Mišljenja Librofilija

Librofilija

Ivica IVANIŠEVIĆ

Bože, čuvaj Slovačku!

Librofilija

Autor se tako slatko šegači na račun maloga naroda koji bi prodao dušu samo da je barem malo, mrvicu, ma ovolicno... veći

Pavel Vilikovský toliko je velik i važan Slovak da bih se mogao kladiti kako ga u domovini preziru iz dubine nacionalne duše. Ili možda griješim, jer pokušavam zamisliti kako bi se proveo da se kojim slučajem rodio kao Hrvat. Kod nas bi, naime, odmah po izlasku knjige kakva je "Pas na cesti" (prijevod potpisuje Sanja Milićević Armada) bio prokazan kao izdajnik kojega valja namazati katranom i posuti perjem.

Vilikovskýjev junak umirovljeni je književni urednik koji kao tečan govornik njemačkog jezika u Austriji od prilike do prilike zna predstavljati slovačke pisce. Na jednom takvom putovanju upoznat će Margarethe, Austrijanku s newyorškom adresom, te s njom izgraditi isprva prijateljski, a potom i ljubavnički odnos. Povremeno će je, doduše, "varati" s jednim od svojih književnih favorita, Thomasom Bernhardom, za kojeg je čuo da je boravio i pisao u tome dijelu Austrije, pa pokušava slijediti njegove stope. S najvećim mrgudom književne povijesti Vilikovskýjev junak dijeli mnogo što, a ponajprije metodički oprez – ili je ipak uputnije reći prezir - prema vlastitim sunarodnjacima.

Za početak, njemu je sam koncept nacionalne identifikacije duboko sumnjiv: "Ne vjerujem da narodi imaju urođene osobine, to je tek praktično pojednostavljivanje. Kad pregledamo bilo kojeg pojedinca, samoga za sebe, u sebi nema ništa narodno, a narod se u krajnjoj liniji sastoji od pojedinaca. Genetski se nasljeđuju pojedine tjelesne i psihičke karakteristike; s narodnošću se ne rađamo, narodnost se stječe. Ona je ono što nas okružuje – u neposrednoj blizini, ali izvana."

Kad ga ipak natjeraju da vlastiti narod pokuša predstaviti u nekoliko riječi, isporučit će sljedeću "dijagnozu": "Pojedinačno, svaki za sebe, podnošljivi su. Vole, lažu, čeznu, zavide, kradu i dali bi vam i svoju posljednju košulju. Onu ukradenu. Ukratko, kao i svi ostali. Ali kad se osjećaju ugroženima, a tako se osjećaju gotovo stalno, odmah se zbiju u gomilu, u stado, i bleje. Tada su nepodnošljivi."

I što on više ruži svoje sunarodnjake, to u njima naš čitatelj može lakše i bolje razabrati vlastite zemljake. Osim što se tako slatko šegači na račun maloga naroda koji bi prodao dušu samo da je barem malo, mrvicu, ma ovolicno... veći, ovaj autor bavi se i nizom drugih tema koje problematizira lakoćom i šarmom kavanskog kozera, ali uvijek eruditski nadmoćno, ponajprije one koje se tiču spisateljskoga posla.

"Pas na cesti" mogao je biti apsolutno remek-djelo da se neodoljivo razbarušeni autor - koji će čitatelje podsjetiti i na Emila Ciorana i na Dušana Radovića - malo više potrudio oko elementarnog, naime, dramaturgije. Rasplet romana, osim što pada s neba, doima se posuđenim sa stranica trivijalne herz-proze, i ostatku teksta pristaje kao svilena leptir kravata na kariranu flanelsku košulju. Naprosto, stječe se dojam kao da autor i nije previše mario za priču koja mu je trebala tek da na okupu drži rasute misli i društvene komentare. No, svim primjedbama unatoč, čisto sumnjam da ćete u ovoj godini pročitati puno boljih knjiga od ove.

"Ono što izaziva moje veliko čuđenje", piše na jednom mjestu Pavel Vilikovský, "jest želja Slovaka da ih drugi narodi vole. Zašto bi? Bezrazložno nas voli samo naša mama, a kad se osvrnem oko sebe, ne pada mi na pamet nikakav razlog da netko voli Slovake." E, pa ova je knjiga dovoljan razlog da zavolite, i to ludo i neutješno, barem jednoga Slovaka.

Naslovnica Librofilija

VIŠE IZ RUBRIKE