni dotad poznat samo po nekim knjigama u čijim sam impresumima nalijetao na njega, kazao nešto potpuno blasfemično: „Gledajte, koja nam je korist ako preuveličavamo i napuhujemo broj žrtava u Jasenovcu? Židovi su isto tako pretjerivali oko broja pobijenih u Holokaustu, ali kad su egzaktni podaci pokazali da ih je oko šest milijuna, razumni su ljudi rekli - bogu hvala da nije onoliko koliko se priča!...“.

Neupitna ostavština

Bilo je to u ona „hebena vremena“ dok su mračnjaci koji danas Goldsteina nazivaju „mrziteljem svega hrvatskoga“ operu „Nikola Šubić Zrinski“ držali za „permanentni nacionalistički eksces“ ili pak, poput još jednog konvertita, bili desna ruka političara koji se proslavio kao tužitelj Stepinca.

A Goldstein se, rekoh, nije mijenjao. I kao što je usred beogradskog TV studija jugoslavenskoj javnosti u lice kazao da su jasenovačke brojke prenapuhane, hrvatskoj je javnosti nakon lanjske premijere Sedlarove desničarske fantazije o Jasenovcu, istim glasom poručio: „Film Jakova Sedlara 'Jasenovac - istina’ pun je poluistina, laži i falsifikata."

Unatoč sramotnim postovima na „Facebooku“ ili još sramotnijem nedolasku nikoga iz Vlade na pogreb, Goldsteinova intelektualna, moralna i politička ostavština neupitna je. No, pitanje je dokle.

Jer, premda je ovaj svijet napustio kao zaboravljeni marginalac, Mladen Schwartz se možda odozgo (ili odozdo) slatko smije. Njegovo ekstremno desničarenje i „političko šarlatanstvo“, kako je zgodno napisao kolega Vlado Vurušić, „dobilo je u njegovim nasljednicima ironičan obrat“. Marginalci su naime postali politički mainstream.

Naslovnica Zona sumraka