Mišljenja Zona sumraka

Zona sumraka

Zlatko Gall

Pouka Winnetoua

Ovih su dana, čini se, svi u matematici. Ultimativni hrvatski Gazda iliti The Gazda broji (još) sitno, ufajući se da ipak nije i na ivici marice. Premijer Plenković i njegova Vlada u kojoj je gomila negdašnjih ili današnjih ovisnika o Gazdi, i dalje nešto kalkulira ne bi li se domislila kako izvući vlastitu političku živu glavu iz živog blata u koje ih je uvalio donedavni veliki donator i „ljubimac Hrvatske“ a silni dobavljači kojima Agrokor duguje milijarde i dalje zbrajaju nagomilane minuse. Jedino radnici posrnulog koncerna nemaju što brojati.

Najmanje plaću koja im kasni.

Dok hrvatski oblik „gazdinskog“ kapitalizma gori, ljuta se desnica češlja. Rasplićući goleme probleme koje je Rvatima donijela Deklaracija o zajedničkom jeziku. Koju su, naravno, potpisali svi neprijatelji Hrvatske, jugonostalgičari, „feralovci“, stare i „ovejane“ komunjare, orjunaši i ostala bagra kojima ama baš ništa hrvatsko, pa tako ni jezik roda svoga, nije sveto. Posve je to razumljivo. Jer, uimeisusuvo, nije ista stvar jesu li mnogi krahom Agrokora „prdnuli u rosu“ ili pak „prdnuli u čabar“ ne znajući, kad ih stisnu dugovanja, PDV, krediti i računi, kako će prehraniti obitelj. Ili pak porodicu.

Bad guy s Facea

Društvene mreže se time uglavnom ne opterećuju. Tamo je, naime, jasno da je The Gazda „bad guy“ kojeg se otvoreno vrijeđa, štraca, pljuje... Je li na djelu tipičan hrvatski jal, omiljena sportska disciplina da se svakog posrnulog temeljito iscipelari ili makar simbolična osveta onih s dna kace onima koji baš sve imaju?

Možda, no u silnim komentarima, zlobnim šalama, izrugivanjima ali i bolno ispovjednim recima žrtava Todorićevog ekspanzionizma, daleko je više istine negoli u svim zaključcima Vlade i njezinih ekspertnih timova. Koji redom zaboravljaju što je i tko je od Agrokora napravio „svetu kravu“ a od „gazdinskog modela“ utjelovljenog u tajkunu iz Kulmerovih dvora uteg oko vrata svima nama.

Jesu li svi što danas u Todoriću vide simbol pljaškaškog kapitalizma koji je na ovom prostoru započeo još i prije negoli su ispaljeni kobni hici na Plitvicama, boljševici i neprijatelji svakog oblika poduzetništva? Malo sutra.

Nisam ekonomist - njih je u ovoj državi, baš kao i nogometnih selektora, ionako previše - no ne moraš baš biti ekspert za standstill aranžmane, mjenice, faktoring i regresne zadužnice - da bi skužio kako je „todorićevski“ kapitalizam i model poslovanja temeljen na „pretvorbi za kunu“, stalnim priljevom novca iz državne kase u obliku drugima nedostupnih kredita i poticaja te dugovanju svima, najveći protivnik poduzetništvu.

Dokaza tome ima kol'ko o'š. Od Kutle do propalog no potkoženog splitskog gradonačelničkog kandidata, od generala koji su, netom skinuvši uniforme, postali jebeni biznismeni pa do svih onih silnih poslovnih „magova“ koji su pod zaštitom „zna se“ koje partije i s političkim kreditom većim od svih HBOR-ovskih sredstava potpore, vampirski sisali i Državu i raju.

Ostavljajući iza sebe riknuta poduzeća, otpuštene radnike i goleme porezne dugove. Bez ikakvih posljedica za stečeni imutak - bio on na rezervnom položaju u Bosni i Hercegovini ili pak na sljemenskim obroncima i u Rogoznici - pa čak i za „društveni ugled“.

Parazitski kapitalizam

Katastrofa s Agrokorom je svakako bolna, dalekosežna za tisuće poštenih proizvođača i dobavljača koji svojim mjenicama mogu, brutalno rečeno, samo brisati dupe; užasavajuća za obitelji koje ionako jedva preživljavaju od crkavice koju im za rad i petkom i svetkom daje Gazda no, kao i inače u životu, možda nije baš svako zlo za zlo.

Kao što to, u konačnici, nije bila ni ekonomska kriza s kraja dvijetisućite bez koje bi se zacijelo i dalje zaduživali, hraneći dozlaboga skupi i nefunkcionalni sustav, korupciju, pogodovanja i golemi apetit političkih kleptomana.

Ako s Todorićem konačno „u tri lepe“ ode i model ortačkog državnog pseudokapitalizma, čak ni ta grozna cijena neće biti prevelika. Hoće li do toga doći, posve je drugo pitanje. Jer, i današnje - kao i sve prethodne - političke elite parazitski se hrane na istom domaćinu kao i „gazde“.

Na nama. Nema tko nije - još od prvih skandaloznih pretvorbi i famoznog otkupa nacionalizirane vile u Nazorovoj - pisao i javno govorio o „dvije Hrvatske“.

O jednoj stvorenoj za „njih“ i ovoj drugoj „za nas“; o nedodirljivosti odabranih za koje ne vrijede ni ovrhe ni blokade računa, ni porezne i sve druge inspekcije koje zbog popušene cigarete ili par kuna viška u kasi bez imalo milosti „pečate“ objekte i lupaju astronomske kazne; o podobnima koji s lakoćom dobivaju najpovoljnije kredite ili o „gazdama“ koji iz stečajeva izlaze s golemim osobnim bogatstvom stečenim pogodovanjima i neplaćanjem poreza, plaća i svih drugih dospjelih obveza zbog kojih bi nama „smrtnicima“ odavno sjeli na račune i stegnuli vrat.

Lex Barker

I zato sigurno nisam jedini koji sumnja da će išta tu promijeniti premijer Plenković i njegova ministarska svita manjih ili većih ovisnika o „gazdinstvu“. Još manje gospodarska politika koja je ne samo zaboravila na staru židovsku mudrost da se sva jaja ne stavljaju u istu košaru, već je čak gazdi kupila i koke nesilice i dala monopol za prodaju jaja.

Možda čak i jamstvo da nekim „lex Agrokorom“ nadoknadi štetu ako jato pohara ptičja gripa, ako su jaja mućak ili na putu do polica supermarketa polupana.

I zato, kakav „lex Agrokor“! Nama treba Lex Barker; glumac koji je utjelovio Old Shatterhanda. Pa da svojom brzometkom i razornom puškom za medvjede upuca truli sustav i riješi priču o „gazdinstvima“ jednom zauvijek.

 

Naslovnica Zona sumraka