Mišljenja Parangall

Parangall

Zlatko Gall

JONATHAN To Love...

Izvođač: JONATHAN
Album: To Love... (LA)
Ocjena: *****

“Nije baš uobičajeno da se u prepunoj dvorani nabijenoj “hard core“ fanovima oduševljeno dočeka i isprati predgrupa. No Jonathan, riječka petorka koja je već jednom i samostalno popunila Tvornicu, apsolutno je zaslužila i pažnju i aplauz uz koji su ispraćeni sa scene. Riječ je naprosto o jednom od najboljih “britpop bandova“ izvan Velike Britanije s odličnim umješkom novovalnih vibracija, tradicije britanskog popa šezdesetih, pa i punkerske energije.

Da se mene pitalo, ne bih imao ništa protiv da su s Editorsima zamijenili mjesta pa oni sa sat i pol svirke bili headlineri a družina Toma Smitha predgrupa. No to je pak za neku drugu priču. Za storiju od domaćoj sceni koja bi - posebice kad je riječ o brojnim “novim facama“ iz trubadurske/indie niše - uz primjerenu (ili ikakvu) podršku domaćih diskografa i domaćih radija, imala itekakve izglede i za europsku afirmaciju“.

Citirane retke sam zapisao prije dvije godine nakon sjajnog nastupa Jonathana koji je kao predgrupa u zagrebačkoj Tvornici “ukrao show“ slavnim Editorsima. Nakon objavljivanja mini albuma “To Love...“ sve bih navedene komplimente ne samo ponovio već i osnažio tvrdnjom: riječ je o jednom od najboljih domaćih bendova! Na sceni i u studiju!
Mini album je prvi dio dvodijelne priče čiji se nastavak naslovljen “Or To Hold“ očekuje na jesen.

Otvara ga “Battles“, koji odmah na prvu pokazuje odmak od prvijenca “Bliss“, jer mu je uvodni dio panoramska balada prepuna melankolične atmosfere te bliža Davidu Sylvianu sa “Secrets Of Behave“ nego li aktualnim predvodnicima globalnog indiea. A onda, gotovo bez upozorenja, band krene u petoj brzini s furioznim gitarskim vožnjama i ritam sekcijom koja melje sve pred sobom, hrleći ka eksplozivnoj završnici broja.

Podloženoj sintesajzerskom prostirkom i gitarama koje kao da su odsvirali Jesus And Mary Chain na amfetaminima. Nakon “sudbinskog“ prijetećeg basa i gitare oštre poput žileta u uvodu “Coming Again“, posve je jasno da je “To Love...“ album zrelog banda sjajnih pjesama - i raskošne melodije - s nevjerojatnim osjećajem za dramaturgiju i pretvaranje teme u pravu glazbenu dramu.

Jer i u ovoj se temi žestoki pasaži kombiniraju s lirskim dijelovima nakon kojih - naravno - ponovo slijedi zvučni udar. Riječ je o postupku koji su odavno usavršili bandovi u sedamdesetima - poput recimo Genesisa na “Lamb Lies Down In Broadway“ - no s potpuno drugačijom stilistikom. Još jedna, ilustracije radi, dodirna točka s posljednjim zajedničkim albumom Petera Gabriela i matičnog banda je i sjajno inkorporirano zvukovlje iz svagdana: koraci na cesti, zvuci ulice i prirode...

U tako zamišljenoj (mozaičnoj) konstrukciji teme golemu ulogu naravno ima produkcija. U konkretnom slučaju sjajno odrađen posao Marka Mrakovčića. “Leaving Here“ otvara minimalistička gitara “podložena“ monotonim basom i diskretnim bubnjem koji - uz gudačke dionice - stvara gotovo opipljivu atmosferu melankolije taman po mjeri sugestivnog baritona pjevača Zorana Badurine. Kao da ste greškom u player stavili štogod od Tindersticksa s albuma “Simple Pleasure“ ili Lambchopa.

Dojam “deja vua“ je još očitiji na “Days“, sjajnoj sfumatoznoj temi nježne melodije s fantastičnim gitarskim naglascima i logičnim rastom prema muskulativnijem indie biseru koji bi im zacijelo rado maznuli bandovi poput Interpola ili Snow Patrol. “Moments“ se logično nastavlja na prethodni broj, djelujući gotovo kao drugi dio jedinstvene teme a u zaključnom dijelu skladbe nije teško prepoznati rješenja koja su tako rado - koristeći melotron - rabili prog-rockeri sedamdesetih.

Zvukovi iz prirode s ptičjim pjevom iskorišteni su pak kao simbolična kopča koja spaja završnicu “Moments“ i početak “Heaven“ - treće u nizu skladbi koje djeluju kao izvaci iz imaginarnog “soundtracka“. Badurina ponovno zaranja u donje lage uvjerljivo poput Kurta Wagnera, dok skladba ima ugođaj snene psihodelične americane kao svojevrsni idealan spoj Lambchopa i Echo And The Bunnymena.

“Who Lies To Whom“ je - kao kontrapunkt prethodnom trolistu - nabrijani broj s razigranim ritmom (na trenutke kao da čujete indie obradu žovijalnih pop tema poput “Girls Girls Girls“ Sailora) i rockerskim špiritom. Na sličnom je tragu i zaključna “Allison“, zarazna tema s aromom poznih sedamdesetih i novovalnih ranih osamdesetih (Motors, Teardrop Explodes...).

Bez obzira kakav bude jesenji “nastavak“, odnosno “drugi dio“, mini albumom “To Love...“ Jonathan je uradio sjajan posao i podignuo letvicu za najbolji rock album godine vraški visoko. Do neba.

Naslovnica Parangall