Mišljenja Jučer danas malo sutra

Jučer danas malo sutra

Ivica Ivanišević

Koja tanka crvena nit vodi od Račana do Plenkovića

Jučer, danas, malo sutra

Plenković vodi HDZ kao da je SDP-ovac! Time ne želim, poput nekih, insinuirati da je naš premijer u dubini duše čeljade koje dijeli puno više socijaldemokratskih negoli „zajedničarskih“ vrijednosti.

Uostalom, koliko mi uistinu znamo o njegovim ukusima i preferencijama? Skoro će i godina dana otkako je voljom birača zasjeo u stolac na Markovu trgu, no što smo kroz sve to vrijeme o njemu uspjeli naučiti? Da voli rekreativno zaigrati košarku.
O svemu ostalom možemo samo nagađati, premda bih se mogao kladiti kako Plenković zapravo pripada izrazitoj manjini hrvatskih građana koji su savršeno ravnodušni prema svim lijevo-desnim podjelama i ideološkim pitanjima. Friga se njega za svaki zamislivi „izam“ osim jednoga – oportunizam. I kao što danas predsjeda vladom desnice, sutra bi mogao šefovati kolegijem sastavljenom od samih ljevičara. Za njega politika nije strast nego posao.


Moć, ljudi moji, samo moć


Doduše, ne bilo kakav. On je, naime, svjestan kako pred svakim tko se poželi baviti tim zanimanjem stoje goleme mogućnosti napredovanja, a trud uspinjanja zapovjednom vertikalom naplaćuje se najkonvertibilnijom svjetskom valutom koja se zove moć.

Bavljenje politikom bilo bi upravo idealan karijerni izbor da čovjek, eto, ne mora tratiti vrijeme na usijane glave zaslijepljene ovom ili onom ideologijom. Svejedno kojom, jer sve su iste, uvjeren je naš oportunist.

Plenković, dakle, nipošto nije SDP-ovac po političkom sadržaju kojemu je sklon ili uvjerenjima do kojih drži. Samo jedno jedincato svojstvo - duboko ukorijenjeno među socijaldemokratima još od Račanova vremena – on s njima dijeli: strah. To grozničavo čuvstvo kao da je nevidljivom tintom upisano u programska načela SDP-a uživajući status pretpostavke svakoga političkog rada.

Nitko ne može uprijeti prstom na doslovnu formulaciju kojom se strah propisuje kao norma, ali svi znaju što im je činiti. Naravno – plašiti se.

Uostalom, što da vam pričam, sve znate o tome. Već skoro tri desetljeća ni jedan SDP-ovac nije izašao u javnost bez velike čikopernice. Čim stane pred krušku reporterskog mikrofona, on iz velike kristalne zdjele posegne za prstohvatom pepela pa njime krene posipati tjeme pristajući tako na pokoru zbog tuđih grijeha. I za 275 godina naši će socijaldemokrati s grčem u želucu izlaziti na političku pozornicu glasno ispovijedajući kajanje zbog djela s kojima nemaju nikakve veze, jer su ih davno počinili neki drugi ljudi koji su u međuvremenu pretrčali iz lijevog u desni politički tabor.

Naravno, to je glasno kajanje potpuno nevjerodostojno, zapravo lažno do srži. Jer ono nije motivirano potrebom da se priznanjem krivnje (koja ionako ne postoji) olakša duša. SDP-ovac se ispričava iz gologa straha da ne razljuti zapjenjene kvazidomoljube.

Upravo stoga socijaldemokrati nisu vladali ovom zemljom čak i kad su bili na vlasti. Strepeći od gnjeva desnice, oni su se nerado hvatali u koštac s bilo kojim ozbiljnijim problemom. Umjesto rješenjima, bavili su se odgađanjima. A navlas istu stvar čini i Andrej Plenković. Kakva god nevolja iskrsne, on odlučno i bezodvlačno donese odluku kako se njome neće baviti, pa zadatak delegira nizbrdo, u ruke niže rangiranih aparatčika. Takvim odgodama dobiva se, doduše, na vremenu, ali se gubi na svemu ostalome. Ako problem koji je polarizirao cijelu javnost stavite na čekanje, nikoga nećete razveseliti. Upravo suprotno, sustići će vas gnjev svih sukobljenih strana.


Imamo li šanse? Ne!


Plenković bi trebao konačno osvijestiti činjenicu kako politika odgađanja nije vrlo štetna samo za državu, nego da može biti i upravo katastrofalna za onoga tko je provodi. Kao što znamo, HDZ je kanibalska stranka koja svoje posrnule lidere voli sažvakati i ispljunuti. To će reći da za Plenkovića u ovoj zemlji više neće biti posla jednom kad napusti ured u Banskim dvorima. Prvim letom poželjet će se vratiti u Bruxelles. No, nisam baš siguran da će ga tamo dočekati raširenih ruku. Europska birokracija nije, naime, sklona zapljeskati političarima koji su mirno gledali kako šovinisti orgijaju raspirujući strah kod pitoma svijeta.
A upravo tim riječima može se opisati dosadašnji premijerov saldo. U minulih skoro godinu dana u ovoj se zemlji nije dogodilo ništa spomena vrijedno osim što je barbarsko, ustašofilsko desničarenje prestalo biti šokantnom iznimkom, a pretvorilo se u neku vrstu norme poželjnog ponašanja koje iz dana u dan sve dublje prožima mnoge društvene pore. I nemojmo nipošto u tome smislu zanemarivati Plenkovićeve zasluge. Da ne vlada SDP-ovski kuražno i odlučno, možda bismo imali neke šanse. Ovako...


U minulih godinu dana u ovoj se zemlji nije dogodilo ništa spomena vrijedno osim što se barbarsko, ustašofilsko desničarenje pretvorilo u neku vrstu norme poželjnog ponašanja

Naslovnica Jučer danas malo sutra