Mišljenja Librofilija

Librofilija

Ivica Ivanišević

Kemija zla

'Utopljenici i spašeni'

"Utopljenici i spašeni“ (hrvatski prijevod potpisuje Tvrtko Klarić) testamentarna su knjiga Prima Levija. Izašla je 1986., a samo godinu kasnije pisac je poginuo od posljedica pada s trećega kata. Premda slučaj nikada nije do kraja rasvijetljen, njegova je smrt službeno zavedena kao samoubojstvo.

No, ta uznemirujuća riječ tek je „tehnički opis“ stvarnog razloga. Naime, logoraš s istetoviranim brojem 174517 preminuo je ustvari od posljedica Auschwitza. Time je, makar i nehotice, potvrdio istinitost riječi Jeana Améryja, drugoga velikog mislioca i pisca slične sudbine, s kojim je često, ali s puno uvažavanja, polemizirao: „Tko je bio mučen, zauvijek ostaje mučen. (...) Tko je pretrpio mučenje neće se moći uklopiti u svijet, užas poniženja i zatiranja nikad se ne gasi. Vjera u čovječanstvo, okrnjena već prvim šamarom, a potom uništena torturom, više se nikada ponovo ne stječe.“

U najkraćem, ova zbirka eseja bavi se zločincima i žrtvama, pokušavajući objasniti okolnosti koje su ih odredile i razumjeti njihova iskustva. Levijev libar bavi se, međutim, još jednom važnom, a često prešućivanom kategorijom ljudi, onima iz „sive zone“, zatvorenicima koji su i sami postali mučitelji, a čije su životne priče potresno svjedočanstvo stravične dehumanizacije upisane u „logorski DNK“.

Premda prije svega zaokupljen nakaznom „podjelom uloga“, pisac ovim tekstovima otvara cijeli niz važnih, slojevitih pitanja. Bavi se, primjerice, nuždom dokumentiranja užasa, ne zaboravljajući podsjetiti na naoko paradoksalnu činjenicu kako je u sadržaju svakog svjedočenja upisan i zaborav te da je pamćenje žrtava manje ili više prosijano, što je posljedica prirodnog refleksa obrane od trauma.



Osim što, sasvim očekivano, problematizira neizbježne logorološke teme poput nasilja, krivnje ili srama, on je zaokupljen i puno delikatnijim uvidima, pa tako razmatra cijeli niz vrlo polemičnih dvojbi. Primjerice, je li iskustvo preživljavanja u paklu Auschwitza bilo gore intelektualcima ili priprostome svijetu, može li se u tim uvjetima sačuvati odnosno steći religioznost, gdje su granice odvažnosti i kukavičluka... Jedan od najdojmljivijih eseja jest onaj koji se bavi ulogom jezika u logorskoj svakodnevici.

Naime, na tisuće smrti tamo su se dogodile kao gola posljedica „izgubljenosti u prijevodu“, a makar rudimentarno savladavanje nacističkog metajezika bilo je nekom vrstom nužne pretpostavke preživljavanja.

Građanskim zanimanjem kemičar (koji se književnošću i prevođenjem bavio u slobodno vrijeme i vikendima), Levi je pisac jasne misli, željezne logičke discipline, precizne rečenice, preglednog izlaganja, k tome još i blistavi stilist. Njegovi tekstovi i jesu i nisu ispovjedni, jer autor vlastito iskustvo uvijek situira u širi kontekst, sa skrupuloznošću i temeljitošću znanstvenika obuhvaća svaki problem dopirući do njegove srži.

Ove tekstove vrijedi čitati (i iznova im se vraćati) jer se bave prirodom zla koje de jure jest pokopano, ali de facto i dalje prijeti. U tom je smislu osobito znakovita zadnja stranica libra, koja se bavi onim „vječnim“ pitanjem s kojim se autor prilikom druženja s mladima često susretao: od kakvoga su „štofa“ bili sazdani tamničari? „Svi su bili izloženi užasnom neobrazovanju koje je pružala ili nametala škola kakvu željeli Hitler i njegovi suradnici, a usavršio esesovski 'Drill'“, veli Levi. Tek toliko da nas podsjeti zašto su (sve) kurikularne reforme važne.

Naslovnica Librofilija

VIŠE IZ RUBRIKE

Librofilija/Dino Bauk: 'Kraj. Iznova'

Trojica u mraku

'Utopljenici i spašeni'

Kemija zla