Mišljenja Jučer danas malo sutra

Jučer danas malo sutra

Ivica Ivanišević

Ova će zemlja otići na bubanj ne nauči li predsjednica slati mailove

Ako me pamćenje ne vara, prva osobna računala u "Slobodnu Dalmaciju" stigla su u sam osvit rata, i to najprije u dislociranu podružnicu dnevnoga lista, u Gundulićevu ulicu, gdje je bilo uredništvo "Nedjeljne Dalmacije". Premda se radilo o razmjerno mladoj redakciji, nitko od nas tadašnjih poletaraca nije požurio sjesti za napravu koju je netko zločesto opisao kao kombinaciju demodiranog portabl televizora i škrinje za zamrzavanje.

Dijeleći skepsu iskusnih kolega srednjih godina, mi pripravnici kompjutor smo neko vrijeme odmjeravali sa sigurne distance, da bismo se potom, udovoljivši znatiželji, vratili svojim Olympijama i Unisicama (ako je netko slučajno zaboravio, radilo se o dva najraširenija brenda pisaćih strojeva).

Jedini koji se već prvoga dana odlučio uhvatiti u koštac s digitalnim kušnjama novoga doba bio je – nećete vjerovati – najstariji član našega radnog kolektiva, doajen žurnalističkoga zbora, koji je brojio sitno do zaslužene mirovine.

Dok smo mi proizvodili nesnosnu buku mitraljirajući po tastaturama ruzinavih makinjeta, on je bešumno preludirao po mekoj tipkovnici japanskog gadgeta bez napora heklajući tekst. Na kraju radnoga dana mi mulci svoje smo početničke tekstiće bojažljivo odložili na urednikov stol.

Kolega nestor zadovoljno je udario točku na člančinu od punih jedanaest kartica, pa podigao glavu tražeći pogledom jedino čeljade – ne samo u redakciji, nego u tome dijelu Splita – koje je bilo kadro pritisnuti naredbu za printanje teksta.

Naš haker već je, međutim, bio zbrisao. U to vrijeme mobiteli nisu postojali, a doma mu nitko cijeloga dana i večeri nije podizao slušalicu. Jedino čega se u tome strašnom času nujni doajen mogao sjetiti jest da tipkovnicu makne u stranu, na njezino mjesto dovuče kabastu bijelu Olympiju, pa onda, gledajući u zaslon računala i kormilareći tipkama "up" i "down", prekuca cijelu člančinu od jedanaest kartica. Redakciju je napustio u svitanje, s podočnjacima nalik raskuhanim vrećicama čaja.

Ali zašto vas uopće gnjavim ovom potresnom zgodom iz informatičkog kamenog doba kad smo u pećinama/redakcijama tek otkrivali vatru/struju? Samo zato da bih vam pokazao kako imam dugo iskustvo sažalijevanja svih koji se muče s naprednim tehnologijama.

Razumio bih tako i našu predsjednicu samo da je svoju digitalnu frustraciju glasno ispovjedila. Ali vraga! Umjesto da prizna muku i zatraži pomoć na prikladnoj adresi, ona se odlučila problem riješiti zaobilaznim, kudikamo duljim i neusporedivo skupljim putem. O čemu se radi?



Znate, naravno, kako je gospođa Grabar-Kitarović u kolovozu provela dva tjedna u Australiji i na Novom Zelandu. Taj obilazak, na koji je povela svitu od osam ljudi uključujući supruga, birače ove zemlje koštao je malo manje od pola milijuna kuna.

Već ste pročitali, ali naprosto ne mogu odoljeti da tu ljupku cifru ne ponovim još jednom: dakle, pola milijuna kuna. A koje dobro nam je donijela dotična masna investicija? Okej, priznajem, neumjesno je tražiti trenutačne rezultate bilo koje državničke vizite.

O koristima te diplomatske ekspedicije moći ćemo valjano suditi tek kad prođe nekoliko mjeseci ili čak godina. No, valjda bi i sam uvid u program putovanja mogao sugerirati kojim se eventualnim probicima smijemo nadati. I kako stoje stvari u tome smislu?

Jedina stavka itinerara koja bi nam, makar u teoriji, mogla donijeti neko dobro, glasi otprilike ovako: predsjednica je australskome premijeru Malcolmu Turnbullu predala popis s više od 150 projekata spremnih za investitore. Baš lijepo.

To će reći da bi se predsjedničin vijađ mogao isplatiti već i u slučaju da samo jedna stopedesetina njezina plana upali. A neću ni pomišljati u kakvoj bismo lovi svi zajedno zaplivali kada bi Australci investirali u, recimo, desetinu ponuđenih im projekata.

Samo... zar se predsjednica doista morala uživjeti u ulogu kurirke Federal Expressa ili koje druge dostavljačke službe? Nije li bilo dovoljno da gospodinu Turnbullu pošalje ljubazan mail? Ako poruci nije bila kadra pridružiti attachment s popisom 150 projekata, mogla je valjda pronaći nekoga tko će to uraditi umjesto nje, a ne da, poput moga starog kolege, "pješke" ide rješavati problem.

Neću reći da mi je gospođa predsjednica falila ta dva tjedna što ih je provela u tuđini. O ne, to nipošto. Kako je na putovanju nisu pratili hrvatski novinari, a australske žurnaliste se baš frigalo za uglednu gošću, to znači kako smo desetak dana bili pošteđeni njezinih lupetanja, što je činjenica koju ću uvijek i svugdje svesrdno pozdraviti. No, bojim se kako je ispostavljena cijena poštede ipak narazmjerno visoka.

Naslovnica Jučer danas malo sutra