Mišljenja Zona sumraka

Zona sumraka

Zlatko Gall

Wimbledonski žuljevi su nacionalna tragedija

Unatoč ljetnoj dokolici, domaći mediji – a posebice društvene mreže – briju sto na sat. Lidija Bačić se doduše ispovjedila u medijima otkrivši javnosti da nije tek estradno grlo u usponu, već prava fajterica za ženska prava, žešća i od Xene ratnice, no, za reći pravo, već je postala "yesterday news". S naslovnih stranica brzopotezno su je smijenila netom završena splitska Ultra i wimbledonski žuljevi Marina Čilića.

Očekivano. Parada DJ-eva, hi-tech rasvjete, vizualnih efekata i moćnog razglasa, koji je opet u očaj bacio stanovnike Poljuda i Spinuta – naravno ako se nisu na vrijeme udaljili na rezervne adrese iznajmljujući stanove partijanerima – iznova je podijelila javnost. Onako – tipično hrvatski. Pa su se na jednoj strani, baš kako i treba, rame uz rame našli ćudorednici, antituristički grintavci i bogobojažljivci iz molitvenih zajednica.

Demonska okupljanja

Poput "zabludjele" djevojke o kojoj uznosito piše portal medjugorje-info.com. Curka koja je na Ultru otišla unatoč upozorenjima svog dečka koji je ostao u Međugorju i molio da joj Gospodin otvori oči, nakon suočenja s demonskom glazbom doživjela je pravo prosvjetljenje. Svoje je iskustvo sažela u poruci: "Mi Hrvati bi se trebali odlučiti tko je naš Bog, je li to Isus Krist Spasitelj ili će naš bog biti novac, profit i nekakav lažni ugled stečen na ovakvim i sličnim demonskim okupljanjima u Hrvatskoj."

Pojma nemam kako stoje s demonima i sotonskom glazbom nabildanog ritma, no Ultra je podigla tlak i ćudorednicima. Njih su u očaj bacili masa razgolićenih i tetoviranih muških torza, oskudno odjevene partijanerice, jutarnja bauljanja "zamantanih" ultraša, hrpetine škovaca i neizbježni narkotici.

Na drugoj strani su se, dakako, našli partijaneri sa svih strana svijeta i lokalna mularija koja bi to htjela biti, iznajmljivači, taksisti, ugostitelji i svi oni koji od Ultre svake godine uzmu neku paru. A nije ih malo.

Čilićevi žuljevi i "pušiona" u finalu Wimbledona imali su isti razorni učinak na poslovično podijeljenu hrvatsku javnost koja se ni oko čega ne može usuglasiti. Jednima je Čilićev poraz bio ravan izdaji hrvatskih interesa, nacionalna blamaža "uvoznog artikla iz BeHa" i katastrofa biblijskih razmjera, a drugima pak dokazni materijal da je "naš dečko iz Međugorja" uradio sjajan posao uguravši se u krug tenisačkih besmrtnika.

U oba spomenuta slučaja reakcija medija i društvenih mreža – kao pravog pulsa javnosti – pokazala se kao lakmus koji čita dominantne hrvatske društvene trendove. I sve njihove bogate slojeve. Odnos prema Ultri je zapravo preslik hrvatskog odnosa prema turizmu od kojeg – nemojmo se lagati – gotovo pa živi cijela Hrvatska.

I hipertrofirana državna administracija. Pro et contra megafestivala DJ-eva i elektroničke (plesne) glazbe te desetaka tisuća partijanera koji okupiraju Split i širu okolicu, isti su kao i već ofucani "za" i "protiv" kruzera, nabujalih štekata u gradskim centrima, ćudorednog kodeksa na Hvaru, Zrća, "apartmanizacije" povijesnih jezgri i hrvatskog turizma "kakav nikad nije bio".

Ako postoji ikakav zaključak, tada je to samo jedno: Hrvatska (i Hrvati) još uvijek pojma nemaju za što su. Ili, malo preciznije, na kojim bi destinacijama i kako ugošćavali horde s kruzera, gdje bi se partijalo do svitanja, a gdje pak penzionerski odlazilo na konak s kokošama. Kao u "staroj dami" Opatiji, gdje život čak i na benzinskoj pumpi umre i prije ponoći.

Domoljubna ognjica

Priča o Marinu Čiliću i Wimbledonu još je znakovitija. Ona govori o nacionalnoj euforiji koja s nepodnošljivom lakoćom posvaja uspjeh i trud pojedinaca (pa bila to braća Sinković, Kostelići, Ude, Pešalov...) i još ih se brže – u slučaju iznevjerenih očekivanja – odriče.

Baš kao što pokazuje onu drugu stranu euforične nacionalne sportske medalje. Onu "domoljubnu" o nacionalnim sportskim ikonama s desnicom na srcu i himnom na usnama koje plaćaju poreze samo u Monte Carlu, krivo se kunu pred sucem i – makar se "selfali" na jadranskim ljetnim destinacijama ili pozirali s kutijom domaćih keksa – ulažu lovu tamo gdje im je sigurnije. Izvan Hrvatske.

Jesu li oni za to krivi? Možda, no prije će biti da su ih na to naučili. Najprije svi oni "domoljubi" koji su se pjevajući "Bože čuvaj Hrvatsku" dobro zbrinuli, mračni likovi i kvazimenadžeri koji se muvaju oko vrhunskih sportaša – naravno onih oko kojih se vrti velika lova – te tragikomično hrvatsko pravosuđe, a onda i mase onih s dna kace koji žive svoj zamjenski život identifikacijom s potkoženim selebritijima te padaju u domoljubnu ognjicu kad god "naše gore list" iliti "repka" mazne kakvu medalju, trofej ili srebrnu tacnu.

Uzgred rečeno, Čilićevo je wimbledonsko finale vraški poučno i zanimljivo i zbog izravnog televizijskog prijenosa na HRT-u. Ne samo kao novi dokaz srozavanja novinarstva i "komentatorstva" na nacionalnoj dalekovidnici, već i kao potvrda svega već spomenutog. Onog iritirajućeg "mi", "nama" i "naš" koje drsko posvaja individualni trud sportaša i pumpa ionako do rasprsnuća napuhan balon nacionalne euforije, ali i tragikomičnih i doboga patetičnih alibija i "pojašnjenja" poraza i loše igre čim se napuhani balon nerealnih očekivanja probije.

Naravno, nije to samo patent Bruna Kovačevića, već "standard" HRT-ova komentiranja sportskih događanja s akterima u dresu s kvadratićima koji, baš kao i ljetni izvještaji o posjetu nekog svjetskog seleba Palmižani, Skradinu, Dubrovniku, Hvaru..., denunciraju mentalni sklop do bola frustrirane i suštinski "sjebane" nacije.

Naslovnica Zona sumraka