Mišljenja Librofilija

Librofilija

Ivica IVANIŠEVIĆ

Osuđen na život

Librofilija

I kad ispovijeda predaju, i kad objavljuje početak odjavne špice svoga života Mandić se doima kao da se netom počastio demejanom Red Bulla

Ne bih htio biti morbidan - barem ne previše - ali ne mogu si pomoći.
Naime, teško mi se oteti dojmu kako nova knjiga Igora Mandića nosi pomalo neprikladan naslov. Umjesto što se deklarira kao "Predsmrtni dnevnik", trebala bi se zvati, recimo, "Posmrtna kronika". Jer, kao novinski pisac (a drugog zanimanja on nikad nije ni imao) ovaj je autor već dugi niz godina neporecivo mrtav. Da je upitati nakladnike zašto ga nitko ne želi angažirati, zacijelo bi ponudili jedan od ova dva odgovora: a) Mandića je pregazilo vrijeme ili b) on je naprosto preskup.

Poput Harryja Pottera

Ozbiljnost njegove pregaženosti zorno su opisale prosinačke promocije u Puli i Zagrebu: knjiga se prodavala na palete, a publika je dugo i strpljivo u kolonama čekala na njegov potpis kao da će se pred njom ukazati sâm Harry Potter. A propo skupoće, bojim se kako je nitko nije kadar brojčano izraziti naprosto zato što se nije ni raspitao o autorovu cjeniku.
Igor Mandić sjedi doma besposlen odnosno osuđen na pisanje dnevnika naprosto zato što hrvatskoj kulturi ne treba. Kao što joj ne treba ni Zdravko Zima, još jedan otpisani umirovljenik i prinudni dnevničar koji je, hvala na pitanju, vitalniji od barem dva Akademijina razreda. Ako ćemo pravo, Mandić nikad nije ni trebao hrvatskoj kulturi, barem ne onoj sklerotiziranoj institucionalnoj. Jer, tijekom cijele svoje karijere on je iz novinskoga partera uporno pokazivao figu lijenčinama u sveučilišnim ložama uporno gradeći (i održavajući na životu) najmanje dvije slatke iluzije: da su nam novine kudikamo pametnije nego što doista jesu i da nam je kultura općenito u blistavome stanju jer zamislite kakva tek produkcija cvate na fakultetima ako su nam masovni mediji tako intelektualno uzbudljivi. Našoj pak suvremenoj uljudbi koja pati od teškog poremećaja hipofize Igor Mandić treba još i manje nego ikada prije. Jer u zemlji patuljaka nitko se nije blesav jagmiti za kolosa čiji je jezik smrtonosno oružje.

'Sentimentalni simentalac'

No, da se vratimo "Predsmrtnom dnevniku". Premda ga ispisuje umoran, rezigniran, ispunjen gorčinom, blizak "platformi" svog Šibenčanina Miše Kovača koji je svojedobno pjevao "ja nemam više razloga da živim", autor je ovaj rukopis, makar i nehotice, uspio izvrgnuti u pravi trijumf vitalizma. Jer, i kad ispovijeda predaju, i kad objavljuje početak odjavne špice svoga života, i kad poput grobljanskog kustosa razmatra pedeset nijansi crne, Mandić se doima kao da se netom počastio demejanom Red Bulla. Svaki njegov redak pršti energijom i strašću, velikodušno posuđujući čitatelju ona krila iz reklame da se izdigne iznad ponora ništavila i okrepljen odleprša u neki ljepši predjel.

Jedino smrtno, trulo i propadajuće u njegovim zapisima jest sam društveni ambijent u kojemu ispisuje dnevnik. Hrvatska od travnja 2014. do kolovoza 2015. (što je raspon koji knjiga pokriva) uskogrudno je, beznadno zapušteno i primitivno mjesto. To smo, naravno, znali i bez Igora Mandića. Ali bez Igora Mandića bilo bi nam kudikamo teže nositi se s nesrećom koja je u međuvremenu samo dobila na ubrzanju. Što će reći da nam je "sentimentalni simentalac" (kako se autor sam predstavio na jednome mjestu u knjizi) danas potrebniji više negoli ikada prije. A sutrašnjica koje nas čeka iza ugla bit će doslovce nepodnošljiva bez Predsmrtnog dnevnika 2, 3, 4 i tako redom. Zato, šjor Igore, nemojte se otpisivati. Pišite.

Naslovnica Librofilija

VIŠE IZ RUBRIKE